Uzz-21/2011-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 21/11-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja D. L. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/06-02/1663, ur. broj: 531-04-1-07-2 od 14. veljače 2007. radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: Gz-DO-57/11 od 20. srpnja 2011., protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4514/07 od 2. veljače 2011., u sjednici održanoj 3. studenoga 2011.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4514/07 od 2. veljače 2011. preinačuje i sudi:

Tužba se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom tužba je uvažena te je poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-350-05/06- 02/1663, Ur. broj: 531-04-1-07-2 od 14. veljače 2007. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I- 350-05/05-01/496, ur. broj: 2182-04-1-06-03 od 14. rujna 2006., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju stambene građevine s devet stambenih jedinica na čest. zem. 14587/5 k.o. P., u P.

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podignulo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati, pobijana presuda preinači i tužba odbije.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Postupajući prema odredbi čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje: ZUS) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U ovom stadiju postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti sporno je koji prostorni plan upravno tijelo treba primijeniti pri odlučivanju o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole: onaj koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ili onaj koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

Prema utvrđenim činjenicama u upravnom postupku tužitelj je zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole podnio 17. svibnja 2005.

Prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno tijelo odbili su zahtjev tužitelja s obrazloženjem da se predmetna čestica nalazi unutar obuhvata Prostornog plana uređenja Općine Primošten („Službeni vjesnik Šibensko-kninske županije“, broj 13/05), a da je prema čl. 106. navedenog Prostornog plana za predmetno područje potrebno izraditi urbanistički plan uređenja šireg područja naselja Primošten, koji nije donesen, pa predmetni zahvat ne bi bio u skladu s tim Prostornim planom.

Navedeni Prostorni plan stupio je na snagu 31. prosinca 2005., dakle, nakon podnošenja zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole.

Upravni sud Republike Hrvatske je svojom presudom uvažio tužbu i poništio rješenje upravnog tijela smatrajući da se u postupku izdavanja lokacijske dozvole primjenjuje prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka (sukladno pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Imovinskog odjela tog suda od 19. studenoga 2007. i 15. svibnja 2009.). Slijedom toga, da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti navedeni Prostorni plan uređenja Općine Primošten, već da je zahtjev tužitelja trebalo riješiti primjenom propisa važećih do stupanja na snagu spomenutog Prostornog plana.

Pravilno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da takvo pravno shvaćanje nije prihvatljivo. Naime, primjena podzakonskog propisa kojim se utvrđuje Prostorni plan, a koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske). Novi propis se ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, a samim podnošenjem zahtjeva da se izda lokacijska dozvola tužitelj nije stekao pravo niti je nastala obveza upravnog tijela izdati mu lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, ni o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa. Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastao je odnos u kojem on ima pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu (ali nije stekao pravo na točno određenu odluku - u ovom slučaju rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola), a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu. Upravno tijelo je pritom u smislu odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91) upravnu stvar dužno rješavati na temelju zakona i drugih propisa te općih akata ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti.

Prema odredbi čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02. i 100/04) svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema stavku 2. toga članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona. Lokacijska dozvola se ne može, dakle, izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja.

Pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske da se unatoč navedenim propisima i utvrđenim činjenicama treba primijeniti Prostorni plan (podzakonski propis) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ovaj sud ne može prihvatiti iz već navedenih razloga. Tome treba dodati da takvo shvaćanje praktično ima za posljedicu zabranu tijelima nadležnim za donošenje propisa o uređenju prostora da donose te propise, odnosno prostorne planove kojima bi se nešto mijenjalo u ranije donesenim planovima. Korištenje prostora i njegovu namjenu ne može određivati sud, nego su za to ovlaštena tijela koja su nadležna za donošenje propisa o uređenju prostora. Novim propisom može se odrediti i da će određeni prostor služiti za neku drugu namjenu. Navedeno pravno shvaćanje nije prihvatljivo ni zbog toga što ono podrazumijeva da bi se lokacijske dozvole u pojedinim slučajevima morale izdavati za izgradnju objekata različite namjene na određenom prostoru unatoč tome što je taj prostor, prema propisima važećim u trenutku odlučivanja o zahtjevu određen kao primjerice park prirode, zaštićeni krajolik ili je predviđen za sasvim neku drugu namjenu koja potpuno isključuje izgradnju bilo kakve građevine.

Zbog navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti je uvažen te je na temelju čl. 50. st. 2. ZUS pobijana presuda preinačena.

U Zagrebu, 3. studenoga 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.