Psz-212/1992-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Psz 212/1992-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudaca Jakoba Miletić, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmann i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg stručnog suradnika Branke Papeš, kao zapisničara, u postupku o zahtjevu za sudsku zaštitu kažnjenog L.B. iz D., kojeg zastupaju S.V. i F.K., odvjetnici iz D., protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje br. C- 139/92 od 17. srpnja 1992., radi prekršaja iz čl. 371. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 380.b. i čl. 378. st. 1. i 3. Carinskog zakona SFRJ, u sjednici održanoj dana 31. svibnja 1993.,

p r e s u d i o j e :

Zahtjev kažnjenog L.B. iz D. protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje br. C- 139/92 od 17. srpnja 1992. odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Rješenjem Republičkog vijeća za prekršaje br. C-139/92 od 17.VII. 1992. odbijena je žalba kažnjenog L.B. protiv rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnica Dubrovnik br. P-79 i 83/3 GA/MK od 10.VII. 1991., kojim je ovaj oglašen krivim za prekršaj iz čl. 371. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 380.b. i čl. 378. st. 1. i 3. Carinskog zakona SFRJ, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 80.000 dinara i izrečena mu zaštitna mjera naplate vrijednosti automobila koji je predmet prekršaja u iznosu od 312.000 dinara.

Protiv ovog rješenja kažnjeni je podnio zahtjev za sudsku zaštitu, navodeći, u bitnom, da nikad nije bio u posjedu automobila, da nije mogao znati da je taj automobil predmet carinskog prekršaja i da kupoprodajni ugovor nije sklopio u Republici Hrvatskoj, pa da u Republici Hrvatskoj nije ni počinio carinski prekršaj za kojeg je oglašen krivim i kažnjen. Zahtjev za sudsku zaštitu nije osnovan.

U konkretnom slučaju u prekršajnom postupku utvrđeno je da je kažnjeni L.B. dana 27.I. 1991. u Zagrebu od nepoznate osobe kupio osobni automobil, pobliže opisan u izreci rješenja o prekršaju prvog stupnja; da je ovaj automobil uvezen a da nije prijavljen carinarnici prilikom prelaska preko carinske crte i da je kažnjeni prema okolnostima slučaja mogao znati da je automobil predmet carinskog prekršaja odnosno da je uvezen bez prijavljivanja carinarnici.

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u pobijanom rješenju, kao i u rješenju o prekršaju prvog stupnja, djelo kažnjenog pravno kvalificirano kao prekršaj iz čl. 371. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 380.b. i čl. 378. st. 1. i 3. Carinskog zakona SFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja prekršaja. Nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna država (8.X. 1991.) isto djelo je kvalificirano kao prekršaj u čl. 351. Carinskog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/A/91).

Ovim propisima određeno je da će se kazniti za prekršaj domaća fizička osoba koja, među ostalim i kupi robu za koju zna ili je mogla znati da je njome izvršen carinski prekršaj time što prilikom uvoza nije prijavljena carinarnici.

Iz utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, da se radilo o automobilu strane proizvodnje a da je isti izložen prodaji bez isprava o njegovom legalnom uvozu (carinjenju), da je automobil bio oštećen a da su na njemu bile istaknute registarske tablice "proba", u pobijanom rješenju, kao i u rješenju o prekršaju prvog stupnja, pravilno je zaključeno da je kažnjeni mogao znati da je automobil predmet carinskog prekršaja.

Pravilno je, također, utvrđeno da je kažnjeni automobil kupio i to u Republici Hrvatskoj, jer ugovor o prodaji sklopljen je u momentu kad se stranke ugovora sporazume o predmetu i cijeni, a kažnjeni i nepoznata osoba o tome su su sporazumjeli 27.I. 1991. u Zagrebu.

Prigovor iznesen u zahtjevu, da kažnjeni nikad nije bio u posjedu automobila, nije odlučan, jer prema citiranim propisima za prekršaj odgovara i onaj tko kupi robu koja je predmet carinskog prekršaja a da pritom ne mora biti u posjedu iste ili je držati. Posjed, držanje, po ma kojoj osnovi i sl., u smislu citiranih propisa, predstavljaju druge konkurentne elemente bića ovog prekršaja.

Izrečena kazna utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe iz čl. 28. Zakona o prekršajima i čl. 371. st. 1. Carinskog zakona SFRJ, a izrečena zaštitna mjera na pravilnoj primjeni odredbe iz čl. 383. st. 2. istog zakona.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 136. i čl. 137. Zakona o prekršajima u vezi sa čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 53/91) zahtjev za sudsku zaštitu kao neosnovan valjalo odbiti.

U Zagrebu, 31. svibnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš v.r.

Jakob Miletić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude žalba nije dopuštena.

Presuda se dostavlja:

1. S.V. i F.K., odvjetnici, D.,

2. Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, sa spisom.