III Kr-259/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-259/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. I. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku od 21. prosinca 1998. godine, br. K-794/98, u sjednici održanoj dana 19. listopada 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. D.I. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku od 21. prosinca 1998. godine, br. K-794/98 proglašen je krivim os. D.I. zbog kaznenog djela protiv imovine razbojništvom iz čl. 218. st. 1. KZ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude podnio je osuđenik, po branitelju, pravodoban zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i uputi sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, te rješenjem odgodi izvršenje kazne zatvora po pravomoćnoj presudi.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, pisanim odgovorom od 6. svibnja 1999. godine, br. DOKR-282/99, je predložio da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđenik da je ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP/97, jer da se pravomoćna presuda temelji na njegovom priznanju kaznenog djela danom na ispitivanju u policijskoj postaji (list spisa, br. 4), koji dokaz je pribavljen na nezakonit način, pa se na njemu ne može temeljiti sudska presuda.

Osuđenik, tvrdeći da se radi o dokazu pribavljenom na nezakonit način, ističe dva osnova za to: kao prvo njegovo priznanje djela pri ispitivanju kod redarstvenih tijela na zapisniku od 22. rujna 1998. (list spisa, br. 4) je iznuđeno primjenom sile od strane policijskih djelatnika na način prije nego će dati izjavu u nazočnosti njegovog branitelja, policajci su ga tukli i zaprijetili da mora priznati djelo,

pa je na zapisnik o ispitivanju (list spisa, br. 4) doista priznao djelo, ali pod prisilom koja je prije tog neposredno primijenjena protiv njega, a drugo nije upozoren od onog tko ga je u policiji ispitivao da prije davanja izjave ima pravo posavjetovati se sa svojim braniteljem te u zapisnik o ispitivanju nije ni zabilježena takva eventualno dana mu uputa.

Međutim, u vezi tvrdnje osuđenika da je njegovo priznanje djela na ispitivanju kod policije iznuđeno primjenom fizičke sile i prijetnje protiv njega, neposredno prije nego će dati izjavu na zapisnik, već je isticano od strane osuđenika u pravomoćno dovršenom postupku, pa je sud prvog stupnja utvrdio to kao netočnim, a prihvatio o tome razloge suda prvog stupnja i sud drugog stupnja. Utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja s tim u vezi nisu dovedena u ozbiljnu sumnju ni zahtjevom osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, čime je neosnovana tvrdnja zahtjeva da je priznanje djela od strane osuđenika, na kojem se doista i temelji pravomoćna presuda, pribavljeno protivno odredbi čl. 4. st. 2. ZKP/97, pa se, s tim u vezi, ne radi o tome da se pravomoćna presuda temelji na dokazu koji bi bio nezakonit i na kojem onda, u smislu čl. 9. st. 1. ZKP/97, ne bi se mogla temeljiti sudska presuda u ovom kaznenom predmetu.

Neosnovana je i daljnja tvrdnja osuđenika da prigodom ispitivanja redarstvena tijela nisu ga uputila na njegovo pravo, u smislu čl. 5. st. 3. i 4. ZKP/97, da prije ispitivanja ima pravo na kontakt i neometani razgovor s braniteljem, jer iz zapisnika o njegovom ispitivanju (list spisa, br. 5) razvidno je da je on upozoren na pravo branitelja po svom izboru (što mu je omogućeno i on je iskoristio to pravo angažirajući si branitelja u osobi R.K., odvjetnika iz O. ), te je zabilježeno u zapisnik da je upućen i o svim "...drugim zakonskim odredbama o pravu na branitelja", znači i na neometan kontakt s braniteljem prije ispitivanja, time da iz istog zapisnika proizlazi da je u policijsku postaju branitelj pristupio tog dana u 13,40 sati, a ispitivanje je započelo u 14.00 sati, kojem ispitivanju je bio nazočan i branitelj, što znači da je ostavljeno očito dovoljno vremena i za kontakt osuđenika i branitelja prije nego je isti dao tada svoju izjavu kao osumnjičenik. Iz istaknutog proizlazi da obrana osuđenika, na kojoj se temelji pravomoćna presuda, nije dokaz pribavljen protivno ni odredbi čl. 5. st. 3. i 4. ZKP/97, te stoga nije dokaz pribavljen na nezakonit način, kako se to neosnovano tvrdi u zahtjevu osuđenika.

Osim već istaknutog, treba reći da je ispitivanje osuđenika na zapisniku od 22. rujna 1998. (list spisa, br. 4) obavljeno u nazočnosti njegovog branitelja, kao i državnog odvjetnika, te da tom prigodom ni osuđenik, ni njegov branitelj nisu na zapisnik istaknuli bilo koju činjenicu u vidu primjedbe koje se, sada, ističu u zahtjevu, poglavito nisu istaknuli da im nije omogućen neometan razgovor prije nego će osuđenik (tada osumnjičenik) dati svoju izjavu.

Slijedom svega istaknutog, proizlazi da nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP/97, na koju se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude poziva, pa je i trebalo, sukladno odredbama čl. 421. u vezi čl. 429. ZKP/97, presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. listopada 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo v.r.

Milan Gudelj v.r.