Revt-132/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 132/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.d. O., kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. b. d.d. O., kojeg zastupaju punomoćnici D. K. i V. P., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5671/07 od 2. srpnja 2008. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku br. P-611/03 od 29. lipnja 2007., u sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5671/07 od 2. srpnja 2008. preinačena je presuda Trgovačkog suda u Osijeku br. P-611/03 od 29. lipnja 2007. u toč. I. izreke tako da je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.020.103,16 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 28. ožujka 2003. do isplate te tužbeni zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 364.780,00 kuna.

Nadalje, odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke kojem je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 13.063.196,84 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 26. srpnja 1994. do isplate.

Tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 697.471,00 kuna.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana odgovorila je na reviziju predlažući da se odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 24.083.300,00 kuna, što je vrijednost tadašnjih 6.509.400,00 DEM, obrazlažući to time da je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća DP P. p.o. O., 30. lipnja 1994. zaključen sa S. b. d.d. O., Ugovor o pretvaranju potraživanja u dionice, temeljem kojeg Ugovora je tuženik tj. S. b. d.d. postala dioničarom društva nastalog pretvorbom, tj. tvrtke P. d.d., sa sjedištem u O. s dionicama u vrijednosti pretvorenog potraživanja od 6.509.400,00 DEM.

Međutim, budući da je pravomoćnim sudskim odlukama Ugovor o pretvaranju potraživanja u dionice, zaključen između S. b. d.d. O. i DP P. p.o. O. od 30. lipnja 1994., utvrđen ništavim, a da je S. b. tijekom 1997. godine prodala trećim osobama navedene dionice, tužitelj smatra da mu je tuženik s naslova vrijednosti tih dionica dužan isplatiti utuženi iznos.

Drugostupanjski je sud, preinačavajući u dosuđujućem dijelu prvostupanjsku presudu, odbio tužbeni zahtjev, polazeći pri tome od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, naglašavajući da su odlučna činjenična utvrđenja među strankama ustvari nesporna, ocjenjujući i zaključujući da nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke prema kojima bi tuženik, u smislu odredaba čl. 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) trebao tužitelju, za ništave dionice isplatiti novčani iznos koji je prodajom tih dionica ostvario iz odnosa s trećom osobom.

U svezi s time drugostupanjski je sud prvenstveno ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije na strani tužitelja, a zatim je, polazeći od pravomoćnih sudskih odluka, kojima je utvrđen ništavim Ugovor o pretvaranju potraživanja u dionice zaključen između S. b. d.d. O. i DP P. P. O. od 30. lipnja 1994. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-251/03 od 25. ožujka 2003.) te proglašene ništavim i bez pravnog učinka sve odluke Glavne skupštine P. d.d. od 16. prosinac 1996. do 30. rujna 2003. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6271/04 od 2. veljače 2005.) ocijenio i zaključio, da tuženik nije stekao dionice tužitelja jer su dionice i njihovo izdavanje utvrđeni ništavim i bez pravnog učinka niti je tuženik postao dioničarom tužitelja niti je ostvario bilo koja prava u odnosu na tužitelja.

Iz navedenih utvrđenja i zaključaka, slijedi i daljnji zaključak drugostupanjskog suda, da u takvoj situaciji tužitelj ne može s osnovom zahtijevati od tuženika vrijednost odnosno iznos koji tuženik ostvaruje iz odnosa s trećom osobom odnosno temeljem prodaje dionica tijekom 1997. godine trećoj osobi.

Ovaj revizijski sud, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja među strankama nisu niti sporna, a koja vezuju i ovaj revizijski sud, prihvaća navedeni zaključak drugostupanjskog suda da u sveukupnom odnosu između tužitelja i tuženika nastalog utvrđenjem ništavim i bez pravnog učinka Ugovora sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika 30. lipnja 1994. a zatim utvrđenjem ništavim i bez pravnog učinka i odluka Glavne skupštine prednika tužitelja u razdoblju od 16. prosinca 1996. do 30. rujna 2003. ne može s osnovom zahtijevati od tuženika s naslova vrijednosti ništavih dionica iznos koji tuženik ostvaruje iz odnosa s trećom osobom.

Treba istaći da tužitelj niti ne tvrdi da bi tuženik stekao bilo koja prava u odnosu na tužitelja temeljem navedenih ništavih dionica pa to ne tvrdi niti u odnosu na treću osobu.

Slijedom svega izloženog je trebalo zaključiti, da potraživanje kojeg tužitelj ističe u ovom predmetu nije na zakonu utemeljeno, kako je to obrazloženo i u razlozima drugostupanjske presude.

Treba također dodati, da o svim odlučnim okolnostima drugostupanjska presuda sadrži zaista valjano i iscrpno obrazloženje, pa je trebalo zaključiti da nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka a niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen (čl. 385. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP).

Drugostupanjska presuda sadrži obrazložene razloge i glede odluke o parničnom trošku koja se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP.

Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije dosuđen jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 166. ZPP).

Pozivom na odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je, stoga, kao u izreci.

U Zagrebu, 17. ožujka 2009.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović Ivanišević, v. r.