Gž R-1171/2011-3 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj 11. Gžr-1171/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Antonete Valentić kao predsjednika vijeća, Dubravke Migotti Gajski kao suca izvjestitelja i Vlatke Fresl Tomašević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Š. K. iz Z., …, II. tužiteljice M. M. iz Z., … i III. tužiteljice L. P. iz Z., …, svih zastupanih po punomoćniku A. G., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika Hrvatski fond za privatizaciju Z., …, (sada Agencija za upravljanje državnom imovinom Z., …), zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Z., …, radi isplate otpremnine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1432/09-9 od 29. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2013.,

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1432/09-9 od 29. listopada 2010., i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom fondu za privatizaciju da I. tužiteljici Š. K. isplati bruto iznos od 689.580,60 kn, II. tužiteljici M. M. isplati bruto iznos od 974.024,70 kn te III. tužiteljici L. P. isplati bruto iznos od 856.980,30 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. svibnja 2009. do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, kao i zahtjev za plaćanje tužiteljicama troškova postupka u iznosu od 161.892,60 kn."

II. Nalaže se I., II. i III. tužiteljici tuženiku platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 92.988,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 29. listopada 2010. do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo I. tužiteljici platiti bruto iznos od 689.580,60 kn, II. tužiteljici bruto iznos od 974.024,70 kn te III. tužiteljici bruto iznos od 856.980,30 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama te je tuženiku naloženo tužiteljicama platiti trošak parničnog postupka u iznosu od 161.892,60 kn.

Presudu pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, dalje: ZPP). Predlaže preinačenje pobijane presude prema navodima žalbe, odnosno ukidanje iste uz plaćanje troškova žalbe.

Žalba je osnovana.

Suprotno samo paušalnoj i ničim obrazloženoj tvrdnji žalitelja nisu pobijanom presudom i postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, tako ni one iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev I.-III. tužiteljica za isplatu otpremnine temeljem odredbe čl. 13. ugovora o radu sklopljenog između njih i tuženika 30. rujna 2004.

Obzirom na utvrđenje da su I.-III. tužiteljica kod tuženika zaposlene od 1. ožujka 1994., da su one s tuženikom 30. rujna 2004. sklopile ugovor o radu za razdoblje od 1. listopada 2004. pa nadalje i to I. tužiteljica za obavljanje poslova radnog mjesta višeg kreditnog savjetnika u Službi financija, Sektor financija, II. tužiteljica za poslove radnog mjesta šefa službe u Službi financija, Sektor financija i III. tužiteljica za radno mjesto voditelja odjela praćenja otplata po sklopljenim ugovorima u Službi financija, Sektor financija, da su stranke čl.

13. navedenih ugovora odredile da će tuženik radniku isplatiti otpremninu u visini tri prosječne mjesečne plaće koju radnik ostvari u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada u Fondu ili u skladu s odredbama Zakona o državnim službenicima i namještenicama ovisno o tome što je za radnika povoljnije, u slučaju: otkaza ugovora o radu, izuzev kada se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, odlaska u mirovinu voljom radnika, najkasnije dvije godine prije zakonskog uvjeta prestanka ugovora o radu (čl. 103. toč.

3. ZOR), da su tužiteljice tuženiku redovno otkazale ugovor o radu i temeljem navedenog njima prestao radni odnos kod tuženika 30. travnja 2009. i one su od 1. svibnja 2009. u mirovini, sud prvog stupnja zaključio je da tužiteljicama koje su ugovor o radu otkazale zbog odlaska u mirovinu dvije godine prije zakonskih uvjeta za prestanak njihovog ugovora o radu, temeljem odredbe čl.

13. ugovora o radu od 30. rujna 2004., pripada pravo na isplatu otpremnine i obvezao je tuženika na plaćanje I., II. i III. tužiteljicama navedenih bruto iznosa. Pri tome je prvostupanjski sud cijeneći da odredba čl.

