IV Kž-169/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-169/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. V. P., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. KZ, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja S. i Z. S. podnijetima protiv rješenja Županijskog suda u Koprivnici od 12. prosinca 2000. godine broj Kio-108/00 (Kv-184/00), u sjednici održanoj dana 15. studenog 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba oštećenika kao tužitelja S.S. i Z.S.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Koprivnici odbijen je zahtjev oštećenika kao tužitelja S. i Z.S. za provođenje istrage protiv osum. V.P. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ.

Protiv tog rješenja žalbu su podnijeli oštećenici kao tužitelji, po svojoj punomoćnici K.V., odvjetnici iz K., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odredi provođenje istrage.

Žalba nije osnovana.

Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja zauzeo je pravno stajalište da nije učinjeno dovoljno vjerojatnim da bi osumnjičenica postupala na način kako se to navodi u zahtjevu za provođenje istrage, iz kojih bi činjenica onda proizlazila osnovana sumnja o učinu kvalificiranog kaznenog djela prijevare, iz razloga što prikupljeni dokazi ne upućuju na osnovanost takove sumnje.

Naime, svoj zahtjev za provođenje istrage oštećenici kao tužitelji temeljili su na prijevarnoj namjeri osumnjičenice koja bi se sastojala u tome da je ona dva puta isti stan

prodala, dvjema različitim kupcima, a zadržala je iznos primljenog novca od 15.000,00 DEM na ime dijela kupovnine oštećenika kao tužitelja.

Međutim, ovi razlozi žalbe ne predstavljaju odlučne činjenice koje bi upućivale na postojanje makar i osnova sumnje o učinu kaznenog djela teške prijevare iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ.

Ovo stoga što je osumnjičenica stan prodala drugoj osobi 12. ožujka 1998. godine, dakle u trenutku kada je već pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Koprivnici raskinut raniji ugovor o kupnji stana i naložen joj povrat dijela kupovnine.

Pritom je važno reći kod ocjene o postojanju ili nepostojanju osnovane sumnje o učinu kaznenog djela, da je do raskida ugovora o kupnji stana došlo na zahtjev oštećenika kao tužitelja koji su u sadržaj ugovora i unijeli raskidnu klauzulu na temelju koje je, i prije konačne realizacije ugovora, sam ugovor raskinut.

Sve to, dakle, upućuje da u trenutku zaključenja ugovora kod osumnjičenice nije postojala prijevarna namjera, niti je ona lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica oštećenike kao tužitelje dovela u zabludu, ili ih održavala u zabludi sa ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, već je ustvari do nemogućnosti konačne realizacije ugovora došlo preuranjenim zahtjevom oštećenika kao tužitelja za raskidom ugovora, kada iz svih prikupljenih podataka i obavijesti u spisu proizlazi da je osumnjičenica uspjela otkloniti pravne zapreke i otkupiti stan.

Kako je u to vrijeme raniji ugovor već bio sudskim putem raskinut, mogla je ona zaključiti novi ugovor, pa niti u ovakvom njenom ponašanju nema elemenata kaznenog djela prijevare na štetu oštećenika kao tužitelja.

Stoga, kako žalbenim navodima oštećenika kao tužitelja nije dovedena u pitanje ispravnost i zakonitost pobijanog rješenja, trebalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i temeljem čl. 398. st. 3. ZKP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 15. studenog 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.