Pž-7288/2008-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

70. Pž-7288/08-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Igora Periše, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja H. V. I. G. d.d., Z., ranije OSIGURANJE H. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika B. T. d.o.o., P., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u P., radi isplate iznosa od 299.352,22 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-122/07 od 10. listopada 2008., u sjednici vijeća 10. svibnja 2012.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-122/07 od 10. listopada 2008. u točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 32.750,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-122/07 od 10. listopada 2008. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 12.200,00 kn i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 12.200,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovački sud u Slavonskom Brodu ukinuo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-4/07-2 od 10. siječnja 2007. i odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se tuženiku naloži platiti tužitelju iznos od 299.352,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 31. srpnja 2004. do isplate, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 9.450,00 kn u roku od tri dana (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 44.950,00 kn u roku od osam dana (točka II. izreke).

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Predlaže ovom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a budući da nema razloga o svim odlučnim činjenicama. Međutim, odredba članka 373.a stavaka 1. i 3. ZPP-a, a koju je ovaj sud u konkretnom slučaju primijenio, omogućuje drugostupanjskom sudu da odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku odluku iako je zahvaćena bitnom povredom parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a ako bitne činjenice nisu sporne ili ih je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Pored navedenog, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je umjesto odredbe članka 78. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94, dalje: ZM), primijenio odredbu članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO).

Predmet spora je zahtjev za isplatu potraživanja s osnove vlastite trasirane mjenice koju je tuženik 7. travnja 1997. dao tužitelju kao sredstvo osiguranja za vraćanje tražbine po Ugovoru o kreditu broj 3211626 od 7. travnja 1997.

Prije svega valja reći da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda, ali i stranaka da su se stranke nalazile u ugovornom odnosu na temelju ugovora o kreditu budući da su se zapravo nalazile u ugovornom odnosu na temelju ugovora o zajmu, iako ga nisu tako nazvale.

Ugovorom o kreditu banka se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom (članak 1065. stavak 1. ZOO-a), dok se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavatelj da zajmoprimatelju preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimatelj se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete (članak 557. stavak 1. ZOO-a). Zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamatu (članak 558. stavak 1. ZOO-a, ako u zajam nije dan novac – plodove).

Prema tome, iako sistematiziran kao zaseban ugovor, ugovor o kreditu je nesumnjivo, po svojim bitnim sastojcima i karakteristikama u osnovi vrsta ugovora o zajmu, kojem su u odnosu na ugovor o zajmu karakteristike da je zajmodavac uvijek banka, da je objekt činidbe uvijek novac, da je uvijek naplatan i formalan jer se mora sklopiti u pisanom obliku.

Među strankama nije sporno da je tužitelj pozajmio tuženiku na temelju Ugovora od 7. travnja 1997. iznos od 100.000,00 kn, koji iznos predstavlja protuvrijednost od 27.972,02 DEM po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan zaključenja ugovora, kao i da je tuženik radi osiguranja obveze povrata tražbine istoga dana dao tužitelju bjanko mjenicu. Nesporno je i da je tužitelj na bjanko mjenici kao dan dospijeća označio 30. travanj 2004., da sadrži klauzulu „bez protesta“, a da je prijedlog za ovrhu kojim je pokrenut postupak zaprimljen kod suda 22. rujna 2004.

Sporno je, je li osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja iz osnovnog posla – Ugovora od 7. travnja 1997. Također, sporno je i je li tuženikova obveza prestala ispunjenjem, a što sud nije utvrđivao budući da je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare.

Iz Ugovora od 7. travnja 1997. proizlazi da je ugovoreno da potraživanje dospijeva u roku od tri mjeseca od dana puštanja kredita (pravilno zajma) u tečaj na račun tuženika. Iako prvostupanjski sud nije utvrdio kada su sredstva zaista i isplaćena na tuženikov račun, a niti se u spisu nalazi dokaz o tome, s obzirom na to da iz tužiteljevog stanja otplate kredita od 1. ožujka 2007. (list 28. spisa) proizlazi da je tuženik 20. siječnja 1999. platio iznos od 14.301,87 kn na temelju obračuna od 31. listopada 1998., to je očito da su sredstva prenesena na tuženikov račun prije navedenog datuma.

