Revt-159/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 159/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Lucije Čimić, Đure Sesse i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. G. iz Z., kojeg zastupa Z. T., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. A. d.d. Z., kojeg zastupa A. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2068/07-3 od 13. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2994/03 od 15. veljače 2007., u sjednici održanoj 28. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika C. A. d.d. iz Z. i preinačava se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2068/07-3 od 13. svibnja 2008. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2994/03 od 15. veljače 2007. i sudi:

Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 197.872,47 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počam od 15. srpnja 1999. do isplate.

II. Preinačava se odluka o troškovima postupka i rješava:

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 133.596,80 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

III. U preostalom dijelu revizija tuženika se odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku C. A. d.d., Z., da plati tužitelju G. E., Z., iznos od 1.190.261,78 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

čam od 15.7.1999.g. pa do isplate,

- na iznos od 197.872,47 kn po

- na iznos od 192.167,94 kn počam od 15.7.2000.g. pa do isplate,

- na iznos od 392.648,82 kn počam od 15.7.2001.g. pa do isplate,

- na iznos od 407.572,55 kn počam od 15.7.2002.g. pa do isplate, kao i da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 160.959,24 kn sve u roku 8 (osam) dana."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv ove odluke reviziju izjavljuje tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj je odgovorio na reviziju.

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje presudu u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i unutar određeno navedenih razloga iznesenih u reviziji sukladno članku 392.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje ZPP).

Suprotno navodima revizije sudovi nižeg stupnja nisu u svojim odlukama počinili bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP u reviziji pogrešno navedena točka 13.) jer su sudovi u obrazloženju naveli jasne i razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji odgovaraju sadržaju isprava i zapisnika, a odluke nemaju niti proturječnosti nepodobnim zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati.

Nadalje sud drugog stupnja u cijelosti je odgovorio na žalbene prigovore, dajući razloge za svoj pravni stav, a činjenica da ti stavovi nisu sukladni s stavovima tuženika iznesenim u žalbi (u bitnom ponovljenim u reviziji) ne predstavljaju bitnu povredu postupka kako to pogrešno smatra revident (čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP).

Prigovori revizije mogu se u bitnom svesti na slijedeće:

- da se potraživanje tužitelja zasniva na Ugovoru o radu, pa da se stoga na njegovo potraživanje primjenjuje rok za zastaru od tri godine sukladno članku 138. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95-isp., 64/95-isp., 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje ZR),

- da je odredbom članka 21. Ugovora od 1. siječnja 2001. (list 4 spisa) potraživanje tužitelja prema tuženiku prestalo.

Tijekom postupka nije sporno:

- da je tužitelj s tuženikom zaključio tri Ugovora o radu direktora i to 1. siječnja 1998., 1. siječnja 2000. i 1. siječnja 2001.,

- da tužitelj nije član uprave tuženika,

- da iznosi koji se utužuju i koji su dosuđeni presudom suda prvog stupnja (citirana u prvom odjeljku ove odluke) predstavljaju 2% od neto dobiti društva za godine 1998., 1999., 2000. i 2001.

Također u ovoj fazi postupka nije sporno utvrđenje suda da pojedini godišnji iznosi utuženih 2% od netto dobiti dospijevaju 15. srpnja slijedeće godine to jest za 1998. 15. srpnja 1999., za 1999. 15. srpnja 2000., za 2000. 15. srpnja 2001. i za 2001. 15. srpnja 2002. Prema ocjeni ovog suda, temeljem sadržaja navedenih Ugovora o radu direktora, a koji su svi potpuno identičnog sadržaja radi se o ugovorima o radu koji imaju obvezan sadržaj, sukladno članku 17. ZR-a.

Pogrešno sudovi nižeg stupnja smatraju da se dijelovi citiranog Ugovora o radu direktora kojim tuženik priznaje tužitelju pravo na postotak od neto dobiti ne mogu smatrati dijelom ugovora o radu. Naime, članak 17. ZR-a određuje samo minimalan i istovremeno obvezan sadržaj ugovora o radu ali to ne znači da radnik i poslodavac mogu ugovoriti i druga prava i obveze koja nisu taksativno navedena kao obvezan sadržaj ugovora o radu u smislu članka 17. ZR-a.

