I Kž-130/1997-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 130/1997-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. Š. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženih podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. prosinca 1996. godine br. K-120/96, u sjednici održanoj 30. listopada 1997. godine, u nazočnosti branitelja drugooptuženika G. T., V. M. odvjetnika iz Z. koji je zamijenio i branitelja prvooptuženika B. Š., B. Š. odvjetnika iz Z., te zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženih B.Š. i G.T. te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu kao suda prvog stupnja, oglašeni su krivima opt. B.Š. i opt. G.T. kao supočinitelji krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, te su na temelju istog zakonskog propisa osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od po dvije godine i šest mjeseci u koju kaznu im je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. kolovoza 1996. godine pa dalje.

Temeljem čl. 100. st. 2. ZKP optuženici su obvezani da solidarno na ime imovinsko- pravnog zahtjeva oštećenoj HPT Z. plate iznos od 10.081,25 kn sa pripadajućim kamatama.

Temeljem čl. 64. st. 1. OKZRH od opt. G.T. oduzet je pištolj marke "H.B. " kao predmet kojim je djelo počinjeno, a na temelju čl. 90. st. 1. ZKP optuženici su obvezani da nadoknade troškove krivičnog postupka koji se odnose na paušalnu svotu i to u iznosu od po 3.000,00 kn svaki.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženici.

U korist opt. B.Š. žalbu su (dva podneska) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnijeli njegovi branitelji B.Š. i A. .M.S., odvjetnici iz Z., time da branitelj B.Š. pobija još prvostupanjsku presudu i zbog odluke o krivičnoj sankciji, a braniteljica A. -M.S. još i zbog povrede krivičnog zakona te predlažu, da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje a podredno, samo "opreza radi", da se preinači u odluci o krivičnoj sankciji.

Opt. G.T. po branitelju V.M. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda preinači i on oslobodi od krivične odgovornosti ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se optuženicima izreknu strože kazne.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog, da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane a da se uvaži žalba državnog odvjetnika i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženici su predložili, da se ta žalba odbije.

O sjednici vijeća u smislu čl. 361. ZKP uredno su obaviješteni branitelji optuženih, time da je sjednici bio nazočan branitelj opt. G.T., odvjetnik V.M. koji je zamijenio i branitelja opt. B.Š., odvjetnika B.Š., dok nazočnost optuženih koji su u pritvoru nije osigurana jer vijeće nije našlo da je to svrhovito (čl. 361. st. 2. ZKP).

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. B.Š. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka ovaj žalitelj nalazi u činjenici, da se presuda temelji na nevaljanom dokazu - radnji prepoznavanja - koja da je obavljena na nezakonit način, a osim toga, u iskazima svjedokinja D.Š. i K.M. glede postupanja i opisa osoba počinitelja, ima takovih kontradikcija da se zapisnik o prepoznavanju ovog optuženika kao počinitelja krivičnog djela od strane svjedokinje D.Š., tim prije ukazuje potpuno neupotrebljivim.

Iznijete se tvrdnje ovog žalitelja ne mogu prihvatiti.

Svjedokinja D.Š. prepoznala je opt. B.Š. upravo kao počinitelja inkriminiranog krivičnog djela, a ne "kao osobu s fotografije koju su joj djelatnici policije pokazali", kako se to neopravdano tvrdi u ovoj žalbi. Da je kod provođenja istražne radnje prepoznavanja, koja je inače obavljena od strane istražnog suca (list 83 spisa) na svjedokinju tako sugestivno djelovalo ono što je čula i vidjela u pretkrivičnom postupku od strane policije, onda bi bilo za očekivati da svjedokinja prepozna oba počinitelja a ne samo jednog, kao što je to već pravilno uočio i istakao sud prvog stupnja, ili makar onoga o čijem je izgledu više govorila na saslušanju pred istražnim sucem, pa se ni u kom slučaju ne može prihvatiti žalbena tvrdnja da je svjedokinja bila neozbiljna kada je kod istražnog suca iskazala, da je optuženika prepoznala po stasu i držanju, ili da je do prepoznavanja došlo pod sugestivnim okolnostima,

I Kž 130/1997-5

već upravo obrnuto.

