Court dismisses employer's dismissal due to lack of prior warning and procedural violations under Labor Law.
Legislator summary
AI generatedThe court ruled that the employer's dismissal was procedurally invalid due to the failure to issue a prior written warning as required by the Collective Agreement. While the dismissal itself was deemed inadmissible, the employee was granted damages for the wrongful termination rather than reinstatement. The judgment establishes that strict adherence to pre-dismissal warning procedures is mandatory for valid termination based on misconduct.
Legislator headnote
AI generatedČlanak 130. Zakona o radu; Članak 30. Temeljnog kolektivnog ugovora: Poslodavac mora izdati pisano upozorenje prije otkaza radnika zbog ponašanja, a nedostatak takvog upozorenja čini odluku o otkazu nedopuštenom.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 11 Pr-3944/2018-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Damiru Čotiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I.Č., OIB …, S., kojeg zastupa punomoćnik M.L., odvjetnik, protiv tuženika Z.e.t. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupaju odvjetnici u O.d. K.i.p. d.o.o., radi nedopuštenosti otkaza, nakon zaključene glavne rasprave dana 17. prosinca 2019. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja M.L., odvjetnika i punomoćnice tuženika M.Z., odvjetnice, dana 30. siječnja 2020.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu donesena 16. travnja 2018. kao i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava radnika donesena 28. svibnja 2019. od strane tuženika Z.e.t. d.o.o., nisu dopuštene.
II. Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika, prestao s danom 14. ožujka 2019.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete zbog nedopuštenog otkaza u visini od 8 prosječnih mjesečnih plaća koje je tužitelj primio u 3 mjeseca prije otkaza ugovora o radu, a što iznosi 69.669,76 kn, sve u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020., pod prijetnjom ovrhe, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.843,75 kn, uvećan za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
Tužitelj navodi u tužbi da je radio kod prednika tuženika od 1.4.2004. te je sklopio ugovor o radu kod tuženika 1.9.2007. kao vozač autobusa u pogonu D. Tuženik je 16.4.2018. donio Odluku o otkazu zbog skrivljenog ponašanja te je naveo povredu čl. 122., st. 1, t. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora tuženika (dalje: TKU). Dalje navodi da je Sindikat se protivio namjeri Odluke o otkazu, a Odluka tuženika je nedopuštena iz procesnih i materijalnih razloga. Tužitelj navodi daje tuženik postupio suprotno čl. 130. KU-a i nije pisano upozorio na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza za slučaj nastanka kršenja obveza. Dalje navodi da čl. 130. TKU-a utvrđuje obveze tuženika na postupanje prije otkazivanja zbog ponašanja radnika, a također je propisana odredba Zakona o radu (dalje:ZR). Odredba čl. 30. TKU-a je povoljnija za radnika te se ona primjenjuje u ovom slučaju, a tužitelj nije upozoren niti opomenut nego je više puta pohvaljen kao dobar radnik. Tužitelj navodi da je poštivao odredbe internih akata te ZR-a, a tuženik je ignorirao obavijest tužitelja, odnosno nije na nedvojben način uskratio suglasnost pa se ne radi o kršenju obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja. Tuženik se poziva da se tužitelj ogriješio o čl. 61. ZR-a, međutim sklapanje ugovora s drugim poslodavcem bez pisane suglasnosti poslodavca, nije povreda radne obveze kao razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja. Tužitelj navodi da je uvijek postupao korektno i nije počinio povrede radne obveze. Tužitelj je podneskom od 4. ožujka 2019. precizirao tužbeni zahtjev te predlaže da se utvrdi nedopuštenost Odluke o otkazu 16. travnja 2018. i Odluke o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 28. svibnja 2018., da se utvrdi sudski raskid ugovora o radu sa danom 14. veljače 2019., da se isplati naknada štete 8 prosječnih mjesečnih plaća u iznosu 87.062,88 kn, sa zateznim kamatama od utuženja do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj 28.11.2016. dostavio zamolbu za sklapanje ugovora o radu za dodatni rad 8 sati tjedno kod drugog poslodavca M.t. j.d.o.o. Zahtjev nije bio prihvatljiv te nije udovoljeno, a unatoč tome kao i unatoč činjenici da je već bio zaposlen kod tuženika, tužitelj je zasnovao novi radni odnos i to trajanju 1,5 sati dnevno. Kod tuženika je došlo do statusnih promjena te su radnici Z.h. d.o.o. se trebali odjaviti i potom prijaviti kod tuženika pa je 19.3.2018. službena osoba HZMO-a telefonski obavijestila tuženika da je tužitelj od 17.3.2017. zaposlen kod M.t. j.d.o.o. prema ugovoru o radu na nepuno radno vrijeme te nije moguće izvršiti odjavu tužitelja.