Što se tiče žaliteljevih navoda da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje R. N. (listovi od 47. do 49. spisa), sastavljenog za potrebe parničnog postupka poslovni broj P-698/06 (koji se nastavio voditi pred Općinskom sudom u Požegi u odnosu na tuženike A. i A. B. kao jamce iz Ugovora od 7. travnja 1997. nakon što se taj sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u odnosu na tuženika B.-T. d.o.o.), proizlazi da su nakon sklapanja ugovora stranke sklopile još šest aneksa ugovora kojima je mijenjan rok otplate, a što po žaliteljevom mišljenju tuženik nije osporio, valja reći da iz spisa proizlazi da se tuženik podneskom od 2. rujna 2009. usprotivio da se navedeni nalaz i mišljenje koristi u ovom postupku budući da je tuženik prigovorio navedenom nalazu i mišljenju. Ovome valja dodati da tuženik doduše nije osporio da su stranke naknadno sklopile šest aneksa ugovora. Pod pretpostavkom da su zaista i osnovani žaliteljevi navodi da su stranke nakon sklapanja Ugovora od 7. travnja 1997. sklopile još šest aneksa kojima je mijenjan rok otplate kredita (zajma), iz nalaza i mišljenja proizlazi da je posljednjim, šestim aneksom ugovorena otplata do 10. veljače 1999., pa bi potraživanje dospjelo navedenog dana.

Dakle, iz spisa proizlazi da potraživanje nije dospjelo nakon 10. veljače 1999.

Nadalje, iz članka 7. Ugovora od 7. travnja 1997. proizlazi da je tuženik mjeničnim očitovanjem ovlastio tužitelja da može bjanko mjenicu u svako doba ispuniti po svojoj volji, domicilirati i učiniti dospjelom.

Odlučna činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici. Bjanko mjenica je mjenica koja u trenutku izdavanja same mjenične isprave ne sadrži sve bitne sastojke. Nju izdavatelj izdaje s namjerom da se manjkajući bitni sastojci naknadno ispune, dakako, u okvirima danog ovlaštenja. Ona je zapravo buduća mjenica, isprava koja prema sporazumu stranaka tek naknadnim ispunjenjem ima postati mjenicom. Popunjavanje mjenice mora se izvršiti u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika. Ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, mjenicu je imatelj dužan popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla.

Stoga se prigovori da bjanko mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom mogu uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla, a prema budućem imatelju mjenice samo ako ju je stekao u zloj namjeri ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nemarnošću (članak 16. stavak 2. ZM-a). Odredbu članka 16. stavak 2. ZM-a treba tumačiti tako da se prigovor da bjanko mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom, ne može s uspjehom isticati prema kasnijem stjecatelju, ako je bjanko mjenica puštena u opticaj, osim ako ju je taj stjecatelj stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupao s velikom nemarnošću.

U mjeničnom pravu vrijedi načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju mjeničnih potraživanja te su se ugovorne stranke dužne ponašati u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora, a zbog ostvarenja potraživanja iz kojeg ugovora je mjenica i dana vjerovniku. Prema tome, i odredba mjeničnog očitovanja koje je potpisao tuženik, da tužitelj kao vjerovnik može mjenicu u svako doba ispuniti za iznos svog dospjelog potraživanja, po svojoj volji domicilirati i učiniti dospjelom te zahtijevati naplatu potraživanja te da se korisnik kredita, odnosno zajmoprimac odriče bilo kakvog prigovora po osnovi navedene mjenice, ne isključuje primjenu odredbe članka 16. stavak 2. ZM-a.

Dakle, suprotno žaliteljevom mišljenju s obzirom na to da je tužitelj kao vjerovnik iz osnovnog posla ujedno i imatelj mjenice, tuženik je ovlašten isticati prigovore iz osnovnog posla i prigovor da je mjenica popunjena protivno sporazumu stranaka (članak 16. stavak 1. i 2. ZM-a).

Prema odredbi članka 32. ZM-a mjenica se može izdati po viđenju, na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdanja i na određeni dan te su mjenice u kojim je dospjelost drukčije naznačena ništave.

