Rev-692/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 692/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz S. B., kojeg zastupa mr. sc. M. M., odvjetnik iz S. B., protiv tuženika INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb, kojeg zastupa M. R., odvjetnik iz S. B., radi predaje u posjed, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 10. ožujka 2003. broj Gž-79/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 17. svibnja 2002. broj P-432/02, u sjednici održanoj dana 03. studenog 2005. godine

p r e s u d i o j e :

I/ Prihvaća se revizija tuženika, te se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 10. ožujka 2003. broj Gž-79/03 i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 17. svibnja 2002. broj P-432/02 preinačuje i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev da je tuženik dužan tužitelju predati u posjed, slobodne od osoba i stvari, nekretnine, u naravi benzinska postaja s opremom i to: k.č.br. dio 1101 oranica Medan s 3869 m², k.č.br. dio 645/1 oranica Medan s 7540 m², k.č.br. dio 645/2 oranica Medan s 1347 m², k.č.br. dio 645/3 zgrada Medan s 7513 m² i k.č.br. dio 645/6 zgrada Medan s 532 m², upisane u z.k.ul. br. 537 k.o. Lužani."

II/ Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 569.000,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 10. ožujka 2003. broj Gž-79/03 odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 17. svibnja 2002. broj P-432/02, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo da tužitelju preda u posjed nekretnine upisane u z.k.ul. br. 537 k.o. Lužani, koje u naravi predstavljaju benzinsku postaju s opremom.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na tužbu poriče revizijske navode i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je ista donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

U ovom vlasničkopravnom sporu, u kojem vlasnik traži predaju u posjed nekretnina pobliže opisanih u izreci ove presude (dalje: sporne nekretnine), u reviziji je sporno pravno pitanje je li tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina, te imaju li tuženici u odnosu na iste neko pravo koje ih ovlašćuje na njihovo posjedovanje.

Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je tužitelj u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik spornih nekretnina i iz toga su izveli zaključak da tužitelj ima pravo vlasništva na spornim nekretninama.

Navedeni zaključak o postojanju prava vlasništva tužitelja na spornim nekretninama nije pravilan.

Kod tužbe o vlasništvu (rei vindicatio) tužitelj mora dokazati svoje pravo vlasništva, što znači da mora dokazati pravni osnov stjecanja (titulus), način stjecanja (modus) i vlasništvo prednika (dominium auctoris). Nije, dakle, dovoljno da dokaže samo modus stjecanja (da je kao vlasnik upisan u zemljišnu knjigu), kao što to pogrešno uzimaju sudovi.

Kad je u pitanju derivativno stjecanje prava vlasništva, odnosno stjecanje na temelju pravnog posla, kao što je to u konkretnom slučaju, tužitelj mora dokazati da postoji objektivno valjan pravni osnov stjecanja.

U konkretnom slučaju takav - pravno valjan – pravni osnov stjecanja ne postoji.

Stjecanje prava vlasništva nad spornim nekretninama tužitelj temelji na Ugovoru o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999., sklopljen s ZTP E. B. L., Poslovni centar B. S. B., pravni sljednik RO E. OOUR E. S. B..

Sporne nekretnine koje su predmet ovog ugovora nalaze se na teritoriju Republike Hrvatske i u vlasništvu su pravne osobe (ZTP E. B. L., Poslovni centar B. S. B. ili E. d.d. S.) sjedište kojih je u Republici Bosni i Hercegovini.

U vrijeme kad je ovaj Ugovor o zamjeni sklopljen (21. siječnja 1999.) bila je na snazi Uredba o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 36/91; dalje: Uredba).

Mjerodavnim odredbama Uredbe propisano je da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju pravnih osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske (čl. 1.), te da je pravni posao sklopljen protivno odredbama Uredbe ništav (čl. 3.).

Proizlazi, dakle, da je prema citiranim propisima Uredbe ugovor o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999. ništav.

Budući da ne postoji objektivno valjan pravni osnov stjecanja prava vlasništva spornih nekretnina, te da, nastavno tome, tužitelj nije dokazao da je vlasnik istih, tužbeni je zahtjev, preinakom prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao neosnovan valjalo odbiti (čl. 395. st. 1. ZPP).

Prilikom ocjene valjanosti Ugovora o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999. ovaj sud je imao u vidu da tužitelj nije dokazao da su odlukom Vlade Republike Hrvatske predmetne nekretnine izuzete od zabrane iz čl. 1. Uredbe.

Također je razmatrao pitanje vremenskog važenja Uredbe propisano odredbom čl. 4. i ocijenio da je Uredba u vrijeme sklapanja Ugovora o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999. bila na snazi, jer do tada postupak razdruživanja SFRJ nije okončan, budući da imovinskopravni odnos između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine nisu uređene međudržavnim ugovorom, niti je stupio na snagu Ugovor o pitanjima sukcesije ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 2/04).

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2., u vezi čl. 154. i čl. 155. ZPP.

Trošak je priznat za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištu od 26. travnja 2002. i 16. svibnja 2002., te za sastav žalbe protiv presude po 100.000,00 kn, za sastav žalbe protiv rješenja o određivanju privremene mjere 50.000,00 kn, PDV po stopi od 22% 99.000,00 kn i za pristojbu žalbe 20.000,00 kn. Nije priznat trošak sastava podneska od 16. svibnja 2002., jer ta parnična radnja nije bila potrebna, a troškovi revizije nisu priznati, jer nisu određeno navedeni.

U Zagrebu, 03. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.