Radi toga, i kada se ima na umu, da je svjedokinja i na glavnoj raspravi ponovila, da je prilikom obavljanja te istražne radnje kod istražnog suca prepoznala jednog počinitelja, onda u takovu kategoričku tvrdnju svjedokinje nema nikakovog razloga sumnjati, pa slijedom toga ni uzeti, da se radi o nevaljanom dokazu. Druga je pak stvar, što se žalitelj ne miri sa rezultatima te radnje, jer mu oni ne idu u korist.

Nadalje, nema nikakove proturječnosti u iskazu ove svjedokinje i svjedokinje K.M. To što je svjedokinja Š.D. kod opisivanja optuženika (viši, sa crvenom maramom preko lica) iskazala, da je on djelovao kao čuvar, doista nije u nikakovoj kontradikciji sa iskazom svjedokinje K.M., pa ni u dijelu u kojem se to citira u žalbi, budući da obje svjedokinje potpuno suglasno opisuju izgled i ponašanje svakog od optuženika, i iz njihovih takovih iskaza se doista može zaključiti, da je prvooptuženik imao ulogu čuvara utoliko što on nije uzimao novac, što se uostalom žalbom niti ne odriče. Da je to upravo tako, proizlazi iz iskaza ove svjedokinje (K.M. ) datog na istom zapisniku gdje se nastavno i decidirano navodi: "Onaj njegov kolega stajao je negdje sa strane povukavši se do stakla koji dijeli ulaz od pošte i vjerojatno pazio da tko ne naiđe" (list 81 spisa).

Prema tomu, u iskazima navedenih svjedokinja i kada je u pitanju uloga prvooptuženika nema nikakove razlike a ona je tako i opisana u izreci pobijane presude.

Zato je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je uzeo da je prepoznavanje opt. Š.B. kao i njegova uloga u izvršenju terećenog djela, onako kako je ona proizišla iz iskaza svjedokinje D.Š. i K.M., potpuno neupitna.

Nadalje, nema govora o tomu, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, jer da sud nije naveo razloge iz kojih ne vjeruje iskazu svjedokinje G.K. Naprotiv, sud prvog stupnja je itekako minuciozno i logično ocijenio iskaze svih saslušanih svjedoka, pa naročito i spomenute svjedokinje, tako da je u tom dijelu u svemu postupio sukladno čl. 347. st. 7. ZKP, pa nije ostvaren označeni vid postupovne povrede na koji žalitelj smjera.

Također, nema govora o tomu da postoji znatna proturječnost o odlučnoj činjenici između onoga što se navodi u razlozima presude da je izjavila svjedokinja D.Š. u odnosu na ono što je ona stvarno izjavila a što je konstatirano u zapisniku glavne rasprave od 10. prosinca 1996. godine (list 140 spisa), na koji se presuda poziva, a kako se to u žalbi tvrdi.

Sud prvog stupnja ispravno je postupio kada je u presudi sažeto reproducirao iskaz svjedokinje D.Š. date pred istražnim sucem i na glavnoj raspravi kao cjelinu, i nije izostavio da je svjedokinje iskazala "da su im policajci kasnije pokazali fotografije počinitelja" (str. 6. pobijane presude, ulomak prvi) jer se upravo na to i svodi ono što je svjedokinja o toj činjenici izjavila još u istrazi a na glavnoj raspravi samo ponovila, pa nije bilo nikakovog razloga da se taj iskaz svjedokinje s glavne rasprave posebice i u cijelosti reproducira, kako to žalitelj zahtijeva i u čemu vidi označenu postupovnu povredu, tako da, osim što nije točna žalbena tvrdnja da sud prvog stupnja "očigledno tendenciozno izostavlja ključni dio zapisnika, krucijalni dio iskaza", ona je i posve nekorektna, a ne da je sud prvog stupnja bio tendenciozan.