U svakom slučaju, eventualna odredba sporazuma o popunjavanju bjanko mjenice po kojoj bi imatelj bjanko mjenice bio ovlašten po svojoj volji učiniti bjanko mjenicu dospjelom, bila bi ništavna. Naime, takvom odredbom izbjegla bi se primjena odredbe članka 78. ZM-a koja govori o zastarijevanju mjenično pravnih zahtjeva i koja pruža sigurnost mjenično pravnim dužnicima da se mjenično pravni zahtjevi neće protiv njih moći ostvariti nakon proteka određenog vremena.

Prema tome, iako je tužitelj na bjanko mjenici kao dan dospijeća označio 30. travanj 2004., budući da iz spisa proizlazi da je potraživanje iz osnovnog ugovora dospjelo najkasnije 10. veljače 1999., a da je prijedlog za ovrhu podnesen sudu 22. rujna 2004., to je u konkretnom slučaju osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo, jer mjenično pravni zahtjev prema trasantu zastarijeva u roku od jedne godine računajući od dospjelosti ako se radi o mjenici „bez protesta“, kao u konkretnom slučaju, odnosno pravodobno podignutog protesta (članak 78. stavak 2. ZM-a). Budući da je u svakom slučaju protekao zastarni rok od jedne godine u kojem zastarijeva tužiteljev mjenično pravni zahtjev prema tuženiku kao trasantu ili akceptantu, to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev, iako je očito da je pri tome pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbu članka 371. ZOO-a. Iako se prvostupanjski sud nije izričito pozvao na odredbu članka 371. ZOO-a budući da se u obrazloženju pobijane presude pozivao na petogodišnji zastarni rok, to proizlazi da je primijenio upravo navedenu odredbu članka 371. ZOO-a te je time pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu (osim u dijelu odluke o troškovima postupka).

Odluka o troškovima parničnog postupka djelomično je nepravilna jer je djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a tuženiku pripada naknada parničnog troška za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 11. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 91/04, 37/05 i 59/07, dalje: OT/04) te sastav obrazloženog podneska od 2. studenoga 2007. u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 8. t. 1. OT/04.

Tuženiku pripada trošak zastupanja na ročištu 23. listopada 2007. u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 9. t. 1. OT/04, trošak zastupanja na ročištu 5. rujna 2008. u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 9. t. 2. OT/04 budući da se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari, već o izvođenju dokaza, dakle, o procesnim pitanjima. Suprotno žaliteljevim navodima, za zastupanje na ročištu 23. rujna 2008. tuženiku pripada trošak u iznosu od 5.000,00 kn prema Tbr. 9. t. 1. OT/04 budući da su se na tom ročištu izvodili dokazi. Okolnost da je na tom ročištu tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka, ne znači da je tuženik postupao protivno načelu ekonomičnosti i s namjerom bezrazložnog povećanja troškova postupka kao što to smatra tužitelj. Iako je tuženik na tom ročištu odustao od predloženog dokaza, sud je na njemu izvodio ostale predložene dokaze, nakon čega je i zaključio glavnu raspravu.

Tužitelju prema Tbr. 42. OT/04 pripada i pravo na trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 6.325,00 kn te trošak sudske pristojbe za prigovor u iznosu od 3.340,00 kn.

Tuženik u svom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka neosnovano zahtijeva naknadu troška sastava podneska od 1. rujna 2008. i 8. rujna 2008. u iznosu od 5.000,00 kn za svaki, odnosno s porezom na dodanu vrijednost 6.100,00 kn za svaki, jer u tim podnescima tuženik ponavlja navode iz prigovora protiv rješenja o ovrsi te podneska od 2. studenoga 2007. za čiji sastav mu je priznat trošak.

Prema tome, osnovano je prvostupanjski sud dosudio tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 32.750,00 kn, dok je u preostalom dijelu za iznos od 12.200,00 kn zahtjev neosnovan.

Slijedom navedenog, na temelju odredaba članka 373.a ZPP-a i članka 368. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke presude, dok je na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 10. svibnja 2012.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

BRANKA ŠABARIĆ ZOVKO, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik