Rev-1611/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1611/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.Š. iz S., protiv tuženika "Lj. b. " d.d. iz Lj., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Splitu od 29. siječnja 1993. br. Gž 254/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 25. studena 1992. br. P 435/92, u sjednici održanoj dana 15. lipnja 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja poništene su odluke tuženika pobliže označene u izreci presude toga suda kojima je odlučeno da trajno prestaje potreba za radom tužitelja, te je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije. Traži trošak postupka revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Javni tužitelj Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije u pravu tuženica kad u reviziji iznosi da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, a to stoga što sud drugog stupnja jednako kao i sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnoj činjenici utvrđenja trajnog prestanka potrebe za radom tužitelja.

Sudovi nižega stupnja uzimaju u obzir činjenicu da je tuženica utvrdila trajni prestanak potrebe za radom tužitelja, a ovaj sud ne nalazi da su sudovi nižega stupnja trebali o toj činjenici navoditi posebne razloge.

Nije sporno da tužitelj sudjeluje u mobiliziranim jedinicama obrane Republike Hrvatske.

On je u ovom sporu tražio da sud utvrdi ništavim prije spomenute odluke tuženice kojima je utvrđeno da trajno prestaje potreba za njegovim radom te da će kod tuženice njemu prestati

radni

odnos protekom određenog roka tj. četiri mjeseca po prestanku njegove mobilizacije tj. pretpostavki iz čl. 78. alin. 1. Zakona o radnim ondosima ("Narodne novine", broj 25/92 - pročišćeni tekst).

U ovom stadiju postupka ostalo je i dalje među strankama sporno da li predmetnim odlukama tuženice prestaje tužiteljev radni odnos zbog prije navedenog razloga tj. da li su spomenute odluke donijete protivno upravo navedenoj zakonskoj odredbi po kojoj zbog trajnog prestanka potrebe za radom radnika radni odnos ne može prestati radniku za vrijeme služenja vojnog roka ili sudjelovanja u mobiliziranim jedinicama obrane Republike Hrvatske.

U vezi s tim pravilno je stajalište sudova nižega stupnja da pobijanim odlukama zbog trajnog prestanka potrebe za radom tužitelja prestaje njegov radni odnos pod odgodnim uvjetom kako su to pobliže obrazložili ti sudovi u svojim presudama.

Stoga su ti sudovi dalje zauzeli pravilno pravno stajalište da su pobijane odluke tuženice u suprotnosti s navedenom zakonskom normom, te na temelju toga tužbeni zathjev ocijenili osnovanim.

Tvrdnja tuženice u reviziji koju je ova iznosila i u dosadašnjem postupku, da će temeljem njezinih odluka tužitelju prestati radni odnos tek nakon što prestanu okolnosti predviđene prije spomenutim zakonskim propisom i nakon što protekne rok od četiri mjeseca nisu od odlučnog značaja.

Iz tih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. lipnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.