I Kž 130/1997-5

Budući da se daljnji žalbeni navodi žalitelja u ovom dijelu odnose na pobijanje pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja, to će oni u okviru tog žalbenog osnova od strane ovog suda i biti razmatrani.

Slijedom svega gore iznijetog, u prvostupanjskoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje u svojoj žalbi ukazuje opt. B.Š., pa žalba ovog optuženika u tom dijelu nije mogla biti uvažena.

Na žalbe optuženih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Optuženici u svojim žalbama, zbog ove žalbene osnove ponavljaju svoju obranu iznijetu na glavnoj raspravi (u istrazi su se branili šutnjom) tvrdeći, da krivično djelo razbojništva nisu počinili.

Tako se u uvodnim razmatranjima svoje žalbe osvrću na ponovljene tvrdnje, da svjedokinje D.Š. i K.M. nisu na glavnoj raspravi prepoznale optuženike kao počinitelje a prepoznavanje koje je obavljeno u istrazi nema snagu valjanog dokaza. Osim toga, iako svjedokinja D.Š. tvrdi da je opt. B.Š. prepoznala po stasu i držanju, a to prihvaća i sud prvog stupnja, ona o tomu nije ništa govorila u odnosu na tog optuženika, nego samo o bahatom držanju onog manjeg i jačeg (misli se na opt. G.T. ). Prepoznavanje pak opt. G.T. od strane K.M. (list 35 spisa) potpuno je nepouzdano a uz to je, makar s formalne strane, nevaljano. Nadalje, u žalbi se tvrdi, da je sud prvog stupnja nedosljedan kada na temelju određenih (na izgled nebitnih detalja) u iskazima svjedokinja G.K. i N.H. ovim svjedokinjama ne vjeruje a s druge strane olako vjeruje svjedokinjima D.Š. i K.M., iako i u njihovim iskazima ima dosta proturječnosti. Osim toga, ukoliko sud nije vjerovao obranama optuženika niti prihvatio njihov alibi, iako su taj alibi potvrdile i to za opt. B.Š. njegova djevojka G.K. a za opt. G.T. njegova djevojka N.H., trebao je samoinicijativno provesti i druge dokaze, pa tako za opt. B.Š. saslušati njegovu majku kao i G.K., a na okolnosti da je on kritične večeri bio sa njima u njihovom stanu, te pribaviti podatke o predaji čekova za svoju majku. Ovo i neovisno što "provjera ovih navoda optuženika danih u obrani, nije odlučna za utvrđenje je li on ili nije počinio terećeno krivično djelo, ali bi svakako pomogla sudu stvoriti uvjerenje i stav o istinitosti svih segmenata prvooptuženikove obrane" kao što se to navodi u žalbi ovog optuženika, dok je radi provjere alibija opt. G.T. trebalo također saslušati njegovu majku ali i D.H. koji je kritične večeri pomogao nositi putne torbe svojoj sestri (N.H. ) kada su ona i ovaj optuženik doputovali s mora. Konačno, navodno prepoznavanje pištolja od strane svjedokinje K.M. potpuno je nepouzdan indicij, kao i prepoznavanje vozila od strane svjedokinje M.K., budući da je ova svjedokinja govorila o vozilu tipa "Golf" kabriolet a ne "Peugeot" kabriolet, kojeg je u kritično vrijeme koristio drugooptuženik G.T., dok se s druge strane, potpuno čenje činjenice, da upravo ova svjedokinja nije na glavnoj raspravi pa ni u zanemaruje zna

istrazi prepoznala optuženike iako je to bilo logično očekivati, budući da je jedino i upravo ona počinitelje mirno promatrala iz svog stana, kao i značaj činjenice, da rezultati daktiloskopskog vještačenja nisu ukazili na optuženike kao počinitelje djela.

