Legislator Case Law & Legislation
I Kž-881/2010-6 AI generated

Croatian Supreme Court allows deportation measure for drug smugglers despite equal prison sentences.

Case Number I Kž-881/2010-6
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially upheld the first-instance judgment by accepting the prosecutor's appeal to add a deportation measure. While the defendants argued for equal treatment and challenged the seizure of their vehicle, the court affirmed the five-year prison sentences based on the massive quantity of marijuana and international trafficking elements. The court ruled that the prosecutor was correct in requesting deportation because the defendants were foreign nationals and posed a danger of reoffending, justifying the measure despite the lack of prior deportation orders.

Legislator headnote

AI generated

Article 79 of the Criminal Law; Article 80 of the Criminal Law; Article 63 of the Criminal Law; Article 80 of the Criminal Procedure Law; Article 122 of the Criminal Procedure Law; Article 390 of the Criminal Procedure Law; Article 387 of the Criminal Procedure Law: A deportation measure may be applied to foreign nationals convicted of serious crimes involving international elements, even when co-defendants receive identical prison sentences, provided the danger of reoffending is established and the measure is proportional to the crime's severity.

Keywords

AI generated
deportation measure drug trafficking foreign nationals proportionality principle criminal procedure international element reoffending danger

Cited Legislation

AI generated
Article 79 of the Criminal Law
Article 80 of the Criminal Law
Article 63 of the Criminal Law
Article 122 of the Criminal Procedure Law
Article 390 of the Criminal Procedure Law
Article 387 of the Criminal Procedure Law

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 881/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, mr. sc. Marina Mrčele, Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. U. V. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. U. V. i opt. M. L., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 24. kolovoza 2010. broj K-11/10, u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2011., u nazočnosti braniteljice opt. M. L., A.-M. G., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenim sankcijama i na temelju čl. 79. KZ prema opt. U. V. i opt. M. L. primjenjuje sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od pet godina, računajući od pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. U. V. i opt. M. L., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženici U. V. i M. L. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično i pravno pobliže označenog u izreci te presude, i po tom zakonskom propisu osuđeni, svaki, na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to opt. U. V. od 24. veljače 2010. nadalje, a opt. M. L. od 23. veljače 2010. nadalje.

I Kž 881/10-6

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ od opt. U. V. oduzeto je 299 paketa u kojima se nalazi 152,033 kg opojne droge marihuane oduzete prema potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta broj 0070763, 0070764, 0070765, 0070766, 0070767, 0070768, 0070769 i 0070770, te je određeno da će se ta droga po pravomoćnosti presude uništiti, a oduzeto je i priključno vozilo marke „KOGEL“ model SVKT 24, broja šasije: …reg. oznake C. G. …, te pripadajuća prometna dozvola C. G. serijskog broja: …

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02; nastavno: ZKP) optuženici su u cijelosti oslobođeni dužnosti snašanja troškova postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i oba optuženika.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kaznenim sankcijama, odnosno zbog neizricanja sigurnosne mjere i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicima izrekne sigurnosna mjera iz čl. 79. KZ.

Opt. U. V. se putem branitelja E. M., odvjetnika iz Z., žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. M. L. žali se putem braniteljice A.-M. G., odvjetnice iz Z., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, a podredno da se ista preinači u odluci o kaznenoj sankciji na način da se žalitelja osudi na manju mjeru kazne od one izrečene pobijanom presudom.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je svojim podneskom predložilo da se žalbe oba optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika prihvati.

Na zahtjev opt. M. L. u žalbi, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća izviješteni su opt. M. L. i njegova braniteljica. Vijeće nije osiguralo prisutnost opt. M. L., koji se nalazi u pritvoru, jer je, postupajući sukladno odredbi čl. 374. st. 2. ZKP, bilo mišljenja da prisutnost optuženika nije svrhovita. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti braniteljice opt. L., odvjetnice A.-M. G., i, sukladno odredbi čl. 374. st. 4. ZKP, u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je o istoj obaviješten na temelju čl. 373. st. 2. ZKP.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalbe opt. U. V. i opt. M. L. nisu osnovane.

U odnosu na žalbe optuženika, osim zbog odluke o kaznenim sankcijama

Opt. M. L. navodi da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, i to zato što je izreka presude nerazumljiva, te što u

I Kž 881/10-6

pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, a u jednom dijelu presuda uopće nema razloga.

