Pž-1916/2011-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

65. Pž-1916/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Josipu Turkalju, u pravnoj stvari tužitelja B. & B. d.o.o., OIB …, O., R. , kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u O., protiv tuženika I. L., vlasnice ugostiteljskog obrta B. iz O., V. cesta kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u O., radi isplate iznosa od 11.689,11 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P- 1241/10-9 od 28. siječnja 2011., 24. rujna 2014.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1241/10-9 od 28. siječnja 2011. u točkama I. i III. njene izreke.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-1241/10-9 od 28. siječnja 2011. održan je u cijelosti na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika T. K. iz O. poslovni broj Ovrv-2265/09 od 21. prosinca 2009. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.689,11 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.709,70 kn sa zateznom kamatom od 21. prosinca 2009. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke), a ukinut u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 307,50 kn sa zateznom kamatom od 21. prosinca 2009. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke). Točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.860,00 kn u roku od osam dana.

Tuženik je protiv presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako je u postupku sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku jer nije pasivno legitimirana. Taj stav obrazlaže tvrdnjom da je tuženik preuzeo obrt od bivšeg vlasnika na temelju ugovora o pristupanju obrtu od 15. siječnja 2009. dok su računi za robu izdani i dospjeli na plaćanje prije toga u vrijeme kada je M. G. K. bila jedini vlasnik obrta. Smatra da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na solidarnu odgovornost ortaka jer u to vrijeme ortaštvo nije postojalo pa za obveze nastale prije toga može odgovarati samo bivši vlasnik obrta dok je odnos između tuženika i ranijeg vlasnika obrta internog karaktera. Stoga žalitelj smatra osnovanim svoj prigovor promašene pasivne legitimacije i predlaže da ovaj drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu.

Kako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu se presuda pobija, ovaj sud je na temelju odredbe članka 365. stavak 1. ZPP-a uzeo da tuženik pobija presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u točkama I. i III. njene izreke.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (članak 467. stavak 2. ZPP-a).

Tuženik je fizička osoba koja ima poslovnu i parničnu sposobnost (članak 77. i 79. ZPP-a) pa može biti stranka u postupku. Stoga sudjelovanjem tuženika u ovoj parnici i donošenjem presude upravo u odnosu na tuženika nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a, kako to neosnovano tvrdi žalitelj. Pitanje je li tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu nije opća procesna pretpostavka za podnošenje tužbe i donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu. Upravo suprotno, pomanjkanje pasivne legitimacije je materijalnopravno pitanje koje treba ocijeniti donošenjem odluke o tužbenom zahtjevu. Naime, u konkretnom slučaju tuženik tvrdi da nije subjekt određenog građanskopravnog odnosa pa nije dužan ispuniti tužiteljevu tražbinu koja je predmet ovoga spora. Postoji li zaista taj sporni građanskopravni odnos i proizlazi li iz njega zahtjev koji je tužitelj istaknuo prema tuženiku je meritorne naravi radi kojega se ova parnica i vodi.

Osnovano žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik 15. siječnja 2009. sklopio ugovor o pristupanju obrtu (ugovor o ortakluku) iz kojeg proizlazi da su obrtu uz dosadašnjeg vlasnika M. G. K. pristupili tuženik i S. B.. Tim ugovorom tuženik se zajedno s drugim ortakom obvezao da će preuzeti dotadašnje obveze obrta koje se sastoje od naručene robe, režijskih troškova i troškova knjigovodstva. Kako je među strankama bilo nesporno postojanje i visina tužiteljeve tražbine, prvostupanjski je sud prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim pozivom na odredbu članka 37. stavak 3. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 49/03-pročišćeni tekst) o zajedničkom obavljanju obrta i članka 648. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) o solidarnoj odgovornosti svih ortaka za obveze ortaštva. Navedene zakonske odredbe bile bi pravilno primijenjene kada bi predmet spora bile obveze koje su nastale za vrijeme trajanja ortaštva. Ovdje se, pak radi o obvezama koje je prema vjerovniku preuzeo bivši vlasnik obrta, prije sklapanja ugovora o ortaštvu s tuženikom. Stoga okolnost da se tuženik obvezao da će preuzeti dotadašnje obveze obrta može imati značenje samo preuzimanja ispunjenja.

Prema odredbi članka 103. ZOO-a ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku; on odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika, ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu. Zbog toga žalitelj osnovano tvrdi da se ugovor koji je on sklopio s bivšim vlasnikom obrta ne tiče tužitelja kao vjerovnika, nego regulira njihove međusobne odnose.

Međutim, tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je bivši vlasnik obrta istupio iz obrta već 30. siječnja 2009. kada je u obrtni registar upisana ta činjenica na temelju ugovora o istupanju iz obrta (ugovora o raskidu ortakluka) tadašnje suvlasnice M. G. K. koji je sklopljen 20. siječnja 2009. Tim ugovorom je pored ostalog određeno da ortaci i suvlasnici S. B. i I. L. ostaju u ortakluku u ugostiteljskom obrtu B., preuzimajući sva prava i obveze koje ima ovaj ugostiteljski obrt (članak 2. ugovora). Na opisani način došlo je do prijelaza ovog ugostiteljskog obrta, kao imovinske cjeline, na tuženika i njegovog tadašnjeg ortaka S. B.. Kasnije je 5. svibnja 2009. iz obrta istupio i taj drugi ortak, pa je jedini vlasnik obrta bio tuženik.

Prema odredbi članka 102. stavak 1. ZOO-a osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive, a prema stavku 2. toga članka, nema pravni učinak prema vjerovnicima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u stavku 1. ovoga članka.

Zbog toga je tuženik dužan, solidarno s bivšim suvlasnicima obrta, podmiriti dugove koje ta imovinska cjelina ima prema vjerovniku. Kako dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen (članak 43. stavak 1. ZOO-a), prigovor promašene pasivne legitimacije, doista nije osnovan. Teret dokazivanja da dugovi (pasiva) te imovinske cjeline, premašuju njenu aktivu, bio je na tuženiku.

Odluka o troškovima postupka je pravilna kako po osnovanosti (članak 154. stavak 2. ZPP-a) tako i visini (članak 155. ZPP-a).

Na temelju navedenog proizlazi da bi i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a valjalo tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 24. rujna 2014.

SUDAC

JOSIP TURKALJ, v.r.