Revt-47/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-47/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i dr. Ivana Kaladića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. P., koga zastupa L. K., odvjetnica u P., protiv tuženika J. m. d.d. P., koga zastupa I. B., odvjetnik u P., radi isplate, rješavajući reviziju tužitenika izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 8. rujna 1998. godine broj Pž-2771/97-2 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 17. travnja 1997. godine broj P-850/95-22 i rješenje od 6. lipnja 1997. godine broj P-850/95-24 ispravljeno rješenjem od 3. srpnja 1997. godine broj P-850/95-30, u sjednici održanoj dana 24. rujna 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju 37.524,97 kn sa zateznom kamatom od 31. prosinca 1994. godine do isplate, a tužbeni zahtjev za iznos od 257,44 kn je odbijen, te je prvostupanjskim rješenjem tuženik obvezan tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.244,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda kao i prvostupanjsko rješenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, ili da se preinače odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu tuženiku naknade razmjernog troška.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio da se revizija odbije kao neosnovana i "potvrdi" drugostupanjska presuda u cijelosti, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Utvrđeno je prijedlogom da se ugovorom o nalogu tužitelj kao nalogoprimac obvezao vršiti izvozne usluge za tuženika kao nalogodavca prema uvjetima pod kojima je te poslove za tuženike prethodno obavljala pravna osoba I., a u vrijeme sklapanja toga ugovora tuženik je plaćao izvozničku proviziju I. u iznosu od 4%. Prema tome, stranke su odredile cijenu za obavljanje usluga izvoza na način da su utvrdile proviziju od ukupne vrijednosti posla u iznosu od 4%, a koja je bila primjerena tadašnjim tržnim uvjetima. Stranke su ugovor ispunjavale prema ugovorenoj cijeni sve do tuženikovog odustanka od ugovora, kada je tuženik dugovao tužitelju temeljem neisplaćene provizije i neisporučene robe za koju je primio isplatu, ukupno u iznosu od 37.524,97 kn, a što je tuženik potvrdio potpisom obrasca za usklađivanje salda.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava obvezali tuženika da plati tužitelju 37.524,97 kn sa zateznom kamatom.

Naime, prema odredbi čl. 765. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje u tekstu ZOO) nalogodavac može odustati od ugovora, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka u slučaju odustanka od ugovora u kome nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu odgovarajući dio naknade, i naknaditi mu štetu koju je pretrpio odustankom od ugovora ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga. Odredbom čl. 761. propisano je – ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac duguje naknadu u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja, onda pravičnu naknadu. U konkretnom slučaju stranke su odredile naknadu u visini od 4% od vrijednosti izvoznih poslova. U smislu odredbe čl. 762. st. 1. ZOO nalogodavac je obvezan isplatiti nalogoprimcu naknadu po obavljenom poslu, ako nije drukčije određeno. U konkretnom slučaju nije drukčije ugovoreno, a tužitelj zahtijeva isplatu naknade za obavljene poslove.

Nije prihvatljiva tvrdnja revidenta u reviziji da tužitelj u postupku pred prvostupanjskim sudom nije iznio navod o vraćanju dijela sredstava, pa da se raspravljalo samo o izvozničkoj proviziji, te da je time došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka. Naime, tužitelj je podneskom zaprimljenim kod prvostupanjskog suda 8. studenog 1996. godine pod toč. 3. obrazložio i postojanje duga tuženika prema tužitelju zbog neisporučene robe a koju je tužitelj tuženiku prethodno platio.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 24. rujna 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.