Stoga, tvrde žalitelji, a jer sud zasniva odluku ne na direktnim dokazima nego na indicijama "i kako uvijek, pa i u slučaju kada je u pitanju zatvoreni krug indicija, kada može postojati izvjesnost da pravno relevantno činjenično stanje postoji, i kada je u pitanju izvjesnost nad kojim lebdi mač principa in dubio pro reo, i jer logika ne garantira apsolutnu

I Kž 130/1997-5

sigurnost indicijalnih zaključaka", to je sukladno tom principu, u sumnji, optuženike trebalo osloboditi od optužbe.

Međutim, suprotno gore iznijetim stajalištima žalitelja, ovaj sud nalazi, da je u pobijanoj presudi činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da su u obrazloženju te presude iznijeti iznimno logični i uvjerljivi razlozi o ocjeni i značenju kako obrana optuženih tako i ostalih izvedenih dokaza koji razlozima žalbi ni u čemu nisu dovedeni u sumnju.

Dapače, iznijetim se razlozima suda prvog stupnja, a da se oni ne ponavljaju, gotovo i nema što dodati, pa se žalitelji u cijelosti upućuju na te razloge, a radi ispunjenja obveze iz čl. 378. st. 1. ZKP navodi se samo slijedeće.

Već je prije rečeno, da su radnje prepoznavanja, prema sadržaju zapisnika na listu 84 i 35 spisa, u svemu valjane i zakonito provedene radnje, pa su prema tome, te radnje i iskazi svjedokinja D.Š. i K.M. neposredni i valjani dokazi, kao što je to već pravilno uzeo sud prvog stupnja, a ne indiciji.

Okolnost da je tim istražnim radnjama prethodilo pokazivanje fotografija, o čemu je govorila svjedokinja D.Š. (ne i svjedokinja K.M. ), ni u čemu ne umanjuje, a kamoli otklanja valjanost provedenih istražnih radnji, kao ni razumljiva činjenica, što svjedokinje nisu na glavnoj raspravi prepoznale optuženike, kada su ostale kategorične, da su optuženike već ranije prepoznale, i to konkretno svjedokinja D.Š. opt. B.Š. a K.M. opt. G.T., time, da je ovaj optuženik kod prepoznavanja imao dioptrijske naočale (a upravo se u žalbi ovog optuženika neprestano inzistira da on uvijek nosi takove naočale), koje ona nije uočila u vrijeme izvršenja djela, pa ta pojedinost, suprotno žalbenoj tvrdnji, tim prije potvrđuje uvjerljivost iskaza svjedokinje da je optuženika prepoznala po stasu i držanju, što je očito za nju bilo upečatljivo, a ne po fizionomiji, i da pojedinost vezana uz dioptrijske naočale, na ni jedan način nije utjecala na kvalitet prepoznavanja.

Također, nema govora ni o tomu, da bi prepoznavanje opt. G.T. "makar s formalne strane bila nevaljana radnja", budući da je u zapisniku o toj radnji navedeno, da je svjedokinja u kao počinitelja među pet pokazanih osoba, prepoznala (K.M. ) sa 70%-tnom sigurnošć

osobu na poziciji broj 2, ali gledano s desna u lijevo, a gledano tako, na toj se poziciji upravo nalazi T.G. a ne opt. B.Š., pa ni s formalne strane ne može biti nikakove zabune (list 35 spisa).

Konačno, osim što je svjedokinja ovog optuženika opisala kod prepoznavanja (list 35 spisa), kao osobu starosti oko 25 godina, jače tjelesne građe, okruglog lica, kratke plave kose, jačih ramena, ona je i na svom saslušanju kod istražnog suca (list 81 spisa) pobliže objasnila, da je počinitelje lakše uočila kod njihovog odlaženja, pa tako i konstituciju ovog optuženika, koji je u odnosu na prvooptuženika bio niži ali jače građe, a da je opt. G.T. upravo takove kostitucije, nije sporno, ne samo za sud prvog stupnja, nego niti za žalitelje.

Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je uzeo, da je ova svjedokinja prepoznala i pištolj kao predmet koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela vlasništvo opt. G.T., koji je kasnije pronađen pregledom vozila "Peugeot" - kabriolet za koje je utvrđeno da ga je u kritično vrijeme koristio, jer se radi o pištolju za kojega je i po fotografiji jasno, da se razlikuje od uobičajenog izgleda ovakovih oružja.

I Kž 130/1997-5

Činjenica pak, što svjedokinja M.K. nije ni u istrazi ni na glavnoj raspravi prepoznala optuženike, ni u kojem slučaju nema onaj značaj koji mu daje žalitelj, kod daljnjih činjenica, da je svjedokinja kategorična, da je jedan "mladi nabildani muškarac" kojeg je kritičnog dana, ali u poslijepodnevnim satima uočila u vozilu (sa djevojkom) isti muškarac kojeg je nešto kasnije u večernjim satim ponovno vidjela u istom vozilu i to u vrlo kratkom vremenu u dva navrata (očito prije izvršenja djela i nakon izvršenja), ali sada sa drugim mladićem "crnim ili tamno smeđim", a čiji opis, ne samo po građi tijela nego i po opisu odjeće (crna dolčevita, iako je po izlasku iz automobila imao sivu majicu kratkih rukava, što je svjedokinja posebice uočila i što jasno ukazuje, da se on u međuvremenu, radi izvršenja djela, presvukao), u potpunosti odgovara onom opisu kojeg su dale svjedokinje D.Š. i K.M., kako u odnosu na oba optuženika tako posebice i u odnosu na opt. G.T., određujući još i njegovu ulogu u izvršenju djela (uzimao novac), radi čega je - uzimajući u obzir još i sve ono što se odnosi na opis vozila što ga je također dala ova svjedokinja, istovremeno se ograđujući kada je u pitanju tip vozila - doista neupitno, da je "mlađi nabildani muškarac" sa crnom dolčevitom a o kojem je ona govorila, upravo opt. G.T. Uostalom, da je on osoba, koja se zbog svoje tjelesne građe lakše uočava, proizlazi i iz iskaza svjedoka R.L. (list 68 spisa), koji je iskazao, da je već kod prvog upoznavanja sa opt. G.T. uočio da je to osoba "upadljive građe tijela, učinio mu se fizički jakim".

Naposljetku, pravilna je prosudba suda prvog stupnja glede obrana optuženika i iskaza svjedokinja G.K. i N.H., njihovih djevojaka, koje uzima krajnje neuvjerljivim i iskonstruiranim, za razliku od iskaza svjedokinja D.Š. i K.M., jer one nesuglasnosti u njihovim iskazima koje je uočio sud prvog stupnja, svakako treba pripisati šoku i ozbiljnosti situacije u kojoj su se one iznenada našle.

O tomu, je li ili nije bilo potrebito provoditi daljnje dokaze radi provjere optuženikovih alibija, doista je izlišno navoditi bilo kakove razloge, osim onih što ih je sud prvog stupnja već unaprijed iznio, a koji zapravo odražavaju, ne samo sada u žalbi suglasno iznijeta stajališta "da provjera ovih navoda optuženih nije odlučna za utvrđenje jesu li oni ćeno krivično djelo ili nisu", nego i izostanak bilo kakovih daljnjih dokaznih počinili tere

prijedloga na glavnoj raspravi, dapače, izričito je od strane branitelja drugooptuženika naglašeno, da izvođenje onih dokaza za koje se sada u žalbi zalažu, nije potrebno (list 142 i 148 spisa).

