Us I-868/2025-5 · Upravni sud u Zagrebu

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-868/2025-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja JH (broj putovnice: [broj putovnice]), iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Valentin Jakovac, odvjetnik u Zagrebu, Lupoglavska ul. 3, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi šutnje uprave, izvan ročišta za glavnu raspravu, dana 2. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od zaprimanja ove presude odluči o zahtjevu tužitelja za izdavanje dozvole za privremeni boravak i rad.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 6. ožujka 2025. godine radi šutnje uprave, odnosno zbog propuštanja donošenja odluke u zakonski propisanom roku. Naime, tužitelj je kao radnik sklopio ugovor o radu s poslodavcem KERMEK d.o.o. Neumannova ulica 3, Čakovec, OIB: 84577755011 (u nastavku: Poslodavac). Poslodavac je, sukladno odredbi članka 90. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine", broj: 133/20, 114/22. i 151/22. – dalje: ZS), podnio 26. studenog 2024. zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad tužitelja elektroničkim putem preko elektroničkog servisa tuženika.

Iz potvrde o elektronički podnesenom zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad vidljivo je da je predmetni zahtjev podnesen u odnosu na tužitelja putem elektroničkog servisa tuženika 26. studenog 2024., da je u odnosu na isti dostavljeno pozitivno mišljenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, da test tržišta rada nije bilo potrebno provesti (jer se radi o deficitarnom zanimanju) i da je zahtjev u statusu pregleda od strane tuženika, odnosno da zahtjev još nije odobren, niti odbijen. Tuženik putem nadležne policijske uprave, odnosno postaje nije tražio nadopunu, niti ispravak predmetnog zahtjeva, niti dostavu daljnje dokumentacije iz čega tužitelj zaključuje da je predmetni zahtjev uredan.

Člankom 12. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) propisano je da se protiv prvostupanjske odluke, odnosno ako javnopravno tijelo nije o upravnoj stvari riješilo u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, ako zakonom nije drukčije propisano (stavak 1.), te da protiv drugostupanjske odluke, odnosno protiv prvostupanjske odluke protiv koje nije dopuštena žalba se može pokrenuti upravni spor (stavak 2.). Također, sukladno odredbi članka 101. stavka 3. ZUP ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i dostavi ga stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor.

Budući da u ovoj pravnoj stvari nije dopušteno podnošenje žalbe, a tuženik nije u zakonskom roku odlučio o predmetnom zahtjevu, to tužitelj ima pravo pokrenuti predmetni upravni spor radi propuštanja tuženika da u zakonskom roku odluči o njegovom zahtjevu. S obzirom na to da je predmetni zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad predan prije više od tri mjeseca na odlučivanje tuženiku, a da tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije o tom zahtjevu odlučio, evidentno je da je tuženik propustio pravovremeno odlučiti o zahtjevu tužitelja, te da je proteklo više od osam dana od proteka propisanog roka.

2. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da u roku od 30 dana donese odluku o zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad tužitelju, te naloži tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog upravnog spora, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik predlaže odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev, te smatra da je tužba u cijelosti neosnovana i da je provođenje postupka provedeno prema odredbama Zakona o strancima i Zakona o općem upravnom postupku. Naime, dana 26. studenog 2024. godine poslodavac KERMEK d.o.o. Neumannova ulica 3, Čakovec, OIB: 84577755011 (u nastavku: Poslodavac) podnio je putem elektroničkog servisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za JH (prilog 1), rođenog ..1989. u mjestu [adresa], Bangladeš, državljanina [adresa], tužitelja u ovom predmetu.

