Gž-2030/2002-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: XI Gž-2030/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Željka Glušića, kao predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić i Antonete Valentić, kao članova vijeća, u parničnom predmetu tužitelja D. rent a car d.o.o. iz D., poslovna jedinica Z., zastupanog po M.D., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ž.M. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6996/95-36 od 21. svibnja 2001., u sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2004.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6996/95-36 od 21. svibnja 2001. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

Obrazloženje

Tuženik je, prvostupanjskom presudom, obvezan tužitelju isplatiti iznos od 11.088,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 1995. do isplate, te mu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 4.527,72 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2001. do isplate (pod toč. I. izreke). Ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.232,00 kuna je odbijen (pod toč. II. izreke).

Tuženik, žalbom, presudu pobija u dijelu pod toč. I. izreke, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP), predlažući ukidanje presude u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba je neosnovana.

Ispitujući presudu u pobijanom dijelu i postupak koji joj prethodio ovaj sud nije našao da su u postupku pred sudom prvog stupnja počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje u žalbi ukazuje tuženik, a ni one iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Naime, kako je svjedok I. P., kraj izjave da je najmoprimac prema prvom ugovoru bio B. klub Z., doista izjavio i da je automobil dan u najam tuženiku, te da je ugovor o najmu glasio na tuženika, to ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o iskazu tog svjedoka i o sadržaju zapisnika o iskazu ovog svjedoka.

Jednako je tako, pravilno, u smislu čl. 7. st. 2. ZPP, upravo po prijedlogu tuženika (ročište od 17. rujna 1999.), sud prvog stupnja izvršio uvid u izvadak Zavoda za platni promet, kojega mu je dostavio tuženik, a "da bi se vidjelo sa kojeg računa su plaćeni pojedini iznosi".

Nadalje je sud prvog stupnja, suprotno tvrdnji tuženika, ispitao sve okolnosti, važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj i tuženik 11. ožujka 1995., time što je tuženik potpisao izjavu kojom se obvezao da će ispuniti tužiteljevo potraživanje prema B. klubu Z., s osnove ugovora o najmu automobila za razdoblje od 8. siječnja 1995. do 11. ožujka 1995., te pristao da mu tužitelj dostavi račune za navedeno potraživanje na njegovu kućnu adresu, zaključili ugovor o pristupanju dugu.

Neosnovano tuženik, osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je u postupku pred sudom prvog stupnja bilo potrebno utvrditi je li tužitelj, prethodno, pokušao naplatiti svoja potraživanja od najmoprimca (B. kluba Z.).

Naime, u slučaju pristupanja dugu, u smislu čl. 451. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91 i 3/94, dalje: ZOO), treći stupa u obvezu pored dužnika, kao solidarni dužnik.

Kako, prema odredbi čl. 414. st. 1. ZOO, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i kako vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće, to je tužitelj mogao podnijeti tužbu protiv tuženika, bez prethodnog pokušaja namirenja tražbine od B. kluba Z.

Jednako tako neosnovano tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno, ističući da je sud uzeo u obzir izjavu B. Š. koji je iznio tvrdnju da uzimanje vozila u najam nije uobičajeno.

To stoga što sud prvog stupnja, opravdano, nije utvrđivao je li uzimanje vozila u najam za potrebe kluba bilo uobičajeno ili nije, nego je, postupajući sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, u obrazloženju odluke, samo, izložio iskaz ovog svjedoka.

Nije jasan tuženikov prigovor kojim on, osporavajući utvrđenje prvostupanjskog suda da od siječnja 1995. faktički nije obavljao funkciju direktora kluba, temeljeno na njegovom iskazu, ističe da se žalio na odluku kluba, te da klub do isteka njegovog mandata na funkciji direktora (17. travnja 1997.) nije poduzeo ništa, pa da tuženik nije doveden u situaciju nemogućnosti djelovanja svojim postupcima nego višom silom.

Kao prvo, sama činjenica da se tuženik žalio na odluku kluba ne dovodi u pitanje raniju tvrdnju da on faktički nije obavljao funkciju direktora kluba od siječnja 1995. godine.

Nadalje, iz utvrđenja da tuženik od siječnja 1995. faktički nije obavljao funkciju direktora kluba, sud zaključuje da je tuženik znao da su upitan njegov status, kao i prava koja proizlaze iz njega. Iz toga, a imajući u vidu da je tuženik potpisao izjavu od 11. ožujka 1995., slijedi daljnji zaključak da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o pristupanju dugu.

Stoga, okolnost da tuženik u žalbi ponavlja da je doveden u situaciju nemogućnosti djelovanja samo podupire naprijed navedeni zaključak suda prvog stupnja da se tužitelj osobno obvezao ispuniti tuženikovo potraživanje s naslova neplaćene najamnine za uporabu automobila.

Kako, slijedom iznijetog tuženikovim žalbenim navodima, ni procjenom izvedenih dokaza, nisu dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja pobijane presude, to nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 451. ZOO, kada je tuženika, kao solidarnog dužnika, obvezao na isplatu iznosa od 11.088,00 kuna.

Slijedom iznijetog, a kako je i odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita, to je valjalo, temeljem odredbe čl. 368. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 27. siječnja 2004.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.