I Kž-1284/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1284/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Kocijančić Erike, Gudelj Milana i mr. Frančula Rudolfa, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. G.J. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 163. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 28. listopada 1992. godine br. K-102/1992, u sjednici održanoj 10. ožujka 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske M.I.,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba opt. G.J., ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Bjelovaru oglasio je krivim opt. G.J. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 163. st. 1. KZRH, pa ga je temeljem čl. 168. st. 2. KZRH, a primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. OKZRH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Temeljem čl. 68. OKZRH optuženiku je izrečena i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od šest mjeseci.

Protiv te presude žali se optuženik putem svog branitelja M.K., odvjetnika iz B. zbog: pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, te predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od optužbe, ili da se ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje.

Žali se i optuženik u osobno podnesenoj žalbi zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje ili da se preinači u odluci o kazni i njemu izrekne uvjetna osuda.

I Kž 1284/92

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Izjašnjavajući se, temeljem čl. 370. st. 2. ZKP, javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužitelja Hrvatske ostao i u sjednici vijeća.

Osnovana je žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Naime, iz izvedenih dokaza i ukupnih rezultata glavne rasprave, sud prvog stupnja je, po ocjeni ovog suda, pogrešno, a svakako preuranjeno, zaključio da je optuženik G.J. nepropisnim upravljanjem osobnog automobila prouzročio prometne nesreću (u kojoj je smrtno stradao H.D. ), a pogotovo da bi glede osnovnog krivičnog djela (ugrožavanja) postupao umišljajno. Doista je upitno je li optuženik nepropisnim upravljanjem osobnog automobila prouzrokovao prometnu nesreću, ili je pak tu nesreću, svojim nepropisnim upravljanjem bicikla, prouzrokovao sam oštećenik. Ta odlučna činjenica ipak nije u potpunosti pravilno utvrdjena, to zato jer iz do sada izvedenih dokaza ipak se ne može pouzdano, sa potpunom izvjesnošću, zaključiti, kao što to čini sud prvog stupnja, da je optuženik nepropisnim upravljanjem vozilom skrivio prometnu nesreću.

Istina, optuženik je vozilom upravljao oborenim svjetlima i pod utjecajem alkohola (što je protivno čl. 91. st. 1. i 164. st. 1. i 2. ZOSPC), medjutim, može li se samo na temelju ovoga (počinjenih prometnih prekršaja) zaključiti da je ugrozio, još k tome i umišljajno, ostale učesnike u prometu. Nameće se temeljno pitanje je li optuženik vozilom upravljao, i u kritičnom trenutku reagirao, kao svaki prosječan (trijezan) vozač tj. je li on doista u tim i takvim prometnim uvjetima mogao predvidjeti biciklistu sa posve neispravnim biciklom koji vozi po lijevoj strani kolnika, u teško pijanom stanju (sa 2,80‰ apsolutnog alkohola u krvi i 3,06‰ apsolutnog alkohola u mokraći) i kada mu se približi na svega 17 metara ovaj naglo skreće u lijevo ispred osobnog automobila, pa optuženik ne može više izbjeći nalet na njega, te da li je u tim okolnostima mogao poduzeti mjere da može vozilo pravovremeno zaustaviti. Od pravilnog odgovora na ova pitanja zavisi i kakova će odluka o krivičnopravnoj odgovornosti optuženika biti donijeta. Ukazuje se na to da optuženik tvrdi kako je svjetla na svom vozilu oborio jer se 100-200 metara ranije tj. prije mjesta nezgode mimoilazio sa vozilom iz suprotnog smjera, a uskoro je naišao na biciklistu (na desnoj strani kolovoza) pa eo preticati - obilaziti i njemu posvećuje pažnju, koje je objašnjenje logično i ga je poč

prihvatljivo.

Nije normalno, uobičajeno, da se noću, na otvorenoj prometnici, bez ikakvog osvjetljenja na biciklu, kraj jednog bicikliste koji vozi propisno desnom stranom kolnika, može očekivati - predvidjeti još jedan biciklista (potpuno pijan) ali na lijevoj strani kolnika, koji naglo skreće desno, na takvoj udaljenosti ispred vozila, kada niti trijezan vozač ne bi mogao izbjeći nalet na njega, osim da vozilom upravlja brzinom do 35 km/sat, kao što je to vještačenjem i utvrdjeno. Sve navedene okolnosti - činjenice, koje su utvrdjene na glavnoj raspravi, zapravo su i nesporne, ipak nisu dostatne i dovoljan temelj za zaključak da je optuženik svojom nepropisnom vožnjom osobnim automobilom prouzročio prometnu nesreću.

