Rev-743/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 743/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici P. J. i B. R., odvjetnici u P., protiv tuženika C. d.d. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž-129/06-

2 od 25. veljače 2008. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli broj P-1340/04-25

od 11. studenog 2005., u sjednici održanoj 28. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Puli broj Gž- 129/06-2 od 25. veljače 2008. i sudi:

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli broj P-1340/04-25 od 11. studenog 2005.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 29.191,78 kuna.

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Prihvaća se žalba tuženice, te se preinačava presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-1340/04-25 od 11. studenog 2005. godine, te se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: Utvrđuje se da ugovor o osiguranju automobilsko kaska za vozilo marke M. reg. oznake … po polici broj …koji je zaključen 21. studenog 2001. godine između tužitelja kao osiguranika i tuženika kao osiguratelja nije raskinut (niti otkazan) sa danom 21. prosinca 2001. godine.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 161.228,97 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počevši od 06. ožujka 2002. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak od 1.475,00 kuna u roku od 15 dana.“

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja koji se temelji na stav tužitelja da ugovor osiguranja automobilskog kaska između tužitelja kao ugovaratelja osiguranja i tuženika kao osiguratelja nije prestao u vrijeme kad je nastupio osigurani slučaj, pa da mu je tuženik dužan isplatiti svotu predviđenu tim ugovorom, jer je nastupio osigurani slučaj.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da je između stranaka sklopljen ugovor o osiguranju automobilskog kaska 21. studenog 2001. za vrijeme od 21. studenog 2001. do 21. studenog 2002.,

-da je plaćanje premije osiguranja bilo ugovoreno u 10 obroka, s time da prvi obrok dospijeva prilikom potpisa police, a drugi obrok dospijeva 21. prosinca 2001.,

-da je tužitelj prvi obrok premije uplatio odmah prilikom potpisa police, dok je drugi obrok uplatio sa zakašnjenjem tek 28. siječnja 2002., dakle nakon više od 30 dana od dana dospjelosti,

-da je navedeni drugi obrok premije tužitelj uplatio u poslovnici tuženika u P., a tom prilikom tužitelju nije data nikakva izjava o raskidu ugovora, već mu je izdana potvrda o uplati premije,

-da je zbog navedenog zakašnjenja u uplati premije istog dana kad je tužitelj uplatio premiju (28. siječnja 2002.) u filijali tuženika u P. sastavljen dopis kojim se tužitelju priopćava raskid na temelju čl. 4. toč. 4. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska tuženika,

-da je poslovnica tuženika o tome obaviještena drugi dan nakon uplate, a tužitelju je taj dopis poslan kasnije (nije točno utvrđeno kada),

-da se dana 18. veljače 2002. desio osigurani slučaj (krađa automobila), a da tuženik nije uspio dokazati da bi bila riječ o fingiranoj krađi.

Prvostupanjski sud temelji odluku na stajalištu da je uplata drugog obroka premije tužitelja „bila valjana i da nakon tog trenutka više nije bilo moguće isticati raskid ugovora, tim više što je tužitelj uplatu dospjelih obroka premije uplatio direktno tuženiku, za što je izdana i odgovarajuća potvrda o naplati“.

Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na stajalištu da „činjenica što je tužitelj iznos dospjele premije platio, ali tek 28. siječnja 2002., po stavu ovog suda nema utjecaj na održavanje na snazi ugovora o osiguranju, jer je ugovor raskinut od strane tuženika, a koji raskid je sukladno naprijed navedenim općim uvjetima tuženika nastupio danom dospijeća neplaćene premije 21. prosinca 2001.“.

Stajalište drugostupanjskog suda je pogrešno, dok je pravilno stajalište prvostupanjskog suda.

Prema odredbi čl. 4. st. 4. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska tuženika (dalje: Uvjeti), koji su sastavni dio predmetnog ugovora o osiguranju, ukoliko premija ili ugovoreni obrok ne budu plaćeni ni u roku od 30 dana od dospjelosti, C. može raskinuti ugovor o osiguranju, bez otkaznog roka danom dospijeća neplaćenog obroka. Ako se ugovor ne raskine, ugovaratelj osiguranja dužan je platiti dospjeli obrok premije.

