I Kž-494/1996-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 494/1996-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. F. B., zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 15. travnja 1996. godine br. K-13/96, u sjednici održanoj 27. studenog 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. F. B. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Osijeku, presudom od 15. travnja 1996. godine br. K-13/96 oglasio je krivim opt. F. B. zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH i temeljem istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je temeljem čl. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 22. prosinca 1995. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka u cijelosti.

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Žali se i optuženik po branitelju mr. L. M., odvjetniku iz O., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, u pismenom podnesku od 17. srpnja 1996. godine br. Ktž-853/96 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, dok žalbu državnog odvjetnika ne podržava.

I Kž 494/1996-4

Žalbe nisu osnovane.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik nalazi u tome što je izreka presude nerazumljiva, obrazloženje presude u suprotnosti s izrekom, a o bitnim činjenicama nema obrazloženja.

Za razliku od žalitelja, ovaj sud kao sud drugog stupnja, ne nalazi da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju ukazuje, budući izreka pobijane presude nije nerazumljiva, kako se tvrdi u žalbi, jer da iz nje ne proizlaze bitna obilježja krivičnog djela, radnja izvršenja i posljedice, te da se ne vidi kome je optuženik zapovijedao. Naime, nije sporno da je optuženik bio zapovjednik voda haubica od 122 mm, u sastavu tzv. 3. gardijske brigade topničkog diviziona, što optuženik niti ne poriče i u tom svojstvu je određivao elemente za otvaranje vatre i zapovijedao vojnicima da pucaju, kako je to sud prvog stupnja našao utvrđenim, nakon provedenog dokaznog postupka. U razlozima presude sud smatra sa sigurnošću utvrđenim da je optuženik radio na usmjeravanju odnosno davanju pravca oružju, a nekada i sam izdavao naređenja vojnicima koji su mu bili podčinjeni, kao zapovjednik voda haubica, pa obrazloženje nije u suprotnosti s izrekom. Istina, na jednom mjestu u obrazloženju presude se navodi da je zapovijedao baterijom međutim, to je očigledno pogreška u pisanju budući je u cijelom postupku bilo nesporno da je optuženik zapovijedao vodom, kao manjom jedinicom od baterije, kako to proizlazi iz izreke i cijelog obrazloženja presude.

Sva utvrđenja je sud prvog stupnja obrazložio i o odlučnim činjenicama dao razumljive i valjane razloge, te valjanu ocjenu izvedenih dokaza i obrane optuženika.

Žaleći se iz navedene žalbene osnove optuženik zapravo pobijajući inkriminacije koje ga terete, pobija navedenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa će se ti argumenti razmatrati u okviru te žalbene osnove.

Obzirom na sve navedeno, u presudi suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, kao niti koja od onih na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Optuženik presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da nije utvrđeno da bi optuženik imao stvarnu mogućnost da izdaje naređenja, da se ne zna konkretan učinak jedinice kojoj je pripadao, da šteta nije individualizirana po vrstama oruđa, te daje povrijeđeno pravo obrane budući nisu provedeni svi predloženi dokazi po optuženiku, u čemu međutim, nije u pravu.

Naime, sud prvog stupnja je nesporno utvrdio, kako iz obrane optuženika, tako i iskaza saslušanih svjedoka Ž. N. i I. H., vojnika na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj J., daje optuženik bio zapovjednik 2. voda haubica od 122 mm, u sastavu 3. gardijske brigade artiljerijskog diviziona, sa činom potporučnika. U rujnu mjesecu 1991. godine navedena gardijska brigada bivše J. je iz P., gdje je bila stacionirana, krenula prema H., a ubrzo je započelo i djelovanje prema naseljima u Republici Hrvatskoj, najprije T., kako to navode svjedoci N. i H., a kasnije i ostalim mjestima. Obzirom da su "obični" vojnici znali da se ide i poslije djeluje prema istočnoj H., te imajući u vidu objektivnu činjenicu da u Republici

I Kž 494/1996-4

Hrvatskoj bukti rat, opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio izmijenjenu obranu optuženika da to nije znao, kad se ima u vidu njegov čin i položaj u tadašnjoj JNA. Svjedok H. je bio izričit u navodu da je već po tablama oznake mjesta znao da je u Republici Hrvatskoj, a i zapovjedno osoblje je govorilo gdje će jedinica djelovati. Stoga nema sumnje da je i optuženik znao pravi karakter borbenih djelovanja artiljerijskog diviziona, a time i svog voda kojim je zapovijedao tj. da će se gađati, ako ne isključivo, a onda u najmanju ruku i civilni ciljevi budući nije sporno da su granatirana cijela naselja, u kojima je tada bilo civilno stanovništvo.

