Legislator Case Law & Legislation
Rev-1574/2009-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on debt transfer and subrogation in credit contract dispute.

Case Number Rev-1574/2009-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendants' appeal against a lower court judgment ordering them to pay a bank's assigned debt. The court found that the defendants failed to repay their loan, justifying the bank's termination of the contract and subsequent transfer of the claim to the plaintiff via subrogation. The appeal was rejected because the lower court properly evaluated evidence and correctly applied civil law principles regarding debt transfer and subrogation.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku čl. 392. a. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 393.; The court must examine appeals based on specific legal grounds and reject them if the lower court correctly assessed evidence and applied substantive law regarding debt transfer and subrogation.

Keywords

AI generated
subrogation debt transfer credit contract civil appeal bankruptcy law parnični postupak ZOO

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. i 385. ZPP-a
Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog „svih zakonskih razloga označenih u čl. 382. i 385. ZPP-a“, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.
čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a
čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. i 8. ZPP-a
te čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. i 8. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno rješavanje.
čl. 392. a. st. 1. ZPP-a
čl. 8. ZPP-a
Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.
čl. 124. ZOO-a
čl. 299. ZOO-a
čl. 29. st. 1. Ovršnog zakona
čl. 393. ZPP-a
Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena - ali ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
čl. 155. st. 1. ZPP-a
Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Rev 1574/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Filijala za … Z., zastupanog po punomoćniku L. L., odvjetniku iz Ž., protiv I. tuženika Ž. G. iz Č., i II. tuženice D. A. iz K., oboje zastupanih po punomoćniku P. S., odvjetniku iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-937/08-2 od 17. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-909/06-20 od 13. rujna 2007., u sjednici održanoj 30. studenoga 2011.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženicima naloženo isplatiti tužitelju 116.255,40 kn s zakonskim zateznim kamatama od 24. veljače 2004. do isplate i naknadom parničnog troška od 12.938,00 kn, dok je odbijen „preostali dio“ zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška kao i u cijelosti zahtjev I. tuženice da se njoj naknade parnični troškovi.

Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog „svih zakonskih razloga označenih u čl. 382. i 385. ZPP-a“, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. te čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. i 8. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno rješavanje.

Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Suprotno navodima revidenata, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, pa utoliko nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Navodi kojima tuženici dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prijepornom dugu i ističu da „nije uzeto u razmatranje“ njihovo osporavanje visine i obračuna duga - ali ni postojanje zaključenog ugovora o fiducijarnom osiguranju te da tužitelj nije realizirao kasko osiguranje iz vinkulirane police, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju se revizijom ukazuje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 116.255,40 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj drži da su tuženici u obvezi isplatiti mu taj iznos u svezi kredita kojeg je I. tuženik primio od V. d.d. Z., a kojeg je kao osiguravatelj potraživanja banke i u vidu osigurnine morao isplatiti banci obzirom tuženici nisu ispunili obvezu iz zaključenog ugovora o kreditu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je 14. lipnja 2000. tužitelj C. o. d.d. Z., Filijala … Z., kao osiguratelj, zaključio s V. d.d. Z., kao osiguranikom, Ugovor o osiguranju potraživanja kojim se obvezao da će osiguraniku nadoknaditi sve iznose koje bude potraživao od dužnika (korisnika kredita) na ime kredita odobrenih za kupnju motornih vozila - a koje ne bude uspio naplatiti (čime je „dao pokriće za rizik neisplate, odnosno neuredne isplate kreditnih anuiteta po kreditu“), s time da isplatom nadoknade kao osiguratelj stupa u prava osiguranika prema dužniku (korisniku kredita),

- da je 7. kolovoza 2002. I. tuženik, kao korisnik kredita, zaključio s V. d.d., Ugovor o kreditu i na temelju Ugovora i u njegovom ispunjenju primio od banke kredit za kupnju motornog vozila, uz obvezu da kredit vrati prema uvjetima iz Ugovora - i pravo banke da u slučaju neizvršenja te obveze „odmah, bez slanja opomene„ otkaže Ugovor (tako da kredit s kamatama i troškovima dospijeva u cijelosti na naplatu danom pisanog otkaza),

- da su istoga dana (7. kolovoza 2002.), I. tuženik, kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik, te II. tuženica, kao sudužnik, zaključili s V. d.d., kao vjerovnikom, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva (dalje: Sporazum), te u ovome: (prema članku I.) konstatirali da vjerovnik na temelju Ugovora o kreditu od 7. kolovoza 2002. potražuje od korisnika kredita i fiducijarnog dužnika te sudužnika 16.300,00 EUR-a uvećano za kamatu od 9,85 % godišnje - koji su iznos ovi (prema članku II.) obvezni vratiti u 84 mjesečna anuiteta (svaki u iznosu od 269,34 EUR-a) u kunskoj protuvrijednosti, uz dospijeće prvog anuiteta na naplatu 1. rujna 2002.; (prema članku III.) suglasili da se radi osiguranja tražbine iz članka I. prenese pravo vlasništva na motornom vozilu … proizvedenim ..., s imena fiducijarnog dužnika na ime vjerovnika (koji potpisom Sporazuma postaje fiducijarnim vlasnikom vozila); ugovorili (prema članku V.) da vjerovnik (banka) temeljem Sporazuma može nakon dospijeća osigurane tražbine neposredno provesti ovrhu radi predaje vozila u posjed - ali i radi naplate tražbine iz Ugovora o kreditu, a po njenoj dospjelosti, „neposredno provesti prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini“ korisnika kredita i fiducijarnog dužnika te sudužnika,

- da je, a obzirom I. tuženik nije uredno izvršavao obveze utvrđene Ugovorom o kreditu i otplaćivao kredit - V. d.d. Z. pozvala I. tuženika i sudužnicu (II. tuženicu) na plaćanje ugovorene tražbine, a potom (jer mu ova nije podmirena) 29. prosinca 2003. otkazala Ugovor o kreditu i zatražila od tužitelja kao osiguratelja za rizik neisplate, odnosno neuredne isplate kreditnih anuiteta po Ugovoru o osiguranju potraživanja kredita, isplatu osigurnine u visini neotplaćenih 116.255,40 kn kredita,

- da je ispunjavajući obvezu iz Ugovora o osiguranju potraživanja, 24. veljače 2004. tužitelj na ime osigurnine za neotplaćeni kredit isplatio kreditoru V. d.d. 116.255,40 kn. Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, te time pravilno primijenio materijalno pravo.

