Revr-1168/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1168/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz O., zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku u D., protiv tuženika T. š. O. d.o.o. sa sjedištem u O., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. u Z., radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-786/2013-2 od 9. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-181/2012-12 od 25. srpnja 2012., u sjednici održanoj 22. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju manje isplaćenu otpremninu u iznosu od 40.945,12 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2010. do isplate te mu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 4.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, na temelju odredbe članka 382. stavka 2. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), koja se na temelju odredbe članka 102. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje u ovom postupku, smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Ujedno potražuje i trošak revizije. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. stavka 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (stavak 3.).

Predmet spora je zahtjev za isplatu manje isplaćene otpremnine u iznosu od 40.945,12 kn, koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

- da na temelju članka 2. stavak 1. točka 3. Dodatka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora tuženika, u slučaju otkaza ugovora o radu zbog poslovnih ili osobnih razloga radnik ima pravo na otpremninu u iznosu od 3.000,00 kn za svaku godinu staža kod tuženika, bez ograničenja da ukupno utvrđen iznos otpremnine može iznositi najviše 75.000,00 kn,

- da je tužitelj kod tuženika i njegovih prednika ostvario dvadeset devet godina radnog staža, slijedom čega ima pravo na otpremninu u iznosu od 87.000,00 kn,

- da je tuženik tužitelju isplatio 46.054,88 kn.

Ocjenjujući tužbeni zahtjev osnovanim, nižestupanjski sudovi izrazili su pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu razliku otpremnine, na temelju članka 2. stavak 1. točka 3. Dodatka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora tuženika, neovisno o izjavi od 27. rujna 2010. kojom tvrdi da osim utvrđene mu otpremnine nema nikakvih drugih potraživanja prema poslodavcu.

Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova tužitelj se nije mogao valjano odreći razlike otpremnine prije prestanka radnog odnosa, dakle, prije nego je stekao pravo na isplatu otpremnine (prije nego je dug nastao). Stoga smatraju da je izjava o odricanju prava na otpremninu prije njezinog dospijeća odnosno prije nego što je radnik stekao pravo na otpremninu ništetna pa da tužitelj ima pravo na otpremninu određenu s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tuženikom (članak 119. stavak 1. Zakona o radu - „Narodne novine“, broj 149/09) i na odredbe Kolektivnog ugovora.

Smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik u reviziji postavlja sljedeće, više općenito, materijalnopravno pitanje:

„Da li je odricanje od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?“ Izlažući razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni revident se poziva na odluke ovog suda poslovni broj Revr-6/07, Revr-326/08, Rev-329/94 i Rev-1327/94 navodeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u navedenim odlukama.

Odluke u predmetima broj Revr-6/07 i Revr-326/08 donesene su u različitoj činjeničnoj situaciji (odricanje od isplate neto dobiti društva prije dospjelosti), dok su odluke broj Rev-329/94 i Rev-1327/94, u kojima je izraženo shvaćanje o učinku konačne odluke o visini otpremnine, donesene i u različitoj pravnoj situaciji (primjena odredaba Zakona o radnim odnosima („Narodne novine“, broj 19/90, 25/92-pročišćeni tekst, 26/93 i 29/94).

Budući da odluke na koje se poziva tuženik nisu donesene u usporedivoj situaciji, to navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Ovo tim više što je o postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje u većem broju odluka pa tako i u odluci poslovni broj Revr-76/09 od 4. ožujka 2009., u kojoj je izraženo shvaćanje da je nastanak prava na otpremninu u smislu članka 125. (sada članka istovjetnog 119.) Zakona o radu, vezan uz prestanak ugovora o radu. Prema navedenom shvaćanju pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu i prije nego je na temelju otkaza prestao radni odnos (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti tražbina koja još nije nastala), pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka.

Budući da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova utemeljeno na pravnom shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovog suda, navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog na temelju odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP-a riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 22. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.