Nerazumljivost presude se po njegovom mišljenju ogleda u tome, što se u izreci uopće ne spominje prethodni dogovor između optuženika – supočinitelja inkriminiranog kaznenog djela, a o tome nema riječi ni u obrazloženju te presude. Time po ocjeni žalitelja činjenični opis ne sadrži subjektivnu komponentu ovog kaznenog djela. Ovaj drugostupanjski sud, međutim, nalazi da je činjenični opis kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ takav da se iz njega nesumnjivo razabiru sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, i to u odnosu na obojicu optuženika, a to što prethodni dogovor između njih nije expressis verbis naznačen, ne čini predmetnu izreku nerazumljivom. Naime, optuženici su proglašeni krivima jer su „u cilju daljnje prodaje u priključnom vozilu… prevozili 299 paketa u kojima se nalazilo… opojne droge marihuane“, a takav izričaj nesumnjivo smisleno sadržava i intelektualnu i voljnu komponentu svakog od njih da svojom aktivnošću doprinese počinjenju tog djela, odnosno svojim sudjelovanjem dovrši namjeravani prijevoz opojne droge radi njene daljnje prodaje.

Niti idući žalbeni prigovor o nedostatku razloga u pogledu posebnog načina procjene dokaznog materijala, na kojeg žalitelj ukazuje pozivom na odredbu čl. 359. st. 7. ZKP, nije ostvaren. Prvostupanjski je sud, naime, decidirano naveo što je bilo nesporno, nakon čega je izložio koje sporne činjenice i iz kojih razloga smatra utvrđenim. To što nije posebno apostrofirao da je zaključak o krivnji opt. M. L. donio na temelju posrednih dokaza ne predstavlja ostvarenje naznačene bitne postupovne povrede. Primjedba žalitelja, pak, kojom se kritizira kvaliteta i kvantiteta činjenica koje upućuju na to da je opt. L. znao da prevozi opojnu drogu predstavlja pobijanje ispravnosti utvrđenih relevantnih činjenica, a time se ne ostvaruje naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, nije našao da bi bila ostvarena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka predviđena u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP.

Oba optuženika pobijaju prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Opt. U. V. smatra da se iz izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je on znao što prevozi, ustrajući na svojoj tvrdnji kako je mislio da prevozi cigarete, što je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka. Da su njegovi navodi istiniti potvrđuje i njegova reakcija kada je u prostoru na krovu priključnog vozila pronađena opojna droga, a koju opisuje svjedok J. B..

Opt. M. L. smatra da je argumentacija prvostupanjskog suda o tome kako je kod njega postojala svijest i volja za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela nedovoljna, i to kako kvantitativno, tako i kvalitativno. U žalbi opširno iznosi svoju analizu i ocjenu izvedenih dokaza, suprotstavljajući je onoj izvedenoj po prvostupanjskom sudu i sugerirajući oprečne zaključke. Posebno napominje, da na njegovu umiješanost ne ukazuje ni opt. V., niti ijedan materijalni dokaz, dok nesporne okolnosti nisu takve da bi bez ikakve sumnje ukazivale na to. Pritom raščlanjuje okolnosti koje prvostupanjski sud smatra bitnima, iznoseći mišljenje kako svaka od njih dopušta i drugačije tumačenje od onog kojem se priklonila pobijana presuda.

I Kž 881/10-6

Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je potom detaljno i savjesno analizirao i logički i kritički ocijenio i to kako svakog ponaosob, tako i u međusobnoj vezi, pa se zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju u svemu pravilnima.

Da je opt. U. V. dobro znao što prevozi i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske govori niz okolnosti: od podatka kako je on po vlastitom poimanju već neko vrijeme znao za posebno sačinjenu pregradu na krovu priključnog vozila, o čemu nije izvijestio zakupodavca, već je, dapače, upravo to vozilo uzeo u zakup, preko neprihvatljivosti njegovih navoda da je pustio osobu koju površno zna (izvjesnog „A.“) da sama, bez njegovog prisustva i kontrole, obavi utovar robe upravo u taj prostor, što je neživotno i neuvjerljivo, jer tako ne bi postupio niti jedan prosječno razborit čovjek, a opt. V. je pritom dugogodišnji profesionalni vozač, svjestan svih rizika i opasnosti. Takva se izjava, uostalom, kako to opravdano naglašava prvostupanjski sud, kosi s materijalnim tragom – DNA profilom izoliranom na brisu 5 zajedno pakiranih paketa koji su se nalazili u tom prostoru, a koji je u potpunosti podudaran onom opt. V.. Pokušaj žalitelja da objasni kako je taj trag mogao ostati kada je on na graničnom prijelazu dobrovoljno pomogao pri otvaranju tog prostora, ukazuje se neuvjerljivim i neživotnim. Sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja više nego dovoljnu osnovu za utvrđenje njegove krivnje, a što sadržaj sms poruke iz njegovog mobilnog telefona samo osnažuje.

