I Kž-186/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 186/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Josipa Budinskog, Erike Kocijančić i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. H., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. siječnja 2003. godine, br. K 124/01, u sjednici održanoj dana 27. kolovoza 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. B. H., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, zbog kojeg je i proglašen krivim, po tom propisu, primjenom odredaba čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II. Žalba opt. B. H., u ostalom dijelu, kao i žalba državnog odvjetnika, u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, proglašen je krivim opt. B. H. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, te primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

Po čl. 60. OKZRH istovremeno optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od alkoholne ovisnosti, kao i mjera oduzimanja predmeta, uz obavezu da nadoknadi trošak kaznenog postupka.

I Kž 186/03-3

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju G. M., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, u smislu žalbenih navoda optuženika.

Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, glede žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, i postupi sukladno tom prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Žalba opt. B. H. djelomično je osnovana i to samo u pogledu odluke o kazni, dok je žalba državnog odvjetnika u cijelosti neosnovana.

Na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka

Nije u pravu optuženik u pogledu tvrdnje o postojanju bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog kojih također neosnovano uzima da prvostupanjsku presudu treba ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U pobijanoj presudi nema proturječja koja žalitelj navodi u žalbi, a koja bi po sadržaju žalbe predstavljala bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Naime, opis djela u izreci presude posve je sukladan činjenicama, kako su one utvrđene u dokaznom postupku, a ove opet sadržaju izvedenih dokaza, posebno provedenom sudsko-medicinskom vještačenju, iz kojeg proizlazi da je oštećenica zadobila upravo one povrede, kako su one označene u izreci presude, a radi se o povredama tijela u vidu ubodne radnje u predjelu lijeve slabine, te ubodne rane lijevo trtično, s posljedicom ozljeđivanja mekog tkiva, time da se radilo o ubodima slabijeg intenziteta, u trenutku kad je oštećenica bila okrenuta leđnom stranom tijela. Okolnost da sud prvog stupnja u izreci presude nije naznačio da su to tjelesne povrede, nije propust formalne prirode koji bi predstavljao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već naprotiv detaljno opisanih ozljeda, jer se jasno govori o ozljedama tijela, a svaka druga teža ozljeda bila bi tako i opisana u izreci pobijane presude, te obrazložena.

Naprijed izloženo jednako vrijedi i za daljnju žalbenu tvrdnju o tome da ista bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji zbog proturječja u odnosu na ubode slabijeg intenziteta, te pristajanja na smrt oštećenice. Pritom je bitno naglasiti da ne samo da nema proturječja koje se navodi u žalbi, nego nema ni znatnijeg proturječja, kada iz obrazloženja pobijane presude na listu br. 5 alineja 6. proizlazi da je optuženik, zadajući ubode nožem, oštrice dužine 11 cm u lijevu slabinsku regiju, gdje je inače smješten vitalni organ, takovim ubodom može ugroziti život oštećene, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudsko- medicinskog vještaka, zbog čega se i ubodom slabog intenziteta u opisani dio tijela, gdje se nalazi bubreg s pripadajućim velikim krvnim žilama, može biti prouzročeno obilno krvarenje opasno po život. Sve to ukazuje da nema onog proturječja koje se navodi u žalbi optuženika,

I Kž 186/03-3

već je optuženik opisanim načinom postupanja bio svjestan da oštećenicu može lišiti života na koju je posljedicu pristao.

Iz izloženog proizlazi da opisane žalbene tvrdnje u cjelini nisu osnovane, jer je prvostupanjski sud i u formalnom smislu opis djela u izreci presude, u skladu s odredbom čl. 355. st. 1. ZKP unio naznaku svih činjenica i okolnosti koje čine obilježje kaznenog djela, kao i takvih o kojima ovisi primjena određene odredbe kaznenog zakona. Osim toga, suprotno njima izreka presude je jasna i razumljiva, sukladna je razlozima presude sadržanim u njenom obrazloženju, a između tih razloga nema proturječja, niti postoji znatnije proturječje između činjeničnih zaključaka suda utemeljenih na izvedenim dokazima i samih tih dokaza uključujući tu nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, kada je i zadanim povredama tijela postojala realna opasnost za život oštećene.

Iz iste žalbene osnove žali se i državni odvjetnik, međutim iz sadržaja njegove žalbe proizlazi da se ustvari radi o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kako se to u svom pismenom mišljenju izjašnjava i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, pa će u okviru te žalbene osnove biti odgovoreno na navode žalbe državnog odvjetnika.

Iz izloženog razloga pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba ZKP iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

U svojoj žalbi zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik polemizira sa razlozima pobijane presude, te smatra da iz provedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka D. C. ne proizlazi da bi on ranije fizički napao, ili maltretirao suprugu, iz čega onda žalba izvodi zaključak da je njegovo ponašanje u inkriminiranom događaju zapravo rezultat njegove duševne poremećenosti i prisutnog alkoholizma, ali bez postojanja bilo kakove namjere da oštećenicu usmrti.