Tužitelj je upozoren i upućen na drugog poslodavca radi rješavanja problema, a 18.4.2018. službena osoba HZMO-a je obavijestila tuženika da je M.t. j.d.o.o. izvršio promjenu ugovora o radu iz redovnog radnog odnosa na nepuno radno vrijeme u radni odnos u najdužem trajanju 8 sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje, iako za istu tužitelj nije dobio pisanu suglasnost. Tuženik se poziva na čl.
61. i čl.
62. ZR-a, prema kojem radnik ne može kod više poslodavaca raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od 40 sati tjedno. S obzirom da je tužitelj radio u punom radnom vremenu, isti je sklopio ugovor o radu s drugom poslodavcem te je radno vrijeme tužitelja iznosilo 41,5 sati tjedno. Tuženik navodi da je tužitelj je jedan od osnivača društva M.t. j.d.o.o. i direktor odnosno osoba ovlaštena za zastupanje te bio upoznat da krši odredbe ZR-a, pa je zapriječena kazna za prekršaj te za tužitelja kao odgovornu osobu. Tuženik smatra da je tužitelj grubo zloupotrijebio povjerenje kada je sklopio ugovor o radu s drugim poslodavcem i doveo u potencijalnu opasnost sigurnost putnika koje prijevozi na radnom mjestu.
Tuženik navodi da je takvo postupanje teška povreda obveza iz radnog odnosa i razlog za izvanredni otkaz prema čl. 132. st.1. TKU-a. Tuženik je uputio poziv za obranu te isti ne poriče da je zaposlen u punom radnom vremenu te i kod drugog poslodavca u trajanju 1,5 sati dnevno, te da je suvlasnik tog društva. Pisana obrana tužitelja nije usmjerena na obraćanje tuženika da promijeni Odluku o izvanrednom otkazivanju već pokušava opravdati svoje jednostranu i protupravno postupanje. Umjesto raskida radnog odnosa sa M.t. j.d.o.o. tužtielj sklapa novi ugovor o radu i to u trajanju od 8 sati tjedno, odnosno do 180 sati godišnje, iako zna da se tuženik protivi i nije dao pisanu suglasnost.
Tuženik analizira odredbe čl. 122. st.1., čl. 123. st. 1., čl. 127. st.
1. al.3., i l. 132. st.1.TKU-a, te ističe da se kod redovitog otkaza može raditi ne samo o različitom stupnju povrede već i o teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, a na poslodavcu je izbor da li će redovito ili izvanredno otkazati ugovor o radu. U konkretnom slučaju, postupanje tužitelja je teška povreda radne obveze koja prema čl. 132. st.1. TKU-a predstavlja razlog za izvanredni otkaz. Međutim, tuženik je postupajući in favorem tužitelja umjesto izvanrednog otkaza dao redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja, jer je to za tužitelja povoljnije i u njegovom interesu.
Tuženik smatra da je upozorio na kršenje obveza i mogućnost otkaza te dao pravo na iznošenje obrane. U pozivu za iznošenje obrane tuženik je naveo o kakvoj se povredi radi te suprotno navodima tužitelja ističe da mu je bilo poznato da se zaposlio suprotno odredbama ZR-a. Upozorenje tuženika na mogućnost otkaza u kojem se tužitelju na nedvosmislen način ukazuje na teške povrede kao i činjenica da tužitelj ustrajno postupa na isti način, ukazuju na postojanje opravdanog razloga za otkaz. Osim toga, tuženik je dao upozorenje 9.2.2018. u vezi događa na liniji 217 K.t.- N.P. kada je oštećen retrovizor autobusa.