Što se tiče opt. M. L., podatak da je do njegovog izlaska iz kamiona prije graničnog prijelaza došlo na traženje opt. V., a ne njegovom voljom, što se u žalbi s pravom navodi, nije takve prirode da bi sam za sebe opravdavao da je kod njega postojala intelektualna komponenta inkriminiranog kaznenog djela. No, da bi se ispravno i logično protumačio taj dio zbivanja, potrebno ga je razmatrati u kontekstu cjelokupno poduzete vožnje, ali i nedostatka adekvatne i očekivane reakcije osobe koja postupa, kako se to žalbom sugerira, u dobroj vjeri. Notorno je da kamionima na duge relacije upravljaju dva vozača, koji se smjenjuju radi toga da bi se svaki od njih mogao odmoriti, a što, uostalom, ne spore ni optuženici. Upravo zato nije ni životno ni uvjerljivo da opt. M. L. nije znao, kako to izjavljuje, kojom će se rutom kretati i koja im je destinacija, nego da mu je opt. V. govorio kuda da vozi. Takav način odvijanja događaja ne samo da je krajnje neuobičajen nego je i nespretan, jer ne dozvoljava postizanje osnovne svrhe zbog koje u vožnji sudjeluju dvojica, a to je odmor jednog od njih. Osim toga, nije životno da dva vozača, koja već zajedno rade određeno vrijeme (a što također nije sporno), ne dijele međusobno tako važne informacije. Već zbog izloženog su izjave opt. M. L. kojima on negira znanje ovih baznih okolnosti nevjerojatne i neprihvatljive. U tom kontekstu je i njegovo mirno primanje naloga opt. V. da izađe iz vozila potpuno neživotno i neshvatljivo, poglavito cijeni li se njihovo dotadašnje zajedničko profesionalno iskustvo i radni vijek. Takvo ponašanje može se objasniti upravo onako kako je to učinio sud prvog stupnja, odnosno njihovom suglasnošću da jedan od njih (opt. V.) preuzme rizik otkrivanja zabranjenog i skrivenog tereta, a drugi u slučaju potrebe o tome obavijesti pošiljatelja.

Nadalje, opt. L. je, kako je to osnovano primijetio prvostupanjski sud, svoju obranu modificirao tijekom postupka, pa je tako, nakon prvotne izjave da se tek u N. priključio opt. V., naknadno ustvrdio da je bio s njim na istovaru u T. (a kojom prilikom je, prema obrani opt. V., došlo do spornog utovara), ali da je čitavo vrijeme proveo u restoranu. Takva izmjena

I Kž 881/10-6

je prilično indikativna ne samo zato što ranije uopće nije spominjao svoju prisutnost u T., da bi naknadno pokušao takvom izjavom uskladiti obranu s onim što je o tome izjavio opt. V., već i stoga što je teško zamislivo da jedan od vozača čitavo, i to razmjerno dugo vrijeme provede u restoranu, iako su zajedno dovezli teret radi istovara.

Osim toga, opt. M. L. je prema podacima koje je pribavio prvostupanjski sud, a čija vjerodostojnost nije upitna, već ranije upravljao ne samo predmetnim teretnim vozilom, već i koristio preinačeno priključno vozilo, i to kako u paru s opt. V., tako i samostalno, pri čemu je nekoliko puta prelazio granični prijelaz s Republikom Hrvatskom. Te okolnosti u svojoj ukupnosti govore o njegovoj neupitnoj umiješanosti u prijevoz opojne droge kritične zgode, poglavito razmatra li ih se u korelaciji sa sms porukom „ušli smo“, koja je po ulazu u Republiku Hrvatsku upućena na određeni broj mobilnog telefona. Citirani sadržaj ove poruke opt. L. nastojao je objasniti tvrdnjom da je poruku uputio svojoj supruzi s kojom je do tada nekoliko puta razgovarao. Opisani je postupak, međutim, nelogičan iz više razloga: ne samo da je vrlo neuobičajeno broj mobilnog telefona bliske osobe imati nezabilježen u imeniku aparata, pa ga pamtiti i svaki put manualno birati, nego je i slanje poruke nedosljedno po njemu iskazanim ranijim višekratnim usmenim kontaktima sa suprugom. Primjedba žalitelja o tome da je besmisleno obavještavati bilo koga o ulasku u Hrvatsku, kada to ne znači i ulazak u EU, nije opravdana. Naime, količina opojne droge koja je bila uzeta na prijevoz opravdavala je obavještavanje zainteresirane osobe o svakoj iole rizičnijoj uspješno dovršenoj etapi poduzetog puta, pa nije značila da će nakon nje prestati bilo kakva komunikacija između optuženika i te osobe. Utvrđivanje, pak, toga je li opt. L. prethodno ostvario pozive prema ovom broju ili nije niti je važno niti bi dovelo do drugačijeg zaključka, s obzirom da se ne radi o pretplatničkom broju mobilnog telefona za koji je moguće utvrditi vlasnika. Konačno, upravo vrijednost predmetne opojne droge isključuje mogućnost da je pošiljatelj ostavio prijevoznike bez ikakvog kontakta, a citirana poruka uklapa se u navedeno. Stoga se navodima žalbe suštinski pojednostavljuje vrijednost dokazne građe i argumentacije na kojoj prvostupanjski sud gradi svoje uvjerenje o tome da je opt. L. znao što prevozi i htio u tome sudjelovati, a kojeg je mišljenja i ovaj drugostupanjski sud, zbog čega takve prigovore žalbe nalazi neosnovanima.