Medjutim, ako se i prihvati takav (gornji) zaključak glede objektivnog učina krivičnog

I Kž 1284/92

djela, svakako je krajnje upitan, i za sada neprihvatljiv, zaključak suda prvog stupnja, kada je riječ o obliku krivnje optuženika glede osnovnog krivičnog djela, tj. da je optuženik grubo kršio prometne propise i da je takvom grubom, pa čak i bezobzirnom vožnjom (str. 6. st. 4. presude), pristao na ugrožavanje javnog prometa.

Nikako se ne može, jer to ne proizlazi iz utvrdjenog stanja stvari, prihvatiti zaključak da bi vožnja optuženika tempore criminis bila bezobzirna, pa niti je on grubo kršio prometne propise. Istina, optuženik je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola i oborenim svjetlima, ali kraj drugih utvrdjenih činjenica, o kojima je opširnije ranije bilo riječi (brzina vozila iznosila je 65 km/sat, svjetla je istina ranije ali s razlogom smanjio, naglo mu je skrenuo pijani biciklista sa neosvjetljenim biciklom, a upitno je da li ga u datim okolnostima može predvidjeti i izbjeći nalet na njega čak i trijezan vozač) nikako se ne može zaključiti da je optuženik bio svjestan da zbog takove njegove vožnje može naletiti na biciklistu, koji će mu se odjednom naći ispred vozila, pa da bi na tu i takvu posljedicu pristao tj. da bi u odnosu na ugrožavanje javnog prometa (biciklistu) postupao s eventualnim umišljajem.

Sama činjenica što je optuženik vozilom upravljao pod utjecajem alkohola ne mora značiti da, ako je i došlo do prometne nesreće zbog njegove nepropisne vožnje, postoji veza izmedju utjecaja alkohola i kršenja drugih prometnih propisa (osim naravno prekršaja iz čl. 164. ZOSPC). U konkretnom slučaju nameće se zaključak da je sud prvog stupnja upravo zato što je optuženik bio u alkoholiziranom stanju, tom stanju nekritički pripisao i kršenje drugih prometnih propisa, odnosno kako se u razlozima presude navodi (str. 5. st. 4.): "...da je takova optuženikova vožnja posljedica njegove alkoholiziranosti", a ranije je bilo riječi o tome kako sud prvog stupnja čak govori o bezobzirnoj vožnji i grubom kršenju prometnih propisa, a sve samo zato što je optuženik bio u pripitom stanju.

Kako je prema tome po ocjeni ovog suda činjenično stanje pogrešno utvrdjeno to je valjalo uvažiti žalbu optuženika i temeljem čl. 385. st. 1. i 2. ZKP riješiti kao u izreci.

U ponovljenom sudjenju sud prvog stupnja će ponovno izvesti već izvedene dokaze, a po potrebi i druge, pa će te dokaze i obranu optuženika svestrano kritički i pažljivo analizirati i ocijeniti i potom donijeti zakonitu odluku. Sud prvog stupnja će odredjeno i potpuno izložiti injenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili (temeljem čl. 357. st. 7. ZKP) koje č

nedokazane, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrdjivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika.

Prvenstveno će sud prvog stupnja odgovoriti na temeljno pitanje (i odlučiti) postoji li uopće uzročna veza izmedju upravljanja optuženika osobnim automobilom i prometne nesreće tj. je li optuženik kritične zgode (noću, na otvorenoj prometnici, pri brzini od 65 km/sat, istina kraj oborenih svjetala na vozilu, kada mimoilazi biciklistu koji biciklom upravlja desnom stranom kolnika) mogao predvidjeti da će mu s lijeve strane naglo - neočekivano skrenuti biciklista kojeg više nije mogao izbjeći, ili je prometnu nesreću prouzročio sam oštećenik svojim nepropisnim upravljanjem biciklom i krajnje rizičnim i neočekivanim manevrom skretanja u desno na udaljenosti od svega 17 metara ispred osobnog automobila.

Ukoliko sud prvog stupnja bude smatrao utvrdjenim da je optuženik ipak kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, svakako je dužan pravilno i potpuno utvrditi daljnje sporno pitanje tj. kojim oblikom krivnje (eventualnim umišljajem ili nehatom) je optuženik počinio osnovno krivično djelo. To pogotovo jer iz dosadašnjeg rezultata dokaznog postupka ne može se zaključiti da je optuženik grubo kršio prometne propise i bezobzirno upravljao osobnim automobilom, te da je bio svjestan da uslijed takove vožnje može ugroziti ostale učesnike u prometu pa je na tu posljedicu i pristao.

Sud prvog stupnja će za svoja stajališta i zaključke dati u svemu argumentirane, valjane i prihvatljive razloge.

Iz svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. ožujka 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

dr. Novoselec Petar v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)