Revt-306/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 306/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. d.d., OIB ..., S., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetniku u Z., te punomoćnik D. L., dipl. iur. iz S., protiv tužene O. B. Š.K. Ž., OIB ..., Š., koju zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu H., R. i partneri d.o.o., Z., radi isplate iznosa od 2.748.635,60 kn, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1048/2016-4 od 25. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-38/11 od 10. veljače 2011., u sjednici održanoj 5. srpnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

1. Odbija se revizija tužiteljice Imex Bbanke d.d., kao neosnovana.

2. Tuženoj O. B. Š.K. Ž. ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-38/11 od 10. veljače 2011., suđeno je:

"I. Platni nalog Trgovačkog suda u Šibeniku, poslovni broj 4. Pl-15/10 od 19. travnja 2010. godine ukida se i odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da u roku osam dana plati tužitelju iznos od 2.748.635,60 kuna zajedno sa troškovima postupka u iznosu od 5.000,00 kuna."

II. Dužan je tužitelj u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 283.954,77 kune."

Pri ponovnom odlučivanju o žalbi drugostupanjski sud je presudom, poslovni broj Pž- 1048/2016-4 od 25. siječnja 2017., odbio kao neosnovana žalbu tužiteljice i potvrdio je prvostupanjsku presudu (točka I. izreke) te odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka (točka II. izreke).

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju u dva podneska (po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z. te punomoćniku D. L., dipl. iur. iz S.) iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku podnijela je tužiteljica zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu da uvaži reviziju i pobijane presude preinači na način da u cijelosti održi na snazi platni nalog Trgovačkog suda u Šibeniku, poslovni broj Pl-15/10 od 19. travnja 2010. te obveže tuženicu na naknadu parničnih troškova tužitelju, odnosno podredno da uvaži reviziju i pobijane nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužena je odgovorila na reviziju.

U odgovoru na reviziju tužena osporava navode revizije, poglavito na način na koji tužiteljica tumači pojedine odredbe spornog ugovora o cesiji. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje u reviziji upire tužiteljica.

Obrazloženje pobijane drugostupanjske presude, uzevši ga u cjelini, sadrži dostatne razloge o neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude. Navedeni razlozi, po ocjeni ovoga suda nisu u suprotnosti s dokazima - ispravama koji se nalaze u spisu jer eventualne nedosljednosti u iznosima plaćanja i vremenu kad su izvršena ne čine pobijanu presudu nerazumljivom, niti dovode u pitanje mogućnost ispitivanja pravilnosti primjene materijalnog prava.

Naime, kada tužiteljica (cesionar, primatelj ustupanja, „novi“ vjerovnik) u parnici nije osporavala odlučnu činjenicu da je tuženica (cesus, dužnik) isplatila obvezu koja je predmet prijenosa (ugovora o cesiji) starom vjerovniku (cedentu, ustupitelju), a ne njoj kao primatelju ustupanja, tada su nedopušteni (po prvi put izneseni) revizijski prigovori da je zaključak prvostupanjskog suda o toj odlučnoj činjenici (plaćanju) u suprotnosti s dokazima u spisu (čl. 385. st. 2. ZPP).

Daljnje obrazloženje revizijskog razloga bitnih povreda postupka svodi se na protivljenje načinu na koji je sud razloga protumačio činjenicu da je tuženica (kao cesus, dužnik) potpisala ugovor o cesiji sklopljen s društvom H. d.o.o. (kao cedentom, ranijim vjerovnikom) koji sadrži i ugovornu odredbu kojom se obvezala ustupljeno potraživanje platiti tužiteljici (čl. 3. Ugovora) te utjecaja te odredbe na pravnu prirodu Ugovora, te prava i obveze ugovornih strana.

Ovi prigovori zapravo su materijalnopravne prirode s obzirom na to da pobijana presuda sadrži dostane razloge kojima sud obrazlaže zbog čega smatra da ugovorne strane (cedent, cesus i cesionar) nisu odredbom čl. 3. Ugovora o cesiji isključile primjenu članka 88. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO), odnosno mogućnost (ovlaštenje) cesusa-tuženice da ustupljenu tražbinu (dug) plati cedentu (društvu H. d.o.o. kao ranijem vjerovniku) te da je potpis tuženika (cesusa) na Ugovoru imao značaj notifikacije, a ne izravnog cesusovog obvezivanja prema cesionaru.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici je pravilnost i zakonitost platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.748.635,60 kn, koja je zavisna o tome kakva je pravna priroda Ugovora o cesiji (je li riječ o redovitoj cesiji ili ustupanju radi ispunjenja) te u vezi s tim s pitanjem je li dužnik imao ili nije mogućnost izbora kome će (novom ili starom vjerovniku) ispuniti svoju obvezu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je 14. ožujka 2008. sklopljen Ugovor o ustupanju potraživanja (cesija) između trgovačkog društva H. d.o.o. (cedent), O. B. Š.(cesusa) te I. B. d.d. (cesionara); da je tim Ugovorom utvrđeno kako H. d.o.o. (cedent) ima potraživanje prema O. B. Š.(cesus) u iznosu od 2.748.635,60 kn na temelju računa br. 014/08-B, a da I. B. d.d. (cesionar) ima potraživanje prema H. d.o.o. u iznosu od 2.748.635,60 kn na temelju Ugovora o kratkoročnom kreditu od 14. ožujka 2008., da je tim Ugovorom H. d.o.o. u cijelosti ustupio I. B. d.d. svoja potraživanja koja je imao prema O. B. Š., te da prema istoj više nema nikakva potraživanja; da se Ugovorom O. B. Š. obvezala ustupljeno potraživanje platiti I. banci d.d. (čl. 3. Ugovora); da je Ugovorom određeno da H. d.o.o. odgovara I. banci d.d. za postojanje i naplativost ustupljenog potraživanja, te da obveze H. d.o.o. prestaju tek ako O. B. Š. o dospijeću u cijelosti isplati ustupljeno potraživanje, a ukoliko to ne učini H. d.o.o. ostaje u obvezi prema I. B. d.d. (čl. 4. Ugovora) te da je tuženik nakon sklapanja tog Ugovora, a prije utuženja, platio iznos od 2.748.635,60 kn društvu H. d.o.o.