Nije bilo govora o tome da bi se birali vojni ciljevi, ukoliko ih je uopće bilo ili da bi se gađalo bez izbora cilja što je također zabranjeno, već naprotiv, u zemljopisnim kartama su bili označeni kao ciljevi upravo civilni objekti, u čemu je kategoričan bio svjedok N., a koju kartu je imao i optuženik, te njemu nadređeni zapovjednik baterije P.. Na karti P., koju je svjedok N. vidio bili su posebno ucrtani i zaokruženi civilni objekti, crkva, most na B., škola i ekonomija tj. najgušće naseljeni dijelovi P.. Da se pucalo po naseljenim mjestima i da su gađani civilni ciljevi proizlazi i iz detaljnog opisa posljedica navedenih u izreci, čije postojanje su potvrdili saslušani svjedoci J., V., J., V. i R., stanovnici mjesta koja su granatirana i to upravo iz mjesta gdje je bila stacionirana optuženikova postrojba u navedeno vrijeme, kako su to potvrdili svjedoci N. i H..

Postojanje navedenih posljedice se i ne pobija u žalbi, ali se pobija konkretan učinak voda optuženika odnosno navodi da nije utvrđeno gdje su pale granate iz haubica od 122 mm, te da li su navedene posljedice nastale upravo učinkom haubica voda optuženika.

Navedena okolnost nije odlučna za opstojnost predmetnog krivičnog djela i s tim u svezi za krivičnu odgovornost optuženika budući je optuženik, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, određivao elemente za otvaranje vatre i zapovijedao vojnicima da sa vatrenih položaja iz navedenih haubica pucaju na mjesta s civilnim stanovništvom, s točno određenim ciljem odnosno znao je zbog čega to čini i kakve posljedice mogu nastupiti pa je očito te posljedice i htio dakle, postupao je s direktnim umišljajem kako to opravdano zaključuje sud prvog stupnja, a ne eventualnim, s kojim se također ovo djelo može počiniti što ovdje nije slučaj. Očigledno je naime, da su napadi bili organizirani i planirani. Djelovanje ostalih jedinica ne oslobađa optuženika odgovornosti, jer je ovo djelo dovršeno već samim izdavanjem naređenja što je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno.

Naime, iz iskaza svjedoka N. sud prvog stupnja je utvrdio da je optuženik dobivene zapovijedi od viših zapovjednika prenosio nišanđijama odnosno posadi kojom je zapovijedao, a ponekad se znalo dogoditi i da zapovjednik baterije direktno naredi "paljbu", bez posredovanja zapovjednika voda. Dakle, zapovjednička funkcija optuženika u vodu nije dovedena u pitanje pogotovo kada se uzme u obzir i da je određivao elemente za otvaranje vatre, što djelomično i sam priznaje navodeći da je usmjeravao oruđa u osnovnom pravcu i to po elementima koje je dobivao od zapovjednika baterije. Nije sporno, kako je već ranije obrazloženo, a utvrđeno po sudu prvog stupnja, u kom pravcu je usmjeravao i s kojim ciljem. Također nije sporno da je tadašnja JNA bila ustrojena na hijerarhijskom sustavu zapovijedanja, na što se ukazuje u žalbi, pri čemu optuženik ukazuje na stajalište da zapovijed pretpostavljenog isključuje protupravnost međutim, niti u tom dijelu žalba nije osnovana. Tu je potrebno istaći odredbu čl. 190. OKZRH prema kojoj naredba pretpostavljenog ne isključuje protupravnost ako je bila uperena na počinjenje ratnog zločina.

I Kž 494/1996-4

Ostali, nadređeni optuženiku, mogu odgovarati kao suizvršitelji u ovom krivičnom djelu ako se utvrdi da su dali objektivni doprinos njegovom izvršenju i ako su postupali na temelju zajedničkog dogovora, ali to ne oslobađa od odgovornosti optuženika.

Optuženik u žalbi ističe i da je učinio dvije sabotaže da onemogući izvršenje dobivenih naređenja, koja okolnost također ne može otkloniti njegovu odgovornost za ono što je učinio i može imati samo karakter olakotne okolnosti međutim, ta okolnost u provedenom postupku nije utvrđena, a protiv sabotaže govore vrlo teške posljedice djela, a ona je i u suprotnosti s karakterizacijom optuženika kako ju daje svjedok N., tvrdeći da je optuženik bio vojnički nastrojen i držao se doslovno pravila službe.

Zbog svega navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao niti zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kada predlaže saslušanje brojnih svjedoka na okolnosti stupanja u tadašnju JNA, školovanja, sudjelovanja u domovinskom ratu, što sve nisu sporne, a niti odlučne činjenice za ocjenu optuženikova postupanja.

Na okolnost psihičkog stanja optuženika sud je proveo i psihijatrijsko vještačenje, te iz nalaza i mišljenja dr. N. M. utvrdio da je u vrijeme izvršenja djela optuženik bio u izrazitom unutarnjem konfliktu teškog opredjeljenja gdje živjeti i raditi i kako organizirati obitelj. Međutim, mogao je upravljati svojim postupcima i shvatiti značaj i posljedice učinjenog djela, ali su mu te sposobnosti bile nebitno smanjene, što mu je sud prvog stupnja opravdano cijenio isključivo kao olakotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog povrede krivičnog zakona navodeći da je postupao u krajnjoj nuždi. Takva tvrdnja u žalbi zapravo ne predstavlja prigovor povrede krivičnog zakona, jer se ocjena o eventualnoj povredi krivičnog zakona odnosi uvijek na ono činjenično stanje kakvo je pobijanom presudom utvrđeno, a ne neko pretpostavljeno činjenično stanje koje nije utemeljeno na izvedenim dokazima, a koje se prikazuje u žalbi. Stoga sud prvog stupnja nije počinio povredu krivičnog zakona kada je optuženika oglasio krivim zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Nisu osnovane niti žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik presudu suda prvog stupnja pobija zbog odluke o kazni smatrajući da je izrečena kazna preblaga, jer da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu počinjenog djela, pobude, jakost ugrožavanja zaštićenog dobra i nastale štetne posljedice, kao i činjenicu da je optuženik pokazao naročitu bezobzirnost i bezosjećajnost, jer se kao pripadnik hrvatskog naroda stavio na stranu neprijatelja, dok optuženik smatra da je izrečena kazna prestroga i da nije u dovoljnoj mjeri cijenjen njegov doprinos domovinskom ratu, kao i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka.

Suprotno žalbenim prigovorima sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir optuženiku sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu da kazna bude veća ili manje, među kojima i one koje se spominju u žalbi, te donio odluku o kazni koja je i po ocjeni suda drugog stupnja zakonita i pravilna.

I Kž 494/1996-4

Optuženiku je kao olakotno cijenio psihičko stanje u kojem se nalazio u vrijeme izvršenja djela, porodične prilike, a posebno činjenicu da je dragovoljno došao u Republiku Hrvatsku, uključio se u postrojbe Hrvatske vojske početkom 1992. godine i bio pripadnik tih postrojbi od 9. siječnja 1992. godine do 15. svibnja 1994. godine, što uz odsustvo otegotnih okolnosti, a opravdano sud raniju osuđivanost nije cijenio kao takovu okolnost zbog obrazloženih razloga, koje prihvaća i ovaj sud, opravdava izricanje kazne zatvora u granicama zakonskog minimuma za ovo djelo. Obzirom da niti stranke u žalbi ne ističu nove okolnosti, koje već nisu cijenjene, izrečena kazna je primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njegovoj ličnosti i svim okolnostima konkretnog slučaja, te je kao takva podobna da u okviru opće svrhe krivičnih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Stoga je temeljem čl. 374. ZKP trebalo žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. studenog 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Ante Potrebica v.r.