Rev-2734/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2734/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. F. iz M., Njemačka, kojeg zastupa punomoćnica I. N. V., odvjetnica u S., protiv prvotuženika Z. b. d.d., Podružnica Srednja i Sjeverna Dalmacija iz S., te drugotuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžx-464/12 od 22. kolovoza 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju br. P-287/10 od 15. travnja 2011., u sjednici održanoj 11. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je s danom 31. prosinca 1991. devizni depozit tužitelja na deviznom računu broj ... kod J. d.d., O. b. S. u iznosu od 83.692,62 EUR-a (163.688,54 DEM) prenesen na prvotuženika, te da predstavlja javni dug drugotuženika. Isto tako odbijen je i zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu drugotuženik isplati navedeni iznos, zajedno s kamatama po stopi od 5% godišnje počev od 1. siječnja 1992. pa do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova. Tužitelj je obvezan prvotuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 3.425,00 kn, te drugotuženiku u iznosu od 42.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP). U reviziji se navodi da je sud drugoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka i da je pogrešno primijenio materijalno pravo, pa se predlaže prihvatiti reviziju i istu preinačiti na način da se u cijelosti udovolji zahtjevu tužitelja, odnosno podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da devizni iznos od 83.692,62 EUR položen kod J. d.d. O. b. S. 1989. je prenesen na prvotuženika, te da isti predstavlja javni dug drugotužene, od koje tužitelj sada traži isplatu navedenog iznosa, zajedno s pripadajućom kamatom.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. ZPP. Naime, žalbeni sud je postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP budući je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 7. kolovoza 2007.,

- da je tužitelj s J. d.d. O. b. u S. sklopio 5. prosinca 1989. Ugovor o oročenom deviznom štednom ulogu stranog fizičkog lica,

- da je po tom Ugovoru tužitelj kod navedene banke oročio iznos od 140.000,00 DEM na rok od 24 mjeseca,

- da se tužitelj dopisom od 10. listopada 1991. obratio navedenoj banci i tražio da mu se sav novac po isteku Ugovora doznači na njegov žiro račun kod S. u M.,

- da to J. d.d. O. b. u S. nije učinila, iako je tužitelj svoj zahtjev u više navrata ponavljao,

- da se tužitelj obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji zahtjev je odbijen,

- da tužitelj nije državljanin Republike Hrvatske.

Nije sporno da je J. d.d. O. b. S. imala sjedište u B., Srbiji, dakle izvan Republike Hrvatske.

Iz nižestupanjskih odluka proizlazi da tužitelj ničim nije dokazao da bi njegov devizni depozit na računu kod J. d.d. O. b. S. bio prenesen na prvotuženika, niti da bi prvotuženik bio pravni sljednik J. d.d. O. b. S.

Kod toga nižestupanjski sudovi se pravilno pozivaju na materijalno pravo i to odredbu čl. 15. st. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o pretvaranju deviznih depozita građana kod banka u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 71/91). Naime, vlasnici deviznih depozita imali su pravo u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu navedene Uredbe da devizne depozite prenesu na jednu od banka u Republici Hrvatskoj, pa je to mogao učiniti i tužitelj koji je nesporno imao devizna sredstva na računu banke sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, a koja je u to vrijeme poslovala na teritoriju Republike Hrvatske. U tu svrhu građani - štediše su bile dužne dati izjavu o prijenosu depozita, te predati u banci odgovarajuću dokumentaciju, kao i izjavu o ustupanju svog potraživanja prema banci sa sjedištem izvan Republike Hrvatske toj banci.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj u postupku nije dokazao da je takvu izjavu dao, pri čemu njegova prepiska s J. d.d. O. b. u S., navodi da će mu sredstva biti doznačena u Njemačku na njegov račun, ni u kom slučaju ne znače da je tužitelj u skladu s citiranom Uredbom izvršio prijenos deviznog depozita na prvotuženika.

Isto tako pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije niti naknadno izvršio prijenos deviznog depozita u korist prvotuženika ili neke druge banke u Republici Hrvatskoj, pa slijedom navedenog sporni devizni depozit nije niti mogao biti pretvoren u javni dug za koji bi odgovarala drugotuženica.

Kako tužitelj nije izvršio prijenos deviznog depozita, to se tužiteljev devizni depozit nije niti mogao pretvoriti u javni dug Republike Hrvatske niti temeljem Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 106/93), obzirom da prema čl. 1. tog Zakona se pod deviznim depozitima podrazumijevaju depoziti na deviznoj štednji i deviznim računima građana kod banaka koje su građani na te banke prenijeli u skladu s ranije citiranom Uredbom.

Revizijski navodi tužitelja kojima osporava pobijanu presudu u smislu da su prijenos deviznih depozita mogli tražiti i strani državljani koji su bili vlasnici deviznih depozita u bankama u Republici Hrvatskoj nisu od relevantne važnosti, a obzirom na utvrđenje sudova da tužitelj takav prijenos nije nikada izvršio na prvotuženika, a niti na bilo koju drugu banku u Republici Hrvatskoj.

Isto tako od irelevantne su važnosti za odluku u ovom predmetu jesu li djelatnici J. d.d. O. b. S. postupale profesionalno prema tužitelju kao svom klijentu, da li su ga obavijestili o tome da može prenijeti devizni depozit na neku od banaka u Republici Hrvatskoj, je li u tom slučaju tužitelj obmanut ili ne, jer bi to bilo od važnosti kada bi tužitelj vodio postupak protiv banke u kojoj je imao devizni depozit.

Obzirom na utvrđene činjenice da tužitelj nije prenio devizni depozit iz J. d.d. O. b. u S. na prvotuženika, da prvotuženik nije niti pravni sljednik J. d.d. O. b. u S., to se navedeni depozit nije niti mogao pretvoriti u javni dug drugotužene, pa slijedom toga niti drugotuženica ne odgovara tužitelju za isplatu deviznog depozita s pripadajućim zateznim kamatama.

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelj odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 11. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.