I Kž-473/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 473/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice kao predsjednice vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira kao članova vijeća i savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S.J. zbog krivičnog djela silovanja iz čl. 79.s t. 1. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 25. ožujka 1994. br. K-9/94, u sjednici održanoj 12. siječnja 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.O.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje oslobađajući dio presude prvostupanjskog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Županijskog suda u Rijeci, oslobađajućim dijelom oslobođen je na temelju čl. 340. ZKP optuženi S.J. optužbe za kriv. djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH na štetu oštećenice S.A., te je u skladu s time na temelju čl. 90. ZKP odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno "ili" nepotpuno - a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog - činjeničnog stanja i predložio da se ona uvaži, te pobijana presuda ukine.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, izjašnjavajući se na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno predlaže da se žalba kao neosnovana odbije, zapravo, ne podržava žalba državnog odvjetnika, a pri istom je prijedlogu ostao i sjednici prisutan zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.O..

Žalba nije osnovana.

Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da je djelo silovanja u konkretnom slučaju dokazano, jer da je do obljube oštećenice od strane optuženika došlo kombinacijom psihičke prinude i blage doze sile, što je bilo dovoljno da se skrši otpor oštećenice, koja odaje dojam pasivne, umrtvljene i neagresivne osobe, kakvom je opisuje i njezina prijateljica svjedokinja K.K., pa je prema stajalištu državnog odvjetnika kulminacija otpora takve osobe plač i pasivno trpljenje, o kojima oštećenica i svjedoči u svojem iskazu. U prvom redu treba istaći da se S.J. optužnicom, koja od strane državnog odvjetništva nije mijenjana, stavlja na teret da je oštećenicu obljubio uz upotrebu fizičke sile koja se sastojala u tome što joj je na silu raširio noge, te držao svojom rukom snažno njezine ruke, a zatim legao na nju i izvršio spolni akt. O. što se u činjeničnom opisu optužnice navodi odnosi se na vrijeme i mjesto izvršenja djela (osobni automobil) i radnje koje ulaze u krug priprema za spolni akt - spuštanje prednjih sjedala automobila, razodijevanje oštećenice (skidanje hula-hupki i gaćica) te premještanje sa svog (vozačkog) sjedišta na prostor ispred sjedišta oštećenice.

Prema tome, neka psihička prinuda se u optužnici ne spominje, a niti za psihičku prinudu u smislu konstitutivnog elementa krivičnog djela silovanja upućuje iskaz oštećenice, budući da se o psihičkoj prinudi kao elementu krivičnog djela silovanja može govoriti samo kao o prijetnji i to prijetnji neposrednim napadom na život ili tijelo oštećenici ili njoj bliske osobe. Sila opisana u optužnici sastoji se prema iznesenom u nasilnom širenju nogu i čvrstom držanju za ruke oštećenice radi savladavanja njezinog otpora obljubi, no takvo ponašanje optuženika u konkretnom slučaju doista nije dokazano, kako to i uzima pobijana presuda.

Iz iskaza oštećenice proizlazi da je optuženik bio uporan u nastojanju da postigne obljubu. Treba prihvatiti iskaz oštećenice da ona obljubu s optuženikom nije željela, ni htjela, iako je na ljubljenje s optuženikom pristala. Štoviše, uvjerljiv je iskaz oštećenice da se ona u prvo vrijeme opirala obljubi i to ne samo verbalno, nego i odguravanjem optuženika (kada je ovaj pokušao otkopčati joj hlače), a jer oštećenica dosljedno o tome iskazuje i u istrazi i na glavnoj raspravi, tome je odgovarajući i sadržaj njezine krivične prijave, a tako je događaj opisala i prijateljicama svjedokinjama K.K. i V.M.. Žalitelj je u pravu kad navodi da oštećenica nije fingirala otpor, međutim, pobijana presuda to niti ne zaključuje. Usprkos toga, sud je prvog stupnja s pravom optuženika oslobodio optužbe, jer iz iskaza same oštećenice proizlazi da ona u svom otporu obljubi, kao vanjskoj manifestaciji protivljenja, nije ustrajala, jer je protivljenje obljubi prestalo baš u odsutnom trenutku - kada već potpuno razodjeveni optuženik prilazi također razodjevenoj oštećenici koja leži na prednjem sjedalu automobila. Prema iskazu oštećenice optuženik tada širi njezine noge, ali ne snažno kako se to navodi u optužnici i odmah potom vrši prodiranje spolovilom, izvodi obljubu i završava ju. Oštećenica na glavnoj raspravi ne zna gdje su tada bile njezine ruke i ne govori o nikakvom snažnom stiskanju od strane optuženika, pa ispravno pobijana presuda zaključuje da taj dio optužbe o primjeni fizičke sile nije dokazan.

Državni je odvjetnik u pravu kad navodi da nema dobrovoljnog pristanka na obljubu bez vlastite volje ženske osobe. Već je istaknuto da treba vjerovati oštećenici da ona nije željela obljubu s optuženikom, no u ovom slučaju se i ne postavlja pitanje dobrovoljnog pristanka u tom smislu, nego je pitanje da li je oštećenica manifestirala svoje protivljenje obljubi na jasan i nedvosmislen način i u tranutku kada je optuženik sam čin obljube započinjao. Naime, nije sporno, jer to iskazuje i oštećenica, da je ona sama najprije skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine desnu hula-hupku, gaćice pa čak i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedištu automobila. Oštećenica je po ocjeni ovog suda barem težinom svog tijela mogla u ovome onemogućiti optuženika, međutim ona o tome ne govori. Iz iskaza oštećenice proizlazi da se ona prestala čak i verbalno protiviti obljubu u trenutku kada se optuženik sam razodjenut približava njezinom sjedištu, i započinje akt obljube, pa je takvo njezino ponašanje optuženiku moglo dati privid njezine suglasnosti na obljubu, i bez obzira na to što to nije odgovaralo unutrašnjoj, ali sakrivenoj volji oštećenice.

Žalbena tvrdnja da se oštećenica opirala optuženiku u granicama svoje moći i u skladu sa svojom predodžbom o optuženiku kao o "doktoru" (liječniku) može se prihvatiti samo do trenutka kada razodjeveni optuženik prilazi s prednje strane sjedalu oštećenice, zakoračuje na njezino sjedalo jednom nogu, širi joj noge i započinje obljubu, dok za strah, o kojemu također govori žalitelj, oštećenica doista objektivno nije imala razloga, jer sama iskazuje da ju optuženik nije tukao, nije prijetio da će to učiniti a niti joj prijetio nekim drugim zlom, pa objektivno nije imala razloga biti do te mjere zastrašena da bi prestala sa svakim otporom.

Prema tome, činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom opravdava zaključak da djelo

I Kž 473/94

optuženiku nije dokazano, a jer nije dokazana primjena sile radi savladavanja otpora oštećenice obljubi, zbog čega je žalbu državnog odvjetnika valjalo kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 12. siječnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)