Legislator Case Law & Legislation
Rev-3442/1999-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded regarding lawyer fees and contract value assessment.

Case Number Rev-3442/1999-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court judgment ordering payment of lawyer fees and costs. The court found that the procedural process complied with the Civil Procedure Act and that the material law was correctly applied regarding the contract value and fee tariffs. Consequently, the appeal was rejected as unfounded because no valid grounds for revision existed.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku; The Supreme Court held that an appeal is unfounded when the lower court proceedings followed statutory rules and the valuation of legal services based on established tariffs and contract terms was correct.

Keywords

AI generated
Civil Procedure Act Lawyer Fees Tariff Contract Value Assessment Dismissal of Appeal Unfounded Revision Legal Representation Costs Consignment Warehouse Agreement

Cited Legislation

AI generated
Zakon o parničnom postupku ('Narodne novine', broj 53/91, 91/92 i 112/99)
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ('Narodne novine', broj 69/93)

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3442/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Mratovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović-Ivanišević i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. M. iz Z., koju zastupa M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. G. iz Z., koga zastupa B. K., odvjetnik u V., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. travnja 1995. godine broj Gž-1049/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenog 1993. godine broj P- 5142/93, u sjednici održanoj dana 26. lipnja 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku da plati tužiteljici iznos od 54,145.500 HRD (54.145,50 kn), sa zateznim kamatama po propisanoj stopi na iznos od 54,041.500 HRD (54.041,50 kn) od 2. studenog 1994. godine i na iznos od 104.000 HRD (104,00 kn) od 14. svibnja 1993. godine, sve do isplate, i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 4,323.000 HRD (4.323,00 kn).

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda ili da se u pobijanom dijelu ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju, s prijedlogom da se revizija tuženika odbije kao neosnovana.

Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica kao odvjetnica bila od strane tuženika angažirana radi obavljanja potrebnih poslova za otvaranje konsignacionog skladišta, kao i za ishođenje neophodne dozvole za uvoz alkoholnih pića.

U postupku je zatim utvrđeno:

- da je tužiteljica 26. veljače 1993. godine sastavila ugovor o prodaji robe s konsignacionog skladišta između E. G.m.b.H, W. Austrija kao konsignanta i tuženika kao konsignatara, s tim da je vrijednost robe na skladištu određena do visine 300.000,00 DEM;

- da je tužiteljica 24. ožujka 1993. godine sačinila tuženiku i zahtjev za evidentiranje toga ugovora Ministarstvu turizma i trgovine RH;

- da je tužiteljica sačinila za tuženika dvije molbe za uvoz alkoholnih pića i to Ministarstvu turizma i trgovine RH, te Ministarstvu financija RH;

- da je Ministarstvo turzima i trgovine RH odobrilo tuženiku uvoz alkoholnih pića u vrijednosti od 291.915,00 DEM;

- da je tužiteljica platila za tuženika 8.000 HRD pristojbi i 96.000 HRD za uslugu prevođenja profesorici R.R. ili ukupno 104.000 HRD.

Tuženik je priznao tužiteljici potraživanje u iznosu od 181.200 HRD, a što predstavlja vrijednost od 32 boda uvećanu za 10%, jer smatra da se radi o neprocjenjivom pravnom poslu, te joj priznaje platež pristojbi u iznosu od 8.000 HRD, kao i djelomično trošak prevođenja u iznosu od 50.000 HRD. Tuženik, međutim, ni te nesporne iznose nije platio tužiteljici.

Sudovi nisu prihvatili tvrdnju tuženika da se u ovom slučaju radi o neprocjenjivom pravnom poslu, već utvrđuju da su se stranke sporazumjele o vrijednosti ugovora o prodaji robe s konsignacionog skladišta kojeg je tuženik potpisao i iskazao volju o naznačenoj vrijednosti posla od 300.000 DEM.

Pravilno su kroz tu vrijednost procijenili sudovi i zahtjev za evidentiranje toga ugovora u registar o prodaji robe s konsignacionog skladišta.

Uvidom u odobrenje Ministarstva financija Republike Hrvatske od 2. travnja 1993. godine sudovi su pravilno ocijenili i vrijednost posla u svezi spomenutih molbi za uvoz alkoholnih pića u iznosu od 291.915 DEM.

Suprotno revizijskim prigovorima sudovi su pravilno ocijenili da je vrijednost ugovora o prodaji robe s konsignacionog skladišta 1.221.670.000 HRD što prema srednjem tečaju NBH od 2. studenog 1993. godine koji iznosi 4.072,2355 HRD predstavlja iznos od 300.000 DEM, a vrijednost zahtjeva (molbe) za uvoz alkoholnih pića 1.188.746.042 HRD (protuvrijednost iznosa od 291.915 DEM).

Za sastav spomenutog ugovora sudovi su valjano zaključili da tužiteljici pripada nagrada prema Tbr. 29.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne

novine”, broj 69/93 – u daljnjem tekstu Odvjetnička tarifa) – 2403 boda što po vrijednosti boda od 10.000 HRD iznosi 24,030.000 HRD uvećano za 25% ukupno iznosi 30.091.500 HRD.

Tužiteljica za sastav zahtjeva Ministarstvu turizma i trgovine RH potražuje nagradu u visni od 50% naknade iz Tbr. 20.2 Odvjetničke tarife, pa su joj sudovi pravilno dosudili za taj podnesak nagradu u vrijednosti od 1.201,5 bodova, odnosno 12,015.000 HRD.

Tužiteljica za sastav zahtjeva (molbe) Ministarstvu financija za uvoz alkoholnih pića također potražuje nagradu u visini od 50% iz Tbr. 20.2 Odvjetničke tarife, pa su sudovi pravilno zaključili da tužiteljica ima pravo na nagradu u vrijednosti od 1.193,5 bodova što daje iznos od 11,935.000 HRD.

Sudovi su prema tome pravilno dosudili tužiteljici na teret tuženika nagradu za rad odvjetnika u iznosu od 54,041.500 HRD (54.041,50 kn) sa zateznim kamatama po propisanoj stopi od 2. studenog 1993. godine do isplate.

Na temelju uvida u uplatnice ovlaštenog tumača prof. R.R. sudovi su pravilno utvrdili izvršenu uplatu od 96.000 HRD što sa iznosom od 8.000 HRD na ime plaćenih pristojbi daje ukupno iznos materijalnih troškova od 104.000 HRD (104,00 kn) koji su sudovi također pravilno dosudili tužiteljici.

Revident ukazuje u svojoj reviziji na odnos konsignanta i konsignatara iz predmetnog ugovora. Taj odnos nije od odlučnog značenja, jer je u ugovoru koji je tuženik potpisao vrijednost posla navedena.

I po nalaženju ovog revizijskog suda nema razloga za traženje objašnjenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore za primjenu Odvjetničke tarife koju su sudovi u ovom slučaju pravilno primijenili.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski su pazi po službenoj dužnosti, pa je zbog toga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 26. lipnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Damir Mratović, v.r.