Naime, obzirom da je ovdje (uz ostalo) riječ o obvezi tuženika koja se u osnovi temelji na Ugovoru o kreditu zaključenim s bankom (budući tužitelj svoju poziciju temelji na shvaćanju da je potraživanje banke prema tuženicima iz Ugovora o kreditu prešlo na njega sa svim pravima iz Ugovora), a prema kojemu je Ugovoru I. tuženik bio korisnik kredita i II. tuženica sudužnica za obvezu I. tuženika - slijedom čega je za odluku o zahtjevu tužitelja mjerodavna odredba čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), a kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka „obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom“, tuženici su, da bi uspjeli u postupku, trebali dokazati ono što tvrde: da je I. tuženik vratio primljeni kredit i u smislu odredbe čl. 1065. ZOO-a ispunio ugovornu obvezu ili da je njihova obveza prestala na drugi način.

Budući da tuženici to nisu dokazali (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP- a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) i to ne proizlazi iz dokaza provedenih u postupku i uopćenog navoda I. tuženika da je kredit vratio te da o tome ima „dokumentaciju kod kuće“, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da su tuženici i dalje u obvezi (pa i na temelju odredbe čl. 17. st. 1 ZOO-a, kojom je bilo propisano da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu, ali i odredbe čl. 262. st. 1. ZOO-a, prema kojoj je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi) ispuniti ono što su ugovorili: po otkazu ugovora isplatiti dospjelu i nepodmirenu tražbinu iz ugovora.

Revidenti pritom u odnosu na tu obvezu povoljniju poziciju ne mogu ostvariti navodom o mogućnosti da se njihova obveza nadomjesti na drugi način - prijenosom vlasništva vozila kupljenog dobivenim kreditom ili naplatom kredita iz kasko osiguranja vozila, obzirom, a sve kada bi to što I. tuženik navodi i bilo moguće (u svezi navoda I. tuženika da je „vozilo slupao i na istom je bila totalna šteta“, a nije dokazao niti da mu pripada pravo iz kasko osiguranja), prema zaključenom Sporazumu banci pripada pravo odabira načina naplate tražbine iz Ugovora o kreditu.

Propust da tijekom prvostupanjskog postupka iznesu sve za odluku o predmetu spora relevantne činjenice i da tijekom toga postupka predlože i dokaze za utvrđenje tih činjenica - sve u smislu odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a (prema kojima su tuženici bili dužni već u odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke) - revidenti ne mogu otkloniti tvrdnjom da je time što nije utvrđeno ono što navode pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Nadalje, a polazeći od navedenih utvrđenja (da tuženici nisu izvršili obvezu preuzetu Ugovorom i vratili primljeni kredit iako je potraživanje banke prema njima dospjelo), pravilno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je banka, a obzirom su za to ispunjene pretpostavke iz Ugovora o kreditu i u smislu odredbe čl. 124. ZOO-a, opravdano raskinula (otkazala) s I. tuženikom zaključeni Ugovor o kreditu - i ostvarila pravo iz zaključenog Ugovora o osiguranju potraživanja s tužiteljem: na osigurninu ugovorenu upravo za nastali slučaj neisplate, odnosno neuredne isplate kreditnih anuiteta po odobrenom kreditu. Konačno, budući je ispunio tuđu obvezu - nakon što je s bankom ugovorio da njezino potraživanje kada ga ispuni pređe na njega, a sve u smislu odredbi čl. 299. ZOO-a, prema kojima (stav I.) „U slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunilac može ugovoriti s vjerovnikom, prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjeno potraživanje prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima“ i (stav III.) „… subrogacija ispunioca u prava vjerovnika nastaje u času ispunjenja“, pravilno je i pravno shvaćanje iz osporene presude da je na temelju istog Ugovora o osiguranju potraživanja, odnosno njime ugovorene subrogacije između vjerovnika (banke) i ispunitelja (osiguratelja), ispunjenjem osiguranog potraživanja banke, na tužitelja prešlo potraživanje banke prema tuženicima iz Ugovora o kreditu i da su tuženici (dužnici iz osnovnog posla) sada u obvezi pod istim uvjetima kao i prema banci ispuniti svoju obvezu prema tužitelju: isplatiti mu ono što duguju prema Ugovoru o kreditu, dakle utuženi iznos.

Valja kod toga imati na umu da tužitelj, a budući zahtjev ne temelji na javnoj ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi - iz koje bi proizlazilo da je potraživanje banke prenijeto na njega (obzirom da Ugovor o osiguranju potraživanja nije sačinjen u formi javne ili ovjerovljene privatne isprave), nije niti mogao prenijeto potraživanje ostvarivati neposredno prema Ugovoru o kreditu s Sporazumom i Ugovoru o osiguranju potraživanja, a sve u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/0., 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), kojom je propisano: „Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.“

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena - ali ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 30. studenoga 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.