Legislator Case Law & Legislation
Rev-1509/1993-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal against dismissal of invalid worker without consent, citing labor law protections.

Case Number Rev-1509/1993-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court ruling that declared her employer's dismissal decisions illegal. The court found that the plaintiff, an invalid worker, was terminated without her consent despite the employer claiming a lack of need for her labor. The court ruled that such dismissals violate specific articles protecting invalid workers from involuntary termination unless they agree or secure new employment.

Legislator headnote

AI generated

Articles 21(4) of the Law on Basic Rights in Employment Relations; Article 79 of the Law on Employment Relations: An invalid worker cannot be dismissed due to lack of need for their labor without their consent or if alternative employment is secured.

Keywords

AI generated
invalid worker protection unilateral dismissal labor law consent termination of contract supreme court appeal

Cited Legislation

AI generated
Article 21(4) of the Law on Basic Rights in Employment Relations
Article 79 of the Law on Employment Relations
Article 75(2) points 7 and 8 of the Law on Employment Relations
Article 21(2) of the Law on Basic Rights in Employment Relations
Article 393 of the Law on Civil Procedure

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1509/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice V.K. iz Z., koju zastupa I.K. iz Z., protiv tuženice "Lj. b. " d.d. iz Lj., koju zastupa VD direktora A.T., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. veljače 1992.g. br. Gž 181/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. rujna 1992.g. br. Pr 1914/92, u sjednici održanoj dana 1. lipnja 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da su odluke tuženika pobliže označene u izreci te presude protivne zakonu i da se stoga poništavaju a tuženici nalaže da tužitelju rasporedi na radno mjesto kontrola ulazne i izlazne dokumentacije sa skraćenim radnim vremenom. Odnosno polovinom punog radnog vremena ili na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i preostalim radnim sposobnostima, te je obvezana tužiteljici naknadi parnični trošak.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije. Traži trošak postupka revizije.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Javni tužitelj Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da je tužiteljica radnik invalid.

Pobijanim odlukama tuženice utvrđeno je da je trajno prestala potreba za radom tužiteljice kod tuženika te da od 5. lipnja 1992.g. ima pravo na naknadu plaće, a da radni odnos tužiteljici može prestati ispunjenjem uvjeta za invalidsku ili starosnu mirovinu, ili ako joj se osigura zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme u drugoj organizaciji ili kod drugog poslodavca.

Tužiteljica je zahtjevom svoje tužbe tražila da sud utvrdi spomenute odluke nezakonitima. Po odredbi čl. 21. st. 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (dalje: ZORPO) radniku-invalidu ne može prestati radni odnos po osnovama iz toga članka, dok ne ostvari pravo na mirovinu ili uz njegovu suglasnost jedno od prava iz st. 1. toga članka spomenutoga zakona. Jednaku odredbu sadrži i čl. 79. Zakona o radnim odnosima po kojoj radniku invalidu koji ne ispunjava uvjete za invalidsku ili starosnu mirovinu može prestati radni odnos zbog prestanka potrebe za njegovim radom samo uz njegovu suglasnost ili ako mu se osigura zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme u drugoj organizaciji ili kod drugog poslodavca.

Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da radnik invalid protiv svoje volje ne može biti stavljen ni kao tehnološki višak na tzv. listu čekanja, kao što je u konkretnom slučaju pobijanim odlukama odlučeno. I u takvom slučaju naime radnik dolazi u situaciju da dođe do prestanka njegovog radnog odnosa (ukoliko mu se ne osigura jedno od zakonom predviđenih prava), odnosno da je to jedan od zakonom određenih oblika prestanka radnog odnosa radniku bez njegove suglasnosti proizlazi, pored već navedene odredbe čl. 21. ZOPRO-a te iz odredbe čl. 75. st. 2. toč. 7. i 8. toga zakona, a posebno to nakon proteka roka predviđenog u čl. 21. st. 2. spomenutoga zakona.

Radni odnos prestaje i radniku kojem nije osigurano jedno od prava utvrđenih čl. 21. st. 1. toč. 1-5. ZOPRO-a nakon proteka roka od dvije godine po sili zakona.

Prema tome poništenim odlukama odlučeno je o prestanku radnog odnosa tužiteljice, a da nisu ispunjene za to zakonske pretpostavke, pa su stoga sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su te odluke ocijenili nezakonitima i stoga usvojili zahtjev tužiteljice.

Iz tih razloga revizija tuženice nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

U Zagrebu, 1. lipnja 1993.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.