Prije svega, imajući na umu sadržaj navedene odredbe, jasno je vidljivo da neplaćanje premije u roku predviđenom odredbama ugovora ne predstavlja bitan sastojak tog ugovora, jer nije predviđeno da će se ugovor smatrati raskinutim ako uplata premije ne bude izvršena u roku niti je uplata premije bitan sastojak po prirodi posla (čl. 125. st. 4. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 – dalje: ZOO). Neplaćanje premije u roku daje mogućnost osiguratelju da raskine ugovor („može raskinuti“), ali ako to ne učini ugovor ostaje na snazi – a ugovaratelj osiguranja je dužan platiti premije. Dakle, neplaćanjem premije u roku ugovor se ne raskida ni po zakonu niti po odredbama ugovora, već je ostavljeno na volju osiguratelju da ugovor raskine ili da to ne učini – pa ugovor ostaje na snazi.

Nadalje, prema odredbi čl. 124. ZOO ugovor se raskida izjavom. U smislu te zakonske odredbe izjava znači da je volja onoga tko raskida ugovor priopćena drugoj strani. Samo eventualno sastavljena pismena izjava nema nikakav pravni učinak sve dok nije priopćena drugoj strani, pa se tek u času priopćenja drugoj strani smatra da je data izjava o raskidu.

U konkretnom slučaju u vrijeme kad je tužitelj kao ugovaratelj osiguranja uplatio zaostali obrok premije u poslovnici tuženika (osiguratelja) ugovor je još uvijek bio na snazi, jer, u smislu naprijed navedenog, još uvijek osiguratelj nije bio raskinuo ugovor – izjava o raskidu nije bila priopćena tužitelju. Pri tome nije od značaja je li izjava bila „sastavljena“ i kada je to bilo, jer je to samo formulacija unutar tijela osiguratelja eventualno buduće izjave, koja nema nikakav pravni učinak dok nije priopćena drugoj strani.

Prema tome, primanjem uplate ugovaratelja osiguranja (tužitelja) i izdavanjem potvrde osiguratelja (tuženika) o uplaćenom iznosu premije, dakle ispunjenjem ugovora koji nije raskinut i koji je na snazi, otpao je razlog za raskid ugovora i naknadna izjava o raskidu ugovora nema učinka, jer više nije bilo razloga za raskid u smislu čl. 4. st. 4. Uvjeta.

No, i bez obzira na sve naprijed navedeno, u ovom predmetu je potrebno uzeti u obzir i odredbu čl. 143. st. 2. ZOO. Prema toj zakonskoj odredbi sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koji su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

Pored toga, treba imati na umu da je odredbom čl. 913. st. 3. ZOO propisano da ako ugovaratelj osiguranja premiju koja je dospjela nakon sklapanja ugovora ne plati do dospjelosti, niti to učini koja druga zainteresirana osoba, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu nakon isteka roka od 30 dana od kada je ugovaratelju osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguratelja s obaviješću o dospjelosti premije ali s tim da taj rok ne može isteći prije nego što protekne 30 dana od dospjelosti premije.

Odredba čl. 4. st. 4. Uvjeta tuženika je upravo odredba čiju primjenu bi sud mogao odbiti u smislu čl. 143. st. 2. ZOO, jer ne respektira načelo iz čl. 913. ZOO i omogućava raskid ugovora osiguratelju bez posebne obavijesti o dospjelosti obroka premije i uvjetuje gubitak prava ugovaratelja osiguranja, pa je nepravična i pretjerano stroga. Prema tome, i kad bi bili ispunjeni uvjeti navedeni u čl. 4. st. 4. Uvjeta, ta odredba se u konkretnom slučaju ne bi mogla primijeniti.

Prema tome, s obzirom da se desio osigurani slučaj iz predmetnog ugovora o osiguranju, tuženik kao osiguratelj je dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu tužitelju kao ugovaratelju osiguranja, pa je zahtjev tužitelja osnovan.

Iz tih razloga na temelju čl. 395. st. 1. ZPP je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 28. siječnja 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.