Suprotno tome, glede subjektivnog odnosa optuženika prema djelu, državni odvjetnik smatra da je načinom postupanja optuženik išao za tim da oštećenicu liši života s direktnim umišljajem. Pritom državni odvjetnik apostrofira optuženikove snažne zamahe u trenutku kad je oštećenica od njega bježala, a okolnost da su oni u nastavku događaja bili slabiji, rezultat je zapravo dinamike kretanja žrtve.

Suprotno takvoj tvrdnji državnog odvjetnika, iz svih provedenih dokaza, s jedne strane obrane optuženika, ali i iskaza svjedoka I., kao i provedenog sudsko-medicinskog vještačenja, nedvojbeno proizlazi ono što je unijeto i u sadržaj izreke presude, da je do ozljeđivanja oštećenice došlo u trenutku kada je ona bila okrenuta optuženiku leđima, gdje su konačno i locirane povrede tijela. Pritom je još važno reći, da oštećenica ni po čemu od optuženika nije mogla očekivati napad, pa se netom prije zadavanja uboda ona njega nije bojala, već je stajala ispred njega, kako to proizlazi i iskaza svjedoka I., a tek kad je osjetila ubode potrčala je u pravcu gdje se nalazio taj svjedok. Ovako utvrđene odlučne činjenice upućuju na ispravnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik postupao s eventualnim umišljajem, zadajući joj dva uboda slabijeg intenziteta, iako je bio u objektivnoj mogućnosti da je liši života, pa je s obzirom na izbor sredstva kao i jačinu zamaha, te regija u tijela u koju su zadani ubodi, nedvojbeno postupao s takvim umišljajem.

I Kž 186/03-3

U tom pravcu nije odlučna ni činjenica da je optuženik potrčao za oštećenicom, pri čemu državni odvjetnik vidi učvršćenje njegove namjere da oštećenicu liši života, već je ona samo rezultat njegove naknadne reakcije, vezane za njegov psihofizički status, kada na upozorenje odmah odbacuje nož, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja na strani 6 alineja 1. pobijane presude.

U odnosu na žalbu optuženika, treba reći, da je prvostupanjski sud u cijelosti ocijenio pouzdanim nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, te ga u tom smislu i prihvatio, pa onda žalbeni prigovori o tome da su kod oštećenice stvarno nastupile samo tjelesne povrede iz kojih se ne može se govoriti o namjeri optuženika da oštećenicu liši života su promašeni, kako je to već obrazloženo u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP, na koje se obrazloženje žalitelj upućuje, a što je u ostalom i naznačeno na str. 5 alineja 6. obrazloženja pobijane presude.

Nisu, dakle, osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Time što je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju, izvršenog s eventualnim umišljajem, a ne zbog nekog drugog djela, nije počinjena istovremeno ni povreda zakona, jer se postojanje takove povrede prosuđuje uvijek prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrijekom presude, a ne nekom drugom, koje bi prema stajalištu žalitelja trebalo biti utvrđeno. Kako iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci pobijane presude proizlaze svi bitni elementi upravo kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, zbog kojeg je optuženik i proglašen krivim, onda nema ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. st. 1. toč. 4. ZKP, pa nije ni u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, smatrajući da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio da su optuženik i oštećenica nastavili zajednički suživot odmah nakon učina djela, u bračnoj zajednici u kojoj su oni živjeli punih 50 godina.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, toj utvrđenoj olakotnoj okolnosti sigurno je trebalo dati veći značaj, jer upućuje na stav oštećenice koja je očito oprostila optuženiku učin djela, posebno ukoliko se gleda u svjetlu činjenice da je od učina djela proteklo sedam godina, a osim toga postoje i dvije olakotne okolnosti, temeljem kojih i zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja (djelo je ostalo u pokušaju, a optuženik je i smanjeno ubrojiva osoba). Uz navedeno, optuženik do sada nije osuđivan, a radi se o osobi starije životne dobi (rođen je 1936. godine).

Svim tako utvrđenim olakotnim okolnostima treba dodati podatak da je optuženik bolesna osoba, kako to proizlazi iz mišljenja psihijatrijskog vještaka, kod kojeg je dijagnosticirao psihoorgansko oštećenje središnjeg živčanog sustava, koja bolest s godinama samo progradira.

Pravilno je uzeta u obzir i utvrđena otegotna okolnost.

Stoga po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti naprijed nabrojene, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema

I Kž 186/03-3

optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, prihvaćanjem njegove žalbe, jer će se i tako izrečenom kaznom moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 31. u svezi s čl. 4. st. 2. OKZRH.

Po službenoj dužnosti pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 379. ZKP u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 60. OKZRH, kod čega je utvrđeno da je spomenuta sankcija izrečena u svemu pravilno i zakonito.

S obzirom na naprijed izloženo na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.