Policijska uprava međimurska je 27. studenog 2024. godine preuzela zahtjev i pokrenula postupak utvrđivanja uvjeta za izdavanje dozvole za boravak i rad za tužitelja. Na navedeni zahtjev Hrvatski zavod za zapošljavanje dostavio je pozitivno mišljenje. Naime, odredbom članka 97. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da Ministarstvo, putem policijske uprave, odnosno policijske postaje može izdati dozvolu za boravak i rad državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete iz članka 59. ovoga Zakona, a na temelju pozitivnog mišljenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Članak 59. Zakona o strancima propisuje da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako ne postoje dokazi ili ozbiljni i objektivni razlozi da bi državljanin treće zemlje boravio u [adresa] u svrhu različitu od one zbog koje se podnosi zahtjev za odobrenje privremenog boravka. Dakle, sukladno propisima koji reguliraju zapošljavanje državljana trećih zemalja određeno je da će uvjete koje mora ispunjavati poslodavac za izdavanje pozitivnog mišljenja provjeravati Hrvatski zavod za zapošljavanje, a uvjete za boravak Ministarstvo unutarnjih poslova, putem nadležne policijske uprave, odnosno policijske postaje.

Tijekom postupka dostavljeno je pozitivno mišljenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, sukladno članku 97. stavku 1. Zakona o strancima. Međutim, pozitivno mišljenje u konkretnom predmetu odnosi se na to da je Poslodavac zadovoljio uvjete koji se odnose na zapošljavanje tužitelja, a ne uvjete za njegov boravak u Republici Hrvatskoj. Nadalje, nisu utvrđene činjenice temeljem kojih bi se navedenom poslodavcu odbijalo izdavanje dozvola za boravak i rad, ali obzirom da je tužitelj državljanin [adresa], a čiji se državljani nalaze u visokorizičnoj migracijskoj skupini, te da postoji sumnja u opravdanost njegova boravka u Republici Hrvatskoj, ova je Policijska uprava dužna utvrditi sve činjenice temeljem kojih se može utvrditi ispunjava li isti uvjetima koji se odnose na njegov boravak u Republici Hrvatskoj.

Obzirom da je u posljednje vrijeme uočen veliki broj zlouporaba od strane državljana [adresa] kojima je u Republici Hrvatskoj izdana dozvola za boravak i rad, Policijska postaja Čakovec je 27. prosinca 2024. godine dostavila izvješće (prilog 3), u kojem je u napomeni, prema uputi Ravnateljstva policije navedeno da nisu suglasni s izdavanjem dozvola za boravak i rad stranim državljanima, ukoliko se radi o državljanima treće zemlje - Bangladeš, a koji dolaze iz visokorizične migracijske skupine, te da postoji sumnja u namjeru njihovog boravka.

Kao razlog pokretanja upravnog spora tužitelj u tužbi navodi šutnju uprave. Međutim, tuženik napominje da je odgovorna osoba u Agenciji koja je posrednik u njegovom zapošljavanju u Republici Hrvatskoj u dva navrata usmenom komunikacijom, telefonskim putem u mjesecu siječnju bila obaviještena o razlozima nedonošenja rješenja u slučaju izdavanja predmetne dozvole za boravak i rad. Obzirom se tužitelj nije obratio požurnicom kojom bi tuženiku ostavio rok da donese rješenje u predmetnom zahtjevu, tužbeni zahtjev je podnesen prijevremeno, te je tuženik mišljenja da je isti potrebno odbaciti.

Sukladno tome tuženik je 18. prosinca 2024. godine, temeljem obavijesti Ravnateljstva policije, KLASA: 212-04/24-01/388, URBROJ: 511-01-63-24- 30 zatražio od nadležne policijske postaje dodatnu provjeru, u kojoj je navedeno da nisu suglasni sa izdavanjem dozvole za boravak i rad tužitelju, jer se u konkretnom slučaju radi o državljaninu [adresa], čiji državljani se nalaze u visokorizičnoj migracijskoj skupini, te postoji sumnja u namjeru njegovog boravka. Ministarstvo unutarnjih poslova svaki zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad pojedinačno razmatra i o njemu odlučuje na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti u svakom konkretnom slučaju.

