Legislator Case Law & Legislation
Povrv-877/2016-8 AI generated

Court dismisses claim against guarantor because creditor failed to prove demand on principal debtor first.

Case Number Povrv-877/2016-8
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The court dismissed the plaintiff's claim for 150,000 kn against the defendant, who acted as a legal guarantor for a tenant. The plaintiff argued the defendant owed cleaning costs, but the defendant contested the claim, citing lack of notarization and failure to demand payment from the principal debtor. The court ruled that under the Obligations Act, a creditor must first demand payment from the principal debtor before seeking recourse from a guarantor, a burden the plaintiff failed to meet.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 104., čl. 111. i čl. 117. Zakona o obveznim odnosima: A guarantor is liable only after the creditor has demanded performance from the principal debtor and proven that demand was unsuccessful or that recovery from the principal is impossible.

Keywords

AI generated
legal guarantor liability recourse against guarantor demand on principal debtor burden of proof creditor Obligations Act cleaning service costs tenant obligation

Cited Legislation

AI generated
čl. 104. Zakona o obveznim odnosima
Sukladno čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05.
čl. 111. Zakona o obveznim odnosima
čl. 117. Zakona o obveznim odnosima
čl. 219. st. Zakona o parničnom postupku
čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU

10 Povrv-877/2016-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja A.-P. j.d.o.o., OIB:, V., K. M. 11, kojega zastupa punomoćnik M. C., odvjetnik u V., Ž. 44, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po zamjenici Županijskog državnog odvjetnika u Vukovaru, D. K. I., radi isplate iznosa od 150,00 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. prosinca 2016. u nazočnosti tužiteljeva punomoćnika i zastupnice tuženice, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 13. siječnja 2017.

p r e s u d i o j e

I. Platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika B. A. u V., poslovni broj Ovrv-582/16 od 03. kolovoza 2016., ukida se u cijelosti, i sudi:

Tužbeni zahtjev tužitelja A.-P. j.d.o.o., OIB:, V., K. M. 11, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, radi isplate iznosa od 150,00 kn (stopedesettkuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, kao i zahtjev za naknadu ovršnog troška u iznosu od 231,25 kn (dvjestotrideset jednakuna i dvadesetpetlipa) i predvidivog troška u iznosu od 506,25 kn (petstošestkuna i dvadesetpetlipa), odbija se kao neosnovan,

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 500,00 kn (petstokuna) u roku osam dana.

Obrazloženje

Tužitelj je, kao ovrhovoditelj podnio protiv tuženika, kao ovršenika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 150,00 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima. Javni bilježnik B. A. u V. donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-582/16 od 3. kolovoza 2016. Po prigovoru tuženice postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. U odnosu na prigovore nedostatka aktivne legitimacije, tužitelj ističe kako je tuženica vlasnica stana u Vukovaru, Blage Zadre 48 i da je kao vlasnica dužna platiti troškove čišćenja i održavanja zajedničkih dijelova zgrade. Navodi kako je predstavnik stanara sklopio s T. P., vlasnicom obrta B., Ugovor o higijenskom održavanju zajedničkih prostora u predmetnoj zgradi, te da joj nije plaćena naknada u visini od 150,00 kn.

Nadalje navodi kako je predmetna tražbina prodana tužitelju, te da je o prijenosu tražbine tuženica bila obaviještena. Kako su usluge čišćenja zajedničkih dijelova zgrade obavljen, to je po navodima tužitelja za tuženicu nastala korist, pa je dužna platiti utuženu tražbinu tužitelju. Predlaže prihvatiti ovaj tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tužitelju.

Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U prigovoru na rješenje o ovrsi kao i tijekom postupka ističe kako ovršna isprava priložena uz prijedlog za ovrhu nije ovjerovljena pa da tužitelj kao ovrhovoditelj nije ovlašten pokrenuti ovrhu. Tijekom postupka tuženica osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te aktivnu legitimaciju tužitelja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tuženici.

U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u popis dugovanja na listu 6. spisa; izvadak iz zemljišne knjige na listu 7. i 8. spisa; u obavijest o ustupu potraživanja od 22. srpnja 2016.; Ugovor o otkupu potraživanja od 15. ožujka 2016.; izvadak iz obrtnog registra na listu 35. spisa; u popis evidentiranih uplata na listu 38. i 39. spisa; u Ugovor o higijenskom održavanju stambene zgrade od 25. svibnja 2015.; popis stanara na listu 43. spisa; naloge za plaćanje na listu 45. do 46. spisa.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 150,00 kn na ime naknade za izvršenu uslugu čišćenja zajedničkih prostora u zgradi u V., B. Z. 48, u razdoblju od travnja 2016. pa do lipnja 2015.

