Rev-548/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 548/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz S., koju zastupa V. Lj., odvjetnik u S., protiv tuženika „J. o.“ d.d. iz S., koga zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva G. & P. u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 11. listopada 2004. godine, br. Gž 294/04, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 7. srpnja 2003. godine, br. P 353/01, u sjednici održanoj dana 22. veljače 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete 112.500,00 kn, a na ime naknade materijalne štete 3.465,00 kn, sa zateznim kamatama od 7. srpnja 2003. godine do isplate, a odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 52.121,00 kn sa zateznim kamatama, te je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu od 13.249,48 kn.

Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda, tako da je tuženik obvezan platiti tužiteljici na ime naknade štete 89.040,00 kn sa zateznim kamatama od 7. srpnja 2003. godine do isplate, a preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 120.580,00 kn je odbijen, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata za razdoblje prije 7. srpnja 2003. godine, te je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu od 13.249,48 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači u smislu revizijskih navoda uz naknadu tužiteljici troška revizije, ili da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija odbaci kao nedopuštena, a njemu dosudi naknada troška odgovora na reviziju.

Nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica ozlijeđena u prometnoj nezgodi 4. ožujka 1999. godine u Splitu kada je prilikom pokušaja prelaska ceste ispred zaustavljenog autobusa na nju naletio osobni automobil u vlasništvu tuženikovog osiguranika,

- da se prometna nezgoda dogodila na gradskoj prometnici na kojoj je promet vozila i pješaka vrlo frekventan,

- da je osiguranik tuženika svojim automobilom upravljao lijevim prometnim trakom sjevernog kolnika brzinom od 65 km/h iako je na toj prometnici brzina kretanja motornih vozila ograničena na 50 km/h,

- da je tužiteljica pretrčavala cestu ispred zaustavljenog autobusa očito ne pogledavši u lijevu stranu, a nezgoda je mogla biti izbjegnuta, da je osiguranik tuženika vozio brzinom od 44 km/h,

- da je osiguranik tuženika za taj događaj oglašen krivim u kaznenom postupku,

- da je tužiteljica tom prilikom zadobila prijelom lijeve natkoljenice sa više ulomaka, prijelom lijeve potkoljenice, prijelom lijeve nadlaktice, potres mozga, krvareći i traumatski šok, te više udaraca i krvnih podlijeva po tijelu, a tijekom liječenja u tri navrata je bila podvrgnuta operacijskim zahvatima,

- da je tužiteljica u vezi s ozljeđivanjem trpjela fizičke boli jakog intenziteta 7-8 dana, srednjeg intenziteta oko 48 dana, lakog intenziteta 4-5 mjeseci, a potom povremene boli lakog intenziteta,

- da je tužiteljica u vezi sa štetnim događajem trpjela strah za ishod liječenja i za nastanak trajnih posljedica, tj. sekundarni strah jakog intenziteta 8 dana, srednjeg intenziteta mjesec i pol dana, lakog intenziteta 4-5 mjeseci, te strah od automobila posebno kad prelazi ulicu, u trajanju od 8-9 mjeseci,

- da su trajne posljedice ozljeda smanjile životnu aktivnost tužiteljice za 32%, a tužiteljica je u vrijeme štetnog događaja bila u dobi od 15 godina,

- da je kod tužiteljice nastala naruženost srednjeg stupnja, jer ona ima na lijevom ramenu četiri točkasta ožiljka i uzdužni rez sprijeda u obliku luka dužine 8 cm, na vanjskoj strani lijeve natkoljenice rez dužine 23 cm, te defekt mišićne ovojnice od 5 cm na gornjem dijelu reza, na lijevoj potkoljenici sprijeda rez dužine 15 cm sa defektom mišićne ovojnice u srednjem dijelu reza od 6 cm, - lijeva natkoljenica joj je kraća za 2 cm, a naruženost se u normalnim životnim uvjetima može odgovarajućom odjećom u dobroj mjeri prikriti, ali je uvijek vidljivo blago šepanje,

- da je tužiteljica trpjela štetu u vidu potrebe za tuđom pomoći i njegom, a ta šteta nesporno iznosi 3.600,00 kn,

- da je tužiteljica imala štetu u vidu uništenja odjeće i obuće koja nesporno iznosi 250,00 kn.

Pasivna legitimacija tuženika u ovom sporu nije sporna.

Pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je tužiteljica doprinijela svojoj šteti u 20% dijela, te da joj pripada naknada u iznosu od 80% utvrđene visine štete.

Pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 200. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu ZOO) su nižestupanjski sudovi utvrdili novčanu naknadu u vezi duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 50.000,00 kn, a drugostupanjski je sud pravilno utvrdio novčanu naknadu u vezi fizičkih boli u iznosu od 25.000,00 kn, straha – 18.000,00 kn, duševnih boli zbog naruženosti u iznosu od 22.000,00 kn, te je primjenom pravila o podijeljenoj odgovornosti za štetu (čl. 192. ZOO) obvezao tuženika da plati tužiteljici naknadu za te vidove nematerijalne štete u visini od 80% od navedenih iznosa, sa zateznim kamatama (čl. 277. st. 1. ZOO), imajući u vidu intenzitet i trajnost navedenih vidova nematerijalne štete, vrstu zadobivenih ozljeda kao i tužiteljičinu dob u vrijeme nastanka štetnog događaja, a preostali dio tužbenog zahtjeva iz tih osnova pravilno je odbijen.

Pravilnom primjenom materijalnog prava je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u vezi tuđe pomoći i njege preko iznosa od 3.240,00 kn, te u vezi uništene odjeće i obuće preko iznosa od 200,00 kn, sa zateznim kamatama.

Revizijski navod tužiteljice da joj je novčana naknada nematerijalne štete dosuđena u niskim iznosima nije prihvatljiv, jer je drugostupanjski sud pri odmjeravanju novčane naknade za nematerijalnu štetu uzeo u obzir sve odlučne okolnosti za odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete.

Isto tako nije prihvatljiv revizijski navod tužiteljice da je ona predmetnom štetnom događaju doprinijela samo u 10% dijela.

Suprotno tvrdnji revidentice pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika u iskazima danim u postupku.

Pravilna je i odluka o parničnim troškovima koja se temelji na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 – dalje u tekstu ZPP).

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155.s t. 1. ZPP).

U Zagrebu, 22. veljače 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.