Nadležne policijske uprave i postaje u postupku odobrenja privremenog boravka, a dozvola za boravak i rad je oblik privremenog boravka u svrhu rada dužne su utvrditi svrhu boravka državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj, kao i predstavlja li državljanin treće zemlje rizik u pogledu nezakonitog useljavanja s ciljem daljnjih nezakonitih migracija u druge države članice. Postupak koji je prethodio pokretanju upravnog spora proveden je prema Zakonu o strancima i naknadno dostavljenoj uputi Ministarstva unutarnjih poslova, te da je kod odobrenja zahtjeva za izdavanje dozvola za boravak tuženik dužan utvrditi sve činjenice i okolnosti, na temelju kojih u konačnici odlučuje kod odobrenja.

4. Tijekom postupka tužitelj je u svom očitovanju na odgovor na tužbu naveo da tuženik nedvojbeno priznaje da od 26. studenog 2024. do podnošenja odgovora na tužbu, odnosno skoro pet mjeseci, nije odlučio o izdavanju predmetne dozvole za boravak i rad tužitelja. Samim time su ispunjene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva, budući da je upravo svrha prava na podnošenje tužbe zbog šutnje uprave to da se tužitelju kao podnositelju zahtjeva osigura pravo da tuženik u zakonom predviđenom roku odluči o njegovom zahtjevu, što tuženik evidentno nije. Tužitelj ističe kako tuženik opravdava svoju šutnju glede zahtjeva tužitelja postupanjem po internim uputama, ali to ga ne oslobađa obveze da o predmetnom zahtjevu odluči u zakonom propisanom roku, koji je višestruko premašen. Naime, poznato je da je sukladno načelu zakonitosti zakonska odredba jače pravne snage od upute. Argumenti tuženika da nije donio odluku o predmetnom zahtjevu tužitelja zbog toga što čeka stupanje smjernica za daljnje postupanje stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine", broj: 40/25.) su također neutemeljeni, budući da su izmjene i dopune istog stupile na snagu 15. ožujka 2025., a do danas tuženik nije o predmetnom zahtjevu odlučio, niti se odredbe tog zakona primjenjuju na postupke koji su započeli prije njegovog stupanja na snagu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima, uz primjenu članka 98. stavka 4. istog Zakona.

6. Sud prihvaća navode tužitelja da je podnio zahtjev tuženiku dana 26. studenog 2024. godine, a tuženik u svom odgovoru na tužbu priznaje tu činjenicu, te ne spori činjenicu da u zakonom propisanom roku nije odlučio o uredno podnesenom zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad. Naime, članak 101. stavak 1. ZUP-a propisuje da je službena osoba dužna u slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, dok stavak 3. istog članka propisuje da ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i dostavi ga stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor. Prema članku 91. stavku 7. Zakona o strancima po zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad sukladno članku 97. ovoga Zakona, Ministarstvo je putem policijske uprave, odnosno policijske postaje dužno odlučiti u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Dakle, u konkretnom slučaju došlo je do šutnje uprave zbog nedonošenja odluke o zahtjevu tužitelja.

7. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tužba podnesena nakon proteka propisanog roka iz članka 40. stavka 2. ZUS-a. Naime, ovdje se radi o tužbenom zahtjevu vezanom za šutnju uprave, do koje može doći samo u postupcima pokrenutima na zahtjev stranke, a tužbeni zahtjev postavlja se u okviru tužbe koja može biti podnesena bilo kada nakon proteka dilatornog roka iz citiranog članka ZUS-a.

8. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima riješio kao u točki I. izreke presude.

9. Sud je dosudio tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura, temeljem članka 147. stavka 1. ZUS-a, a koji se sastoji od sastava tužbe – 1.000,00 eura, sastava podneska od 28. svibnja 2025. godine – 1.000,00 eura, te PDV-a – 500,00 eura. Radi se o opravdanom trošku shodno članku 144. stavku 1. i 2. ZUS-a, s time da se visina istog temelji na stavku 3. citiranog članka ZUS-a, a u svezi Tbr. 27. točke 1. i 2. i Tbr. 46. Odvjetničke tarife.

U Zagrebu 2. srpnja 2025. godine

Sudac:

Ivan Levak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dna:

1. Odvjetnik Valentin Jakovac, [adresa] Zagreb, Lupoglavska ul. 3

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, [adresa] Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

3. U spis