Tuženik ne osporava navode da je tužitelj obavijestio poslodavca i tražio suglasnost, ali toj zamolbi poslodavac nije udovoljio. Tuženik navodi da prema zakonskim odredbama proizlazi obveza radnika da prije zapošljavanja kod drugog poslodavca pribavi pisanu suglasnost poslodavca u kojem radi. Tuženik ističe da odredba čl.
61. st.3. ZR-a polazi od činjenice da ne postoji suglasnost poslodavca kod kojeg jer radnik već prethodno zaposlen, a sve iz razloga jer poslodavac nije niti u obvezi omogućiti radniku takav rad istovremeni i kod drugog poslodavca. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o radu, Odluku o redovitom otkazu 16.4.2018., zahtjev za zaštitu prava, Odluku tuženika 28.5.2018., TKU, očitovanje Sindikata, izjavu tužitelja, podatke o plaći, saslušani su svjedoci M.K., I.T. i I.T. te je saslušan tužitelj. Nakon provedenog postupka a u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
Nesporno je da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima vozača autobusa od 1. rujna 2007. Tuženik je donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu dana 16. travnja 2018. te navodi da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze, jer od 10. ožujka 2017. radi 1,5 dati dnevno kod drugog poslodavca (M.t. j.d.o.o) iako poslodavac nije izdao suglasnost za takav rad a koju je zatražio 28. studenog 2016. U obrazloženju se navodi da je tužitelj dao pisanu obranu te da poriče povredu radne obveze, a Sindikat se očitovao i smatra da se ne radi o kršenju obveza iz radnog odnosa.
U postupku su saslušani svjedoci te je svjedokinja M.K. koja je referent za radne odnose iskazala da je tužitelj podnio zahtjev za izdavanje suglasnosti u studenom 2016., ali nije dobio suglasnost, pa je zbog toga i dobio otkaz ugovora o radu. Svjedokinja je iskazala da je u travnju 2018. dobila obavijest da se tužitelj odjavio.
Svjedok I.T. je vozač i predsjednik Sindikata te je njegovo mišljenje da je otkaz neprimjeren. Svjedok je iskazao da tužitelj radi u skladu s propisima, a kod tuženika je zabranjeno natjecanje, odnosno za djelatnost za koju je registriran poslodavac. Prema njegovom iskazu, tužitelj je tražio suglasnost za rad na jedan sat za poslove koji nisu prometna djelatnost, a praksa je u Z.-u da se izda upozorenje prije otkaza. Prema njegovom iskazu poslodavac se nije očitovao.
Svjedok I.T. je radio u dva navrata kod tuženika te je sada zamjenik direktora. U vezi sastanka 19.12.2016., svjedok je iskazao da se ne sjeća tog sastanka te ga tužitelj nije pitao, a niti bi odobrio zahtjev za dodatno zapošljavanje. Svjedok je iskazao da je pokretao postupke za neke vozače koji su vozili za privatne operatere.
U postupku je saslušan tužitelj koji je iskazao da je 2016. osnovao M.t. j.d.o.o. radi mogućnosti dodatne zarade te je traži suglasnost, ali nije dobio odgovor. Nakon toga je imao sastanak s direktorom T., koji je rekao da neće biti problema ako će izvršavati svoje obveze. Tužitelj je iskazao da je dvije godine obavljao dodatni posao i nitko nije ništa pitao, a njemu je uručen izvanredni otkaz. Nadalje je iskazao da se nakon toga odjavio iz svoje firme, a plaća mu je bila 485,00 kn mjesečno te nije dobio upozorenje.