Stoga kada se odredbom članka 4. citiranih ugovora o radu u dijelu u kojem se ugovaraju "plaća i ostala primanja" ugovora i pravo na 2% od neto dobiti tuženika i to predstavlja pravo iz rada jer to pravo tužitelju ne bi pripalo da nije s tuženikom kao poslodavcem zaključio ugovor o radu izvan tog odnosa radnik i poslodavac ovo pravo tužitelja i obveza tuženika ne bi postojala.

To što citirani Ugovori o radu imaju elemente tzv."menedžerskog ugovora" ne mijenjaju radnopravni status tužitelja niti mijenjaju karakter citiranih ugovora, a time ne mijenjaju karakter samog potraživanja.

Stoga se potraživanje tužitelja ima smatrati potraživanjem iz radnog odnosa.

Slijedom navedenog na potraživanja primjenjuje se trogodišnji zastarni rok iz članka 130. ZR-a.

Tužba u ovom predmetu podnesena je 2. srpnja 2003.

Zastara potraživanja počinje teći od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 2% neto dobiti, a trenutak dospijeća među strankama u ovoj fazi postupka nije sporan. Stoga kako nije sporno da 2% dobiti za 1998.g. iznosi 197.872,47 kuna i da je potraživanje tužitelja za ovaj dio njegove tražbine dospjelo 15. srpnja 1999.g. to je u vrijeme podnošenja tužbe protekao rok zastare od tri godine (15. srpnja 2002.).

Budući da je u tom dijelu potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom valjalo je u tom dijelu usvojiti prigovor zastare te preinačiti pobijane odluke sudova nižeg stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava i odlučiti kao pod I. izreke ove presude u smislu članka 395. st. 1. ZPP-a.

U preostalom dijelu revizija nije osnovana.

Člankom 21. Ugovora o radu od 1. siječnja 2001. stranke su ugovorile da zaključenjem tog Ugovora stavljaju se van snage odredbe Ugovora od 1. siječnja 2000. kao i ranijih Ugovora (koji mu prethode - Ugovor od 1. siječnja 1998.).

Uvidom u preostala dva Ugovora o radu direktora vidljivo je da ti Ugovori imaju identični ugovorni uglavak.

Prema ocjeni ovog suda, domet te ugovorne odredbe je da stranke činjenicom zaključenja novog ugovora ugovaraju prestanak (raskid) ugovora koji mu prethodi, ali time nisu izričito ugovorili da bi međusobna dospjela prava prestala i da bi se tužitelj neostvarenih prava odricao. Stoga u smislu članka 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) koji se primjenjuje temeljem članka 10. ZR-a i na radne odnose ugovorne stanke dužne su izvršiti svoje ugovorom preuzete obveze.

Upravo suprotno tvrdnji revidenta stranke novim ugovorom reguliraju svoje odnose za vrijeme nakon zaključenja ugovora, osim što Ugovorom o radu direktora od 1. siječnja 2001. u članku 11. ugovaraju da se tim ugovorom reguliraju i odnosi radnika i poslodavca i za prethodnu godinu (2000.).

Stoga je u ovom dijelu, za potraživanja 2% netto dobiti za 1999., 2000. i 2001., valjalo temeljem članka 393. ZPP-a reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti.

Kako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, uspio je sa 83% od postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je stoga temeljem članka 154. st. 2. ZPP-a valjalo tužitelju u tom omjeru dosuditi troškove vođenja ove parnice koji se odnose na troškove zastupanja po odvjetniku prema označenoj vrijednosti predmeta spora za zastupanje na tri ročišta, sastav tužbe, žalbe na rješenje od 21. siječnja 2004. i tri obrazložena podneska, kuna te pristojbe na tužbu i presudu prvog stupnja u iznosu od po 10.000,00 kuna ili ukupno 145.9959,24 kune kako je to određeno i popisano odlukom suda prvog stupnja.

S obzirom na omjer uspjeha u sporu od 83%, tužitelju pripada i trošak u tom omjeru, odnosno u iznosu od 121.188,50 kuna. Tom iznosu valja pribrojiti troškove za izradu nalaza i mišljenja vještaka u iznosu od 15.000,00 kuna u punom iznosu jer su ti troškovi nastali neovisno o uspjehu u sporu.

Stoga je valjalo preinačiti odluku o trošku i tužitelju ovom odlukom dosuditi parnični trošak u iznosu od ukupno 136.138,50 kuna.

Iz svih gore navedenih razloga valjalo je riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. siječnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.