Legislator Case Law & Legislation
III Kr-100/2014-6 AI generated

Supreme Court dismisses retrial request for fraud conviction citing no statutory violation and facts not in doubt.

Case Number III Kr-100/2014-6
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's request for extraordinary review of his final conviction for fraud and forgery. The defendant argued that the lower courts violated his right to defense by rejecting a handwriting expert examination and misapplied the law regarding accomplice liability. The court ruled that the request was unfounded because the lower courts did not err in applying the Criminal Procedure Act and the facts regarding the defendant's role as an instigator were not in doubt.

Legislator headnote

AI generated

Articles 469, 517, 518, 519 of the Criminal Procedure Act; extraordinary review requests are inadmissible if the lower courts did not violate the law or if the factual findings are not in doubt.

Keywords

AI generated
extraordinary review fraud conviction right to defense handwriting expert instigator liability Criminal Procedure Act statutory violation

Cited Legislation

AI generated
Article 224, paragraph 4 of the Criminal Law
Article 37 of the Criminal Law
Article 38 of the Criminal Law
Article 312, paragraph 1 of the Criminal Law
Article 60 of the Criminal Law
Article 469, point 1 of the Criminal Procedure Act
Article 469, point 4 of the Criminal Procedure Act
Article 517, paragraph 1 of the Criminal Procedure Act
Article 518, paragraph 4 of the Criminal Procedure Act
Article 519 of the Criminal Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 100/14-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. P. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 224. stavka 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04. i 84/05. – ispravak; nastavno: KZ/97) odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2013. broj Ko-842/11 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 2014. broj Kž-217/14-7, u sjednici održanoj 18. veljače 2015.

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev osuđenog I. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 29. ožujka 2013. broj Ko-842/11, potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 2014. broj Kž-217/14-7, I. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijevare poticanjem iz članka 224. stavka 4. u vezi s člankom 37. KZ/97 i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97, A. M. i H. M. proglašene su krivima zbog počinjenja kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97, dok je J. D. proglašena krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijevare poticanjem iz članka 224. stavka 4. u vezi s člankom 38. KZ/97 pa je, između ostalog, I. P., na temelju članka 224. stavka 4. u vezi s člankom 37. KZ/97, utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, dok mu je, na temelju članka 312. stavka 1. KZ/97, utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci pa je I. P., uz primjenu članka 60. KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

Osuđeni I. P. je po branitelju, odvjetniku I. S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude iz osnova navedenih u članku 517. stavku 1. točki 1. u

III Kr 100/14-6

vezi s člankom 469. točkama 1. i 4. te članku 517. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; nastavno: ZKP/08), s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „utvrdi da je predmetni zahtjev osuđenika osnovan, te da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno suđenje“.

Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbacivanje.

Zahtjev nije osnovan.

Tvrdnju da je na štetu osuđenika počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08, dakle, da djelo za koje se on progoni nije kazneno djelo, osuđeni I. P. obrazlaže navodom da „popunjeni, potpisani i ovjereni obrazac zahtjeva za kredit sam po sebi“ ne predstavlja poslovnu ispravu u smislu članka 312. stavka 1. KZ/97, „jer se temeljem takvog obrasca ne mogu dokazivati relevantne činjenice u pravnom prometu“. Smatra da banke, kad bi „popunjeni obrazac zahtjeva za kredi sam za sebe predstavljao dokaz (…), ne bi zahtijevale uz njega i ostalu potrebnu dokumentaciju kao što su ovjereni PK obrasci i obračuni plaća za njegovog podnositelja (…), već bi popunjeni, potpisani i ovjereni zahtjev za kredit sam po sebi bio dovoljan za realizaciju predmetnog kredita“.

Suprotno ovim tvrdnjama, obrazac zahtjeva za kredit koji je osuđenik, kako je to navedeno u činjeničnom opisu radnje kaznenih djela u izreci prvostupanjske presude, „popunio i potpisao da su A. M. i H. M. zaposlene u (…) društvu te da ostvaruju primanja“ predstavlja ispravu u smislu odredbe članka 89. stavka 24. KZ/97, koja taj pojam definira kao „svaki predmet podoban ili određen da služi kao dokaz neke činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose.“ Okolnost je li takav popunjen i potpisan zahtjev za banku dovoljan za utvrđenje činjenica koje ta banka smatra značajnima za odluku o davanju kredita, ili ona uz njega traži i druge dokaze ni u kojem slučaju ne dovodi u dvojbu zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je takav zahtjev poslovna isprava.

enika iz članka 469. točke

Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu osuđ

1. ZKP/08.

Osuđeni I. P. u zahtjevu ističe da je „IV okr. J. D. (…) proglašena krivom zbog kaznenog djela pomaganja u prijevari iz čl. 224. st. 4. KZ/97 u svezi s čl. 38. KZ/97“, a tvrdi i da „iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je I okr. P. poticao II okr. A. M. i III okr. H. M. posredstvom upravo IV okr. J. D. da podignu kredit“, pa da je „i IV okr. J. D. zapravo poticatelj II okr. A. M. i III okr. H. M. da podignu predmetni kredit“, a da on „može biti samo posredni poticatelj“, zbog čega smatra da je sud „u najmanju ruku povrijedio Kazneni zakon na štetu I okr. (kada se uzme u obzir da je sud nedvojbeno utvrdio da I okr. nije poznavao niti bio u bilo kakvom kontaktu s II okr. i III okr., već je njih poticala IV okr. koja je proglašena krivom kao njihov pomagač)“.

Iz činjeničnog opisa radnji kaznenih djela zbog kojih je I. P. proglašen krivim jasno proizlazi da je on potaknuo suokrivljenike na počinjenje kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. KZ/97, pri čemu je za ocjenu njegove kaznene odgovornosti potpuno

III Kr 100/14-6

neodlučno je li on to učinio sam i izravno, ili posredstvom osuđene J. D.. Naime, i poticanje koje je učinjeno posredstvom druge osobe (u pravnoj teoriji poznato kao „lančano poticanje“) predstavlja poticanje u smislu članka 37. stavka 1. KZ/97, pa i taj poticatelj, jednako kao i onaj neposredni, odgovara za kazneno djelo kao da ga je sam počinio. Pritom okolnost je li državni odvjetnik ispravno označio radnje osuđene J. D. kao pomaganje u smislu članka 38. KZ/97, ili je njene radnje također mogao podvesti pod poticanje iz članka 37. KZ/97 (a takva pravna oznaka njenih radnji bila bi za tu osuđenicu teža) nije od utjecaja na pravilnost primjene odredbe članka 37. stavka 1. KZ/97 na osuđenog I. P..

Zbog iznesenog, nije počinjena niti povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

Tvrdnjom da je prvostupanjski sud na raspravi povrijedio njegovo pravo obrane jer je odbio dokazni prijedlog osuđenog I. P. za provođenje grafološkog vještačenja radi utvrđenja je li on „potpisao i ovjerio spornu predmetnu dokumentaciju“ osuđeni P. zapravo pokušava osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, čime pokušava ishoditi odluku ovog suda u trećem stupnju, a to je protivno zakonu i smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Međutim, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog povreda kaznenog zakona i povreda odredaba kaznenog postupka navedenih u članku 517. stavku 1. ZKP/08, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog I. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 18. veljače 2015.

Zapisničar

Predsjednik vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Žarko Dundović, v.r.