Iz nižestupanjskih odluka, naime proizlazi jasan stav prema kojem se u konkretnom slučaju radi o posebnom slučaju ustupanja tražbine iz čl. 88 st. 2. ZOO tj. o ustupanju radi ispunjenja gdje je, prema odredbi čl. 88 st. 4 ZOO, dužnik imao mogućnost svoju obvezu ispuniti ili ranijem vjerovniku (ustupitelju tražbine) ili novom vjerovniku, odnosno da je tužena valjano mogla svoju obvezu podmiriti ranijem vjerovniku time se osloboditi obveze plaćanja cedirane obveze novom vjerovniku.

Ovakav svoj zaključak sudovi temelje na činjenici što su se stranke u odredbi čl. 4. Ugovora o ustupanju sporazumjele da obveza cedenta (H. d.o.o.) prema cesionaru (I. B. d.d. S.) prestaje tek ako cesus (O. B. Š.) o dospijeću u cijelosti isplati ustupljeno potraživanje te stoga što je odredbom čl. 4. st. 2. Ugovora o ustupanju potraživanja određeno je da cedent (H. d.o.o. Z.) ostaje u obvezi vratili iznos odobrenog kredita po Ugovoru o kratkoročnom kreditu od 14. ožujka 2008., ukoliko cesus o dospijeću ne ispuni svoju obvezu iz čl. 3. ovog Ugovora. U tom kontekstu sudovi potpis tuženice na predmetnom Ugovoru smatraju notifikacijom i obaviješću o ustupanju, a ne izričitim preuzimanjem obveze plaćanja novom vjerovniku.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju radi ispunjenja jer je iz sadržaja predmetnog Ugovora razvidno da društvo H. d.o.o. je svoju tražbinu prema tuženiku prenijelo na tužitelja radi ispunjenja obveze društva H. d.o.o. prema tužitelju iz ugovora o kreditu jer to jasno proizlazi iz odredbi čl. 2. i 4. Ugovora.

Ovaj sud je suglasan i s ocjenom nižestupanjskih sudova da okolnost da Ugovor sadrži odredbu (čl. 3.) kojom se cesus obvezuje platiti ustupljenu tražbinu novom vjerovniku ne mijenja pravnu prirodu ugovora ni njegovo ovlaštenje da sukladno čl. 4. toga Ugovora bira kome će (novom ili starom vjerovniku) ispuniti tu tražbinu. Ovo stoga što svaka cesija podrazumijeva da dužnik treba ispuniti obvezu novom vjerovniku, ali iznimno, u slučaju cesije radi ispunjenja (čl. 88. st. 4. ZOO), dužnik to može valjano učiniti i ranijem vjerovniku.

Naime, da su ugovorne strane željele isključiti mogućnost ispunjenja obveze starom vjerovniku ne bi svoja međusobna prava i obveze uredile na način na koji su to učinile predmetnim ugovorom (čl. 4. Ugovora). Odredba čl. 4. predmetnog Ugovora o cesiji sukladna je odredbama čl. 88. st. 2. i 4. ZOO koji definiraju cesiju radi ispunjenja prema kojima ustupitelj i dalje ostaje u obvezi prema primatelju nakon zaključenja takve cesije te dozvoljava dužniku da i nakon primljene obavijesti o zaključenoj cesiji svoj dug ispuni ustupitelju.

Dakle, kod ustupanja tražbine radi ispunjenja ustupljena tražbina ostaje u imovini ustupitelja sve do trenutka naplate od dužnika, pa zbog toga dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju i onda kad je obaviješten o ustupu (čl. 88. st. 4. ZOO), što mu nije dopušteno kod redovite cesije (čl. 82. i 83. ZOO).

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužiteljevu reviziju kao neosnovanu kako je to u toč. 1. izreke ove odluke, na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Odbijen je zahtjev tuženice da se tužitelju naloži da mu plati troškove odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP), stoga je riješeno kao u točki 2. izreke ove presude.

Zagreb, 5. srpnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.