13. navedenih ugovora o radu, koje je ugovore nesporno sastavljao tuženik kao poslodavac, nema nikakvih nejasnoća i predstavlja jasno izraženu volju poslodavca u okviru njegovog autonomnog prava, radniku zajamčiti otpremninu u visini većoj nego je to zajamčeno Zakonom o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst, 68/05, dalje: ZR), kao neosnovane otklonio tvrdnje tuženika da su prilikom sklapanja ugovora u odnosu na ugovorenu visinu otpremnine na njegovoj strani postojale mane volje, da je povrijeđeno načelo jednakosti uzajamnih davanja i da je obzirom na u tom dijelu nejasnoću sporne odredbe čl.

13. Ugovora, sud ovu odredbu trebao tumačiti cijeneći svrhu ugovornog odnosa. Sve činjenice važne u ovom postupku za pravilnu primjenu materijalnog prava sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio i izvedene dokaze cijenio na način određen čl.

8. ZPP.

Neosnovano tuženik ukazujući da je zbog propusta prvostupanjskog suda da na okolnost postojanja mane volje i nejasnoća odredbe čl. 13. ugovora o radu, sasluša predloženog svjedoka D. O. (u vrijeme sklapanja ugovora predsjednika Fonda), činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno. Naime, o navedenim odlučnim činjenicama, posebno imajući u vidu zapravo samo paušalne i neodređene činjenične tvrdnje tuženika o tim okolnostima, koji konkretno niti ne navodi u čemu bi se te nejasnoće uopće sastojale, ili mane volje postojale i, jer se radi o razlozima vezano za pobojnost ugovora, a tuženik ni u tom smislu ne tvrdi da je išta poduzeo radi poništenja sporne ugovorne odredbe, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je činjenično stanje dovoljno raspravljeno i bez izvođenja tog dokaza. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer cjeneći sadržaj odredbe čl. 13. ugovora pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je navedena odredba, posebno u odnosu na visinu otpremnine, koju tuženik u bitnom i osporava, jasna i određena te ne sadrži nikakve nejasnoće da bi sud tu odredbu trebao tumačiti, osim onako kako glasi.

Isto tako neosnovan je i prigovor tuženika u odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda o nepostojanju okolnosti koje bi ukazivale na ništavost navedene odredbe čl. 13. ugovora. Tuženik, kako je također pravilno zaključio prvostupanjski sud, ničim nije dokazao da su u smislu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) bile ispunjenje pretpostavke za ništavost navedenog ugovora, odnosno odredbe čl. 13. ugovora.

Žalitelj tek sada u žalbi, suprotno zabrani iz čl. 352. st. 1. ZPP, prvi puta iznosi tvrdnje o nesporazumu ugovornih strana u odnosu na ugovorenu visinu otpremnine kao razlogu ništavosti, slijedom čega navedene tvrdnje žalitelja kao takve, nisu cijenjene. Međutim u vezi tvrdnje žalitelja da je na ništavost u tom smislu sud bio obvezan paziti po službenoj dužnosti, valja navesti da, neodlučno što je posljedica ništavog ugovora i nepostojećeg ugovora (kod postojanja nesporazuma), jednaka, posebno upravo obzirom na okolnost na koju ukazuje žalitelj, razlika je velika. Naime, ne samo da kod nesporazuma ugovornih strana ugovor nije ni nastao i stoga se radi o nepostojećem ugovoru, dok su kod ništavog ugovora pretpostavke za nastanak ugovora ispunjene, ali on budući je protivan javnom poretku ne proizvodi pravni učinak, nego upravo zbog te okolnosti, da je pravna posljedica ništavog ugovora vezana uz povredu javnog poretka, sud je na ništavost u tom smislu obvezan paziti po službenoj dužnosti, dok na postojanje nesporazuma, suprotno tvrdnji tuženika, on to nije u obvezi.

Međutim, ne može se prihvatiti zaključak prvog stupnja da tužiteljicama u skladu s odredbom čl. 13. navedenog ugovora pripada pravo na isplatu otpremnine.

Spornom odredbom čl. 13. određeno je: "Fond je dužan radniku isplatiti otpremninu u visini tri (3) prosječne mjesečne plaće koju radnik ostvari u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada u Fondu ili sukladno odredbama Zakona o državnim službenicima i namještenicima, ovisno o tome što je za radnika povoljnije, u slučaju:

-otkaza ovog ugovora, izuzev kada se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika,

-odlaska u mirovinu voljom radnika, a najkasnije 2 godine prije zakonskog uvjeta prestanka ugovora o radu (čl. 103. toč. 3. ZOR-a).