Tijekom postupka tuženik je naveo da je tužitelj u međuvremenu dobio izvanredni otkaz 14. ožujka 2019. te je zaprimio tu Odluku 21. ožujka 2019. i smatra da mu je s tim danom prestao radni odnos. Tužitelj je protiv Odluke o izvanrednom otkazu podnio tužbu te se vodi postupak kod ovog suda pod brojem Pr-1399/2019.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao dugogodišnji vozač autobusa dobio upozorenje 9. veljače 2018. i to u vezi oštećenja retrovizora na autobusu u prosincu 2017. Nesporno je da tuženik nije pisano upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, a u smislu čl. 130. KU-a, prilikom donošenja Odluke o redovnom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja. Stoga je Odluka tuženika o redovnom otkazu ugovora o radu u tom smislu nedopuštena, jer tuženik nije postupio prema navedenoj odredbi KU-a, a istu obvezu propisuju i odredbe ZR-a.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj tražio suglasnost 28. studenog 2016. za jedan sat rada za poslove koji nisu predmet djelatnosti tuženika, što je u iskazu potvrdio i svjedok I.T. koji je također vozač te predsjednik Sindikata. Ovaj svjedok je također iskazao da je praksa kod tuženika da se izdaje upozorenje prije otkaza, a u ovom slučaju se poslodavac nije očitovao. Tuženik nije uskratio suglasnost nakon što je tužitelj podnio molbu za izdavanje suglasnosti, odnosno nije se jasno i nedvojbeno očitovao u vezi zahtjeva tužitelja. Takvim postupanjem je tužitelj doveden u zabludu, a utvrđeno je da se tužitelj odjavio iz društva M.t. j.d.o.o. 31. ožujka 2018. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj tijekom rada kod tuženika korektno obavljao svoje poslove. Stoga su po mišljenju suda, Odluka tuženika o redovnom otkazu zbog skrivljenog ponašanja i Odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava, nedopuštene, iz formalnih i sadržajnih razloga kao što je navedeno.
Nakon što je utvrđena nedopuštenost Odluke o otkazu i Odluke o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava, tužitelj je predlagao sudski raskid ugovora o radu prema čl. 125. ZR-a, jer mu više nije prihvatljivo raditi kod tuženika, a u međuvremenu se zaposlio. Određen je dan sudskog raskida ugovora o radu sa 14. ožujkom 2019., tj. sa danom donošenje Odluke o izvanrednom otkazu, a tužitelju je dosuđeno 8 ugovorenih plaća, s obzirom na duljinu rada kod tuženika i obvezama uzdržavanja, a tužitelj ima suprugu i dijete. Prema potvrdi tuženika, tužiteljeva ugovorena plaća je iznosila 8.708,72 kn bruto, te mu je dosuđena naknada štete prema toj plaći, a ne prema prosječnoj isplaćenoj plaći, kao što je potraživao tužitelj. Prema ugovoru o radu, tužitelju je određen koeficijent za isplatu plaća, a koja mu pripada prema odredbama KU-a te je tuženik u potvrdi specificirao iznos plaće tužitelja.
Zatezne kamate na iznos naknade štete dosuđene su od dana donošenja prvostupanjske presude kada su utvrđene sve okolnosti vezane uz visinu iznosa naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to jednokratna naknada za prvostupanjski postupak (tbr 7/2) za radnje do 4. ožujka 2019. u iznosu od 2.000,00 kn uvećana za 25% PDV-a, te za radnje nakon 4. ožujka 2019.: sastav podnesaka 4.3.2019. i 17.6.2019. po 1.000,00 kn (tbr 8/1), podnesak 5.6.2019. 250,00 kn (tbr 8/3), zastupanje na raspravama 4.3.2019., 17.6.2019., 24.10.2019. i 17.12.2019. po 1.000,00 kn (tbr 9/1), ročište za objavu 500,00 kn (tbr 9/3), sve uvećano za 25% PDV-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u dijelu zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i djelomično u dijelu zahtjeva za naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 80%, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 9.843,75 kn.
Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema čl. 16. Zakona o sudskim pristojbama (NN 157/13).
U Zagrebu 30. siječnja 2020.
Sudac:
Damir Čotić, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 5 primjeraka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
Za točnost otpravka - ovlašteni službenik:
Tamara Filipec