Sud je u postupku utvrdio da je tuženica nesporno vlasnica stana u zgradi u V., B. Z. 48. Nije niti sporno kako je predstavnik stanara V. J. sklopio s T. P., vlasnicom obrta za održavanje zgrada B., 25. svibnja 2015. Ugovor o higijenskom održavanju stambene zgrade, i to po cijeni od 25,00 kn mjesečno po domaćinstvu. Ugovorom o otkupu potraživanja od 15. ožujka 2016. T. P. je tražbinu na ime naknade za čišćenje u iznosu od 150,00 kn prodala tužitelju, te je tužitelj dopisima upućenim tuženici istu obavijestio o navedenom prijenosu tražbine, a što sve među strankama nije niti sporno.

Međutim, sporno je to je li tužitelj aktivno legitimiran potraživati utuženu tražbinu od tuženice, jer predmetni Ugovor o otkupu potraživanja nije javno ovjerovljen. Neosnovano se tuženica u konkretnom slučaju poziva na odredbe čl. 32. Ovršnog zakona (NN broj:112/12 dalje:OZ) da u slučaju kada u ovršnoj ispravi nije naveden ovrhovoditelj kao vjerovnik tada on mora javnom ili ovjerovljenom ispravom dokazati da je tražbina prenesena na njega. U konkretnom slučaju tužitelj nije pokrenuo ovrhu na temelju ovršne isprave, kako je to propisano odredbom čl. 23. OZ-a, nego, kako tužitelj navodi na temelju vjerodostojne isprave.

Međutim sud je utvrdio kako priložena isprava (na listu 6. spisa) nije vjerodostojna isprava u smislu odredbe čl. 31. OZ. Stoga je sud u smislu odredbe čl. 452. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP) platni nalog iz rješenje o ovrsi ukinuo u cijelosti i odlučio o tužbenom zahtjevu.

Tužitelj se poziva, kao osnovu za postavljanje zahtjeva prema tuženiku, na odredbu čl. 84. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 i 38/09, dalje: ZV) prema kojoj, ako je dužnik osoba koja posebni dio nekretnine rabi ili iskorištava na temelju najma, zakupa ili drugoga ugovora sa suvlasnikom na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno vlasništvo toga posebnog dijela, taj suvlasnik jamči dobavljaču za ispunjenje te obveze.

Tuženica tvrdi kako tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu utužene tražbine jer nije dokazao da se prethodno pokušao namiriti od korisnika stana, pa u slučaju da se nije mogao namiriti, tek tada ima pravo zahtijevati namirenje od tuženice kao vlasnice stana.

Sud smatra da je tuženica zakonski jamac, i da stoga tužitelju odgovara za obveze korisnika. Tužitelj navodi da je pozivao korisnika stana na naplatu dužne tražbine uplatnicama, ali su se korisnik oglušio na poslane račune.

Naprotiv, tuženica smatra da tužitelj nije postupao kao savjestan i pošten gospodarstvenik i da nije poduzeo sve radi naplate duga od korisnika stana i stoga nije ovlašten zahtijevati naplatu od tuženice kao zakonskog jamca.

Sukladno čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. i 41/08. u daljnjem tekstu ZOO), jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu glavnog dužnika ako to ovaj ne učini. Jamstvo u pravilu nastaje pisanim ugovorom, a iznimno ono može nastati na temelju Zakona, kao u konkretnom slučaju

Prema odredbi čl. 111. ZOO-a od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze ako je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pisanom pozivu. Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od jamca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obveze, ako je očito da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njezino ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.

U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da se obraćao korisniku stana kao glavnom dužniku sa zahtjevom za ispunjenje obveze i to dostavljanjem računa. Naime iz priloženih računa razvidno je kako su isti ispostavljeni na ime tuženika, a ne korisnika stana. Stoga tužitelj nije dokazao da je pokušao naplatu od glavnog dužnik- korisnika stana koji tu obvezu nije ispunio u skladu s odredbom čl. 111. ZOO-a, kao i da je o tome obavijestio jamca u skladu s čl. 117. ZOO-a. Tužitelj nije niti dokazao kako postoje okolnosti koje upućuju da se neće moći naplatiti iz sredstava glavnog dužnika, iz čega slijedi da tužitelj nije bio ovlašten tražiti ispunjenje obveze od jamca.

Naime, prema odredbi čl. 219. st. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Tužitelj nije dostavio valjan dokaz da se pokušao naplati od korisnika stana kao glavnog dužnika, pa da ima pravo zahtijevati naplatu od tuženice kao jamca, a teret dokaza o tome leži na tužitelju.

Cijeneći sve izvedene dokaze, imajući pri tome u vidu kako je riječ o sporu male vrijednosti, te uzimajući o obzir pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio kako tužitelj nije dokazao da je ovlašten zahtijevati naplatu utužene tražbine od tuženice kao jamca, pa se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim i valjalo ga je odbiti kao neosnovan.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Visina troškova određena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj: 142/12 dalje: Ot).

Tuženici su priznati troškovi sastava prigovora i zastupanja na ročištu od 20. prosinca 2016. u ukupnom iznosu od 500,00 kn.

Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 13. siječnja 2017.

S u d a c

mr. sc. MIRJANA BARAN, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku 8 dana pisano u 4 primjerka putem ovog suda.

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Snježana Andrijanić