Dakle, navedenom odredbom stranke su pravo na isplatu otpremnine vezale uz ispunjenje određenih pretpostavki obzirom na način prestanka ugovora o radu i to, s jedne strane zbog otkaza ugovora o radu, a s druge zbog odlaska radnika u mirovinu.

U ovom postupku i nije sporno da su upravo tužiteljice tuženiku otkazale ugovor o radu i da je takvo postupanje bilo izraz njihove volje, odnosno posljedica njihovih osobnih interesa.

Obzirom na sadržaj navedene odredbe čl. 13. ugovora u odnosu na isplatu otpremnine vezano za otkaz te odredbu čl. 118. ZR kojom je propisano da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, već zbog činjenice da je ugovor o radu otkazan po radniku, a ne poslodavcu, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za isplatu otpremnine kako po čl. 118. ZR tako ni po čl. 13. navedenih ugovora o radu.

Nije ispunjen ni drugi uvjet iz čl. 13. ugovora o radu za isplatu otpremnine, u odnosu na drugi razlog, odlazak u mirovinu, a kojim je određeno da i u slučaju odlaska u mirovinu voljom radnika ukoliko ide najkasnije dvije godine prije zakonskog uvjeta prestanka ugovora radnik ima pravo na ugovorenu otpremninu. Naime tužiteljicama ugovor o radu nije prestao zbog odlaska u prijevremenu mirovinu već je prestao otkazom ugovora o radu. Pri tome nije odlučno što su tužiteljice nakon što je njima radni odnos kod tuženika prestao na opisani način zatražile i priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu (koje im je pravo nesporno i priznato) jer su u to vrijeme ugovori već bili otkazani, njima je radni odnos kod tuženika već prestao, odredbe ugovora nisu više na snazi i kao takve ne obvezuju poslodavca.

Vezano za navedenu pretpostavku stjecanja prava na otpremninu zbog odlaska u mirovinu u ovom bi konkretnom slučaju tužiteljice takvo pravo ostvarile isključivo u slučaju da je tuženik kao poslodavac prihvatio njihov zahtjev za odlazak u prijevremenu mirovinu te da im je radni odnos prestao radi odlaska u mirovinu, ali nikako u slučaju prestanka radnog odnosa uslijed jednostranog otkazivanja ugovora o radu od strane tužiteljica.

Poslodavac nesporno nije pristao na sporazumni raskid ugovora o radu i time je jasno manifestirao volju da ugovor o radu ostane na snazi i da tužiteljice i nadalje kod njega ostanu u radnom odnosu. Međutim, tužiteljice su nakon toga tuženiku otkazale ugovor o radu i takvo je postupanje bilo izraz njihove volje, odnosno posljedica njihovih osobnih interesa. U takvoj situaciji, kako obzirom na sadržaj čl. 13. ugovora o radu tako i odredbu čl. 118. ZR te osnovnu svrhu isplate otpremnine radniku kao svojevrsno obeštećenje i pomoć kada ugovor o radu nakon dvije godine neprekidnog rada kod istog poslodavca on, poslodavac otkazuje ugovor o radu, ne može se prihvatiti tumačenje prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za isplatu otpremnine tužiteljicama.

Valja navesti da je ovaj sud upoznat sa postojanjem više predmeta gdje su radnici tuženika pred sudom pokrenuli postupke za isplatu otpremnine s iste osnove, temeljem čl. 13 ugovora o radu, kao i ovdje tužiteljice te da su postupci dovršeni donošenjem pravomoćnih odluka kojima je zahtjev tamo tužitelja prihvaćen. Međutim, u ovom predmetu činjenično je utvrđenje drugačije. Tuženik je u ovom postupku između ostalog osporio ugovaranje otpremnine u slučaju otkazivanja ugovora o radu po radniku. Navedena okolnost u drugim predmetima u kojima je donesena pravomoćna odluka, i nije bila osporena (na primjer Revr- 78-12), slijedom čega kao sporna i nije raspravljena te se po mišljenju ovog suda i ne radi se o istoj situaciji.