Naposljetku, a kada je riječ o daktiloskopskom vještačenju, treba reći, da njegovi rezultati, ma kakovi oni bili, kod postojećeg stanja stvari, ni u kojem slučaju ne bi doveli do drugačije odluke od one koju je donio sud prvog stupnja, neovisno o tomu što oni u konkretnom slučaju ne ukazuju na optuženike kao počinitelje ovog djela (list 64 spisa).

Slijedom svega naprijed izloženog, nedvojbeno je, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje kada je na temelju pouzdanih dokaza i indicija što upravo "čine zatvoreni krug", u cjelini gledano, imao pouzdane i dovoljne izvore saznanja na temelju kojih je, bez ikakove dvojbe zaključio, da su upravo optuženici suizvršitelji krivičnog djela razbojništva izvršenog na način, u vrijeme i pod okolnostima opisanim u izreci pobijane presude, pa žalbe optuženih zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu mogle biti uvažene.

I Kž 130/1997-5

Nije mogla biti uvažena ni žalba opt. B.Š. zbog tzv. posredne povrede krivičnog zakona, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

Optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni smatrajući, da je ona prestroga s obzirom da do sada nisu osuđivani a izvršenjem djela nisu nastupile neke teže posljedice.

Državni odvjetnik pak smatra, da sud prvog stupnja nije dovoljno vrednovao okolnost, da se radi o teškom krivičnom djelu koje je sve učestalije. Osim toga, konkretne okolnosti izvršenja djela (uz upotrebu oružja i maskirani) ukazuje na njihovu povećanu društvenu opasnost i visok stupanj kriminalne volje kao i njihovu upornost, posebice što su do sada već bili prekršajno kažnjavani. Stoga, smatra državni odvjetnik, njihova mladost i dosadašnja neosuđivanost nije olakotna okolnost već ima veću težinu koja je morala naći odraza i u odmjeri strože kazne. Konačno, nezaposlenost opt. G.T. također nije nikakova olakotna okolnost, a nije dokazano ni da opt. B.Š. doprinosi uzdržavanju mldb. djeteta.

Radi toga, a jer ni jedna kuna od otuđenog novca nije vraćena, optuženicima svakako treba izreći strože kazne, jer to posebice zahtijevaju razlozi specijalne prevencije.

Ovaj sud međutim, kao sud drugog stupnja nalazi, da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio značaj utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, kako onih koji se odnose na ličnost optuženih i njihov dosadašnji život, tako i onih koji se tiču konkretnih okolnosti pod kojima su oni djelo počinili.

Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada se zalaže za izricanje još strože kazne, a niti optuženici kada se zalažu za izricanje blaže kazne.

Osobito nije u pravu državni odvjetnik kada smatra, da činjenici što je opt. G.T. nezaposlen, treba dati negativni značaj, "budući da je isti kao zdrava i mlada osoba svakako mogao iznaći način da sredstva za život priskrbi radom a ne vršenjem krivičnih djela", kada je to osoba koja do sada nije osuđivana, zatim činjenici, što u spisu predmeta nema podataka iz kojih bi proizlazilo da opt. B.Š. stvarno i doprinosi uzdržavanju svog mldb. djeteta, kao i činjenici, što ni jedna kuna otuđenog novca do sada nije vraćena, kada optuženici ne priznaju izvršenje djela, što sve s pravom u svojim odgovorima na žalbu državnog odvjetnika, primjećuju sami optuženici.

Zbog toga, ovaj sud nalazi, da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci koju je sud prvog stupnja izrekao optuženicima, s obzirom na najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to djelo (od jedne godine do dvanaest godina), u svemu primjerena ali i nužna kazna i da će ona u cijelosti polučiti sve zakonske svrhe kažnjavanja, predviđene u čl. 31. u svezi čl. 4. st. 2. OKZRH.

Kako dakle, ne postoje razlozi iz kojih stranke pobijaju presudu suda prvog stupnja a niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

I Kž 130/1997-5

U Zagrebu, 30. listopada 1997. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.