Rev-1553/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1553/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sutkinji Marini Paulić u pravnoj stvari tužitelja J. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica D. G.-Č., odvjetnica u Z., protiv tuženice S. M. iz O., koju zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1157/09 od 1. travnja 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1690/07 od 3. prosinca 2008., 14. prosinca 2011.,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1157/09 od 1. travnja 2010. potvrđena je presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1690/07 od 3. prosinca 2008. kojom je naloženo tuženici S. M. isplatiti tužitelju J. o. d.d. Z. na ime regresa iznos 3.359,04 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznos 2.496,14 kn od 21. lipnja 2002., a na iznos 862,90 kn tekućom od 28. lipnja 2002. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. na te iznose prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do isplate, sve do isplate te naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu 2.840,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnih troškova tuženiku prema priloženom troškovniku. Popisuje trošak revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

ajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema Prema odredbi čl. 382.st. 2. ZPP u sluč

odredbi iz st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog ili žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. ovog članka, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP, jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U konkretnom slučaju, revident u naprijed navedenom pravcu navodi da je pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju:

„da li je u situaciji, kada je između tuženika kao korisnika kredita i druge osobe kao kreditora sklopljen ugovor o potrošačkom kreditu, u kojem je navedeno da korisnik kredita ovlašćuje kreditora da sa prava prema njemu (kreditoru) može ustupiti poslovnoj banci ili osiguratelju kredita, to svoje pravo kreditor iskoristio i stupio svoje pravo osiguratelju, a sve u parnici između korisnika kredita kao tuženika i osiguratelja kao tužitelja, osnovan tuženikov prigovor zastare ako je tužitelj potraživanje iz ugovora o potrošačkom kreditu utužio nakon roka od 5 godina od dospijeća kako je to ugovoreno, ili je pak neosnovan iz razloga što se početak tijeka roka zastare računa od dana kada je tužitelj isplatio kreditora?“

U predmetnoj reviziji, kao razlog zbog kojeg revident smatra da bi neko pravno pitanje trebalo biti važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, navodi da nije upoznat sa stajalištem revizijskog suda u ovom pitanju, ali s obzirom da su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi zauzeli sami stajalište da se rok zastare u ovoj pravnoj stvari računa od dana kada je tužitelj – osiguratelj platio kreditora, a čl. 440. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 88/01 – dalje: ZOO) je propisano da dužnik može isticati primatelju sve prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju, za očekivati je da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o tom pitanju imati različita stajališta. Ovo iz razloga što su sudovi mogli zauzimati različita stajališta o tome da li se ovakvo izloženoj pravnoj situaciji radi o cesiji, subrogaciji ili pak regresnoj tužbi.

Naime, da bi razlozi bili dovoljno određeni u pogledu različite prakse drugostupanjskih sudova, bilo bi potrebno u reviziji konkretno navesti sudske odluke i drugostupanjske sudove koji su donijeli te odluke i priložiti primjerke tih odluka, odnosno navesti gdje su objavljene. Ukoliko bi se radilo o mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba, tada bi bilo potrebno navesti određeno o kojim odredbama bi bila riječ i kakva tumačenja bi mogla iz tih odredaba proizlaziti. Prema tome takvo općenito naveden razlog zbog kojeg revident smatra da bi se neko pravno pitanje trebalo u konkretnom predmetu smatrati važnim u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, nije dovoljan za dopuštenost revizije, jer zbog nedovoljne određenosti revizijski sud nije u mogućnosti niti ocijeniti jesu li ispunjenje pretpostavke za dopuštenost revizije u tom smislu.

Kako u predmetnoj reviziji nisu navedeni razlozi zbog kojih tuženik smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP, to u konkretnoj situaciji nije ispunjen minimum uvjeta propisan čl. 382. st. 2. i 3. za dopuštenost izvanredne revizije.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 14. prosinca 2011.

Sutkinja:

Marina Paulić, v.r.