O tome da su oba optuženika djelovali kao supočinitelji nije bilo potrebe za dodatnim obrazloženjem, kraj nespornog podatka da su obojica u smjenama vozili to teretno vozilo (a putna dokumentacija koja uobičajeno po formi predviđa samo jednog vozača neodlučna je ima li se u vidu već sve ranije izneseno), jer su time imali i vlast nad djelom.

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu nekog od optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, na što pazi po službenoj dužnosti.

Optuženici se žale i zbog odluke o kaznenim sankcijama, pri čemu opt. V. navodi da su u izrečenoj kazni precijenjene otegotne, a nedovoljno vrednovane olakotne okolnosti. Opt. L. također naglašava brojne olakotne okolnosti, dodajući da se radilo o „lakšoj“ opojnoj drogi, te detaljno opisuje obiteljske i materijalne uvjete u kojima živi njegova uža i šira obitelj, uključujući njegovog mentalno retardiranog brata, te prigovarajući da je prvostupanjski sud izricanjem kazni zatvora u jednakom trajanju obojici optuženika izjednačio njihove uloge koje su po njegovom mišljenju različite, zbog čega nije naglašen njegov minimalni aktivitet.

I Kž 881/10-6

Razmatrajući izrečene kazne zatvora Vrhovni je sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, cijeneći sve podatke i relevantne činjenice mišljenja da su izrečene kazne zatvora pravilno odmjerene. U njima su, naime, u adekvatnoj mjeri došle do izražaja brojne po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene okolnosti. Olakotne okolnosti na kojima optuženici u žalbama inzistiraju nisu, suprotno njihovom mišljenju, podcijenjene, već su relativizirale značaj težine počinjenog djela (izražene kroz izvanredno veliku količinu predmetne opojne droge i međunarodni element ovog kaznenog djela) i utvrđenih otegotnih okolnosti (a to je prije svega uporaba specijalno napravljene preinake u priključnom vozilu evidentno namijenjene krijumčarenju), koje bi inače rezultirale kaznom zatvora u duljem trajanju od one izrečene pobijanom presudom. S obzirom, nadalje, da se radi o supočiniteljima, opravdano su svakome od njih izrečene kazne zatvora u istom trajanju, jer je i njihova uloga izjednačena, a olakotne okolnosti svakog od njih imaju, u kontekstu svega iznesenog, približno sličnu težinu u pogledu njihovog utjecaja na odmjeravanje kazne zatvora. Takvim kaznama će se i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda postići svrha kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ.

Nije, nadalje, u pravu opt. U. V. kada se žali zbog sigurnosne mjere iz čl. 80. KZ koja se odnosi na oduzimanje priključnog vozila, prigovarajući da je on tek zakupac, a ne i vlasnik tog vozila. Naime, sigurnosna mjera oduzimanja predmeta primjenjuje se glede predmeta upotrijebljenog za počinjenje kaznenog djela, kada postoji opasnost da će se on ponovno upotrijebiti za počinjenje kaznenog djela, što ovdje nije sporno, a primjena te mjere, sukladno odredbi čl. 80. st. 2. KZ ne utječe na pravo trećih osoba za naknadu štete zbog oduzetog predmeta prema počinitelju kaznenog djela, iz čega je razvidno da je za njenu primjenu irelevantno o čijem se predmetu radi.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog kaznene sankcije jer nije primijenjena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje iz čl. 79. KZ. Naime, u prvostupanjskom je postupku nedvojbeno utvrđeno da su ostvarene sve pretpostavke za njezinu primjenu, budući da su optuženici nedvojbeno državljani Republike Crne Gore, a količina opojne droge koju su prevozili u korelaciji s podatkom da se radi o profesionalnim vozačima teretnih vozila koji voze na međunarodnim relacijama i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda potvrđuje da postoji opasnost da će počiniti neko kazneno djelo. Rok trajanja te mjere odgovara težini počinjenog kaznenog djela i proporcionalan je visini izrečenih kazni zatvora.

Slijedom svega iznesenog, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 13. srpnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.