Revr-1620/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1620/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz V. G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., predsjednik Sindikata željezničara Hrvatske kojeg zastupa punomoćnica T. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o. Z., OIB: ...., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-18/15-3 od 5. siječnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3815/13-16 od 28. studenoga 2014., u sjednici održanoj 21. prosinca 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje ad 1.) koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti H. I. (dalje: KU) objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o., broj .... od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009. godine.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravna pitanja koja se odnose na pitanja: ad 2.) je li nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava i ad 3.) podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike u plaći plati bruto iznos od 10.130,46 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kuna (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupanja odbijena je žalbe tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na glavnicu u iznosu od 10.130,46 kuna s pripadajućim zateznim kamatama osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te u dijelu pod točkom II. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kuna sa zateznim kamatama (točka I. izreke). Djelomično je preinačena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u dosuđenom bruto iznosu od 10.130,46 kuna te pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 1.875,00 kuna te je u tom dijelu tužbeni zahtjev i parnični trošak odbijen (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika u odnosu na pitanje ad 1.) nije osnovana, dok je nedopuštena u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istoga članka propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tuženik navodi da su pravna pitanja zbog kojih podnosi reviziju:

1.) „Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku H. h. d.o.o br. .... od 23.8.2007., za 2011. godinu, iako je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. Sporazuma (IV: Aneksa) od 11. veljače 2009.?

2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“.

Tuženik u reviziji ističe da smatra da je razlog zbog kojih je pravno pitanje ad 1.) važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje o tom pravnom pitanju, a da je revizijom pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odlukama Županijskog suda u Osijeku broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. i Gž R-21/15 od 21. siječnja 2016. te na odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2628/14 od 24. travnja 2015. te da je pred sudovima u Republici Hrvatskoj u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama stranaka.

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog postavljenog pravnog pitanja ad 1.) u reviziji. Ocjena je ovoga suda da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, pobijana odluka je posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-5022/2013-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-542/2010-16 od 10. listopada 2013. i Gž R-21/15 od 21. siječnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda broj Pr-4248/12 od 8. rujna 2015. te presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2628/14 od 24. travnja 2015.) pa je pravno pitanje ad 1.) u reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće, koju mu tuženik nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba KU. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev i potražuje isplatu razlika plaća za 2011. u ukupnom iznosu od 10.130,46 kuna.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio sljedeće činjenice:

- Kolektivni ugovor za djelatnost H. I. sklopljen je 25. srpnja 2007., a primjenjuje se od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.,

- 11. veljače 2009. sklopljen je III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU,

- 9. prosinca 2009. sklopljen je sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum),

- nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU), odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009., a Sporazum od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) za 2010. ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage pa se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6% kako je to zatraženo u drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu zbog čega je taj zahtjev prihvaćen, što drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća.

U revizijskom stadiju postupka kod odlučivanja o osnovanosti izvanredne revizije povodom pravnog pitanju ad 1.) sporno je primjenjuje li se odredba čl. 223. KU vezano uz Aneks III. KU i Sporazum (Aneks IV. KU), kod obračuna cijene sata rada tužitelja za 2011. ili ne.

Odredbom iz čl. 223. KU propisano je:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (šest posto).

Usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra se izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini.“.

Člankom III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je:

„Članak 223. KU mijenja se i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.“.

Nadalje, člankom 3. Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) ugovoreno je:

„Stranke su suglasne da se plaće radniku u društvu H. I. d.o.o. privremeno, u 2010. godini, „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.“

Člankom tog Sporazuma ugovoreno je:

„(1) Poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu.

(2) Ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj ... od 23. kolovoza 2007. godine.“

Slijedom naprijed citiranih odredaba KU i Aneksa III. KU te Aneksa IV. KU, odnosno Sporazuma, koji se odnose na primjenu čl. 223. KU, koji je ujedno pravna osnova tužiteljevog potraživanja isplate razlike plaće proizlazi da je pravilan zaključak sudova o primjeni te odredbe u konkretnom slučaju.

Naime, odredbom čl. 223. KU propisano je uvećanje plaće za radnike H. I. za 6% za svaku godinu počevši od 2009. godine. Odredbom čl. 2. Aneksa III. KU stipulirano je da se ta odredba mijenja i da glasi da se u 2009. godini plaće neće povećavati, dok će se u rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu. Pregovori su i otvoreni te su rezultirali Sporazumom od 9. prosinca 2009. kojim je pak jasno određeno da plaće radnika ostaju iste, odnosno da se neće povećavati niti u 2010. godini (čl. 3.).

Međutim, u čl. 5. st. 1. Sporazuma je ugovoreno da poslodavac može pokrenuti kolektivno pregovaranje u rujnu 2010. o povećanju cijene sata rada za 2011., što u konkretnom slučaju nije uslijedilo.

Zato je kod odlučivanja o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva za isplatu razlika plaća za utuženo razdoblje u 2011. relevantna primjena odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma koja jasno i nedvosmisleno određuje da će se u slučaju da poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrati da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj .... od 23. kolovoza 2007.

Dakle, čl. 5. st. 2. Sporazuma jasno je izražena volja ugovornih stranaka da će se u slučaju ako ne dođe do pregovora o povećanju cijene sata rada za 2011. primijeniti izvorno ugovorena odredba čl. 223. KU pa je neosnovana tvrdnja tuženika da se odredba čl. 223. KU više ne može primijeniti.

Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda sudovi su, odlučujući o tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje u 2011., pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 223. KU kada su prihvatili tužbeni zahtjev i tužitelju dosudili razliku plaće za 2011. za razdoblje važenja KU do 30. studenoga 2011. jer 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor H. i. d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011.

Zato u konkretnom slučaju primjenu čl. 223. KU objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj ... od 23. kolovoza 2007. ne sprečavaju niti na pravilnost revizijom pobijane odluke u odnosu na ad 1.) pravno pitanje u reviziji ne utječu niti tuženikove tvrdnje da nije imao financijskih sredstava za ispunjenje svojih obveza bez svoje krivnje, niti ostali tuženikovi revizijski navodi.

Zbog navedenog je revizija u dijelu u kojem je postavljeno pravno pitanje ad 1.) neosnovana pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Odlučujući o dopuštenosti revizije u pogledu tuženikovih pitanja postavljenih ad 2.) i ad 3.) treba reći da revizija u tom dijelu nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP. To stoga što pitanja formulirana i postavljena na način kako ih je revident postavio u reviziji u ad 2.) i ad 3.) nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer se prema ocjeni ovoga suda radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Zbog navedenog je revizija tuženika odbačena kao nedopuštena u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.) pa je na temelju čl. 392.b st. 2. i st. 5. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 21. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.