Ista situacija nije ni u predmetu ovog suda poslovni broj Gžr-685-11 od 31. svibnja 2011. gdje je prvostupanjska presuda (Općinski građanski sud u Zagrebu poslovni broj Pr- 6238-11, od 1. veljače 2011.) kojom je zahtjev tamo tužiteljice prihvaćen, preinačena i tužbeni zahtjev odbijen dok je po reviziji tužiteljice odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1776-11-3 od 15. svibnja 2012. ista presuda (ovog suda) preinačena i zahtjev prihvaćen. U tom predmetu pravo na otpremninu raspravljeno je vezano za odlazak tužiteljice u prijevremenu starosnu mirovinu i u tom smislu cijenjena je odredba čl. 13 ugovora o radu i čl. 118 ZR. Po otklanjanju zaključka Županijskog suda u Zagrebu koji je u tom predmetu zauzeo stav da je zahtjev tužiteljice neosnovan jer da se radilo o otkazivanju ugovora o radu po tužiteljici koji da je uvjetovan upravo njezinim ponašanjem kako bi ona ostvarila pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, u kojem slučaju prema navedenim odredbama ugovora i ZR isplata otpremnine izričito je isključena, Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio je da iz činjeničnih utvrđenja i ne proizlazi da bi tužiteljica otkazala ugovor o radu zbog razloga uvjetovanih njezinim ponašanjem te obzirom da takav otkaz ionako može dati samo poslodavac, a ne i radnik, preinačio je drugostupanjsku odluku i zahtjev tamo tužiteljice kao osnovan prihvatio.

Obzirom na sve navedeno posebno vezano za osnovnu svrhu otpremnine kao obeštećenja radniku, a cijeneći da stranke prilikom utvrđivanja pretpostavki za isplatu otpremnine osim navedenog kako je prije citiran čl. 13 ugovora o radu, i nisu izričito navele da se otpremnina u slučaju otkaza isplaćuje samo u situaciji kada otkaz daje poslodavac, za zaključiti je da već iz same činjenice da su stranke (kao što je to učinjeno i odredbom čl. 118 ZR) isplatu otpremnine isključile u situaciju kada se otkaz daje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, a koji nesporno može dati samo poslodavac, da su stranke u vidu imale upravo situaciju otkazivanja ugovora o radu po poslodavcu, osim zbog navedenog razloga, koji je stoga izričito i isključen.

Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog stava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 118. ZR i čl. 13. ugovora o radu, kada je zaključio da je zahtjev tužiteljica za isplatu otpremnine opravdan i naložio tuženiku isplatu iste, pravilnom primjenom materijalnog prava iz navedene odredbe ugovora i ZR valjalo je po čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine ", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) prvostupanjsku presudu preinačiti i zahtjev I., II. i III. tužiteljica za isplatu navedene otpremnine u zatraženim iznosima kao neosnovan odbiti.

Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

Tako je po čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP I.-III. tužiteljicama valjalo naložiti tuženiku platiti troškove postupka i to obzirom na vrijednost predmeta spora od 2.520.585,60 kn za sastav odgovora na tužbu (4. kolovoz 2009.) 2520 bodova, za podnesak 23. veljače 2010.2520 bodova i za pristup na ročište 14. listopada 2010.2520 bodova, a sve je prema pravilima Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (" Narodne novine ", broj: 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 i 59/07, dalje: Tarifa) ukupno 75.600,00 kn, na to trošak poreza (PDV 23%) 17.388,00 kn, odnosno ukupni iznos od 92.988,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos.

Obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u žalbenom postupku, valjalo mu je priznati i trošak sastava žalbe 31.500,00 kn, na to trošak poreza (Pdv 25%) 7.245,00 kn, odnosno ukupni trošak 38.745,00 kn i kamate na trošak po čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (" Narodne novine ", broj: 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 88/05 i 67/08) od presuđenja do isplate.

U Zagrebu 7. svibnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Antoneta Valentić, v.r.