Legislator Case Law & Legislation
Revr-32/2015-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of value threshold and non-essential legal questions.

Case Number Revr-32/2015-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the second-instance judgment ordering the payment of a severance pay balance. The defendant argued for a legal review based on a prior settlement agreement signed before the employment contract termination, while the court noted the referenced precedent involved a post-termination agreement. The court determined the appeal was inadmissible because the dispute value did not exceed the statutory threshold and the raised legal questions were not essential for uniform law application.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 1. ZPP; čl. 392.b st. 3. ZPP: An appeal against a second-instance judgment is inadmissible if the disputed value does not exceed 200,000 kuna or if the legal questions raised are not essential for ensuring the uniform application of law.

Keywords

AI generated
severance pay dispute employment contract termination settlement agreement timing appeal inadmissibility value threshold requirement uniform law application second instance judgment

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 1. ZPP
Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
čl. 392.b st. 3. ZPP
Zbog svega navedenog, reviziju tuženika je valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.
čl. 12. u vezi s čl. 125. st. 1. Zakona o radu
listopada 2009., pa da, stoga, tužitelj ima pravo na preostali dio otpremnine koji mu pripada po Kolektivnom ugovoru pri čemu se pozvao na odredbu čl. 12. u vezi s čl. 125. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst, dalje: ZR).
čl. 7a. Zakona o radu

Cited Case Law

AI generated
Revr-1921/2009
Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded regarding labor contract termination and settlement agreement validity.
Revr-228/11
istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze." Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom i u većem broju odluka pa tako i u odluci broj Revr-228/11 od 20.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 32/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Š., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. Č. i D. Č. u Š., protiv tuženika T.-T. d.o.o. Š., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. R., V. G. K. i B. I., u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž- 1393/2013-2 od 6. kolovoza 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2662/2012 od 27. svibnja 2013., u sjednici održanoj 1. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika zatražio isplatu preostalog dijela otpremnine u iznosu od 55.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. studenoga 2009. do isplate kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn (toč. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"1. Uvažava se žalba tužitelja, preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2662/12 od 27. svibnja 2013. godine, na način da se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik isplatiti tužitelju preostali dio pripadajuće otpremnine u iznosu od 55.500,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. studenog 2009.g. do konačne isplate, po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB koja vrijedi zadnji dan polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.667,50 kn."

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, a podnosi i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a te naznačava dva pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu, a podredno da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

S obzirom da se ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a, a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi graničnu vrijednost od 200.000,00 kn, revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik u reviziji postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:

"1. Da li su se poslodavac i radnik, nakon što je tužitelj (kao radnik) bio upoznat s otkazom, mogli sporazumjeti o učincima tog otkaza, pa tako i dogovoriti otkazne rokove i visinu otpremnine, kako je to i učinjeno navedenim Sporazumom?

2. Da li je valjan i na snazi Sporazum sklopljen između tužitelja i tuženika, koji Sporazum tužitelj nije pobijao ni u ovom a niti u drugom postupku, a obveze preuzete Sporazumom tuženik u cijelosti ispunio?"

Obrazlažući važnost navedenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni poziva se na presudu revizijskog suda broj Revr- 1921/09-2 od 12. svibnja 2010., a ukazuje i na različitu praksu Županijskog suda u Šibeniku.

Predmet spora je zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela otpremnine u iznosu od 55.500,00 kn, a koja prema Kolektivnom ugovoru tuženika za navršenih 37 godina radnog staža iznosi 185.000,00 kn, od čega je tuženik tužitelju isplatio 129.500,00 kn. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim navodeći da se tužitelj odrekao prava na dio otpremnine, a nakon otkaza ugovora o radu, pa da, stoga, takvo odricanje ima pravni učinak.

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim uz obrazloženje da je Sporazum o isplati otpremnine i otkaznom roku od 30. listopada 2009. kojim se tuženik obvezao isplatiti tužitelju otpremninu u iznosu od 129.500,00 kn i kojim je utvrđeno da tuženik isplatom neisplaćene plaće i otpremnine u navedenom iznosu nema nikakvih daljnjih obveza prema tužitelju, sklopljen prije Odluke o otkazu ugovora o radu prema kojoj tužitelju prestaje radni odnos 31. listopada 2009., pa da, stoga, tužitelj ima pravo na preostali dio otpremnine koji mu pripada po Kolektivnom ugovoru pri čemu se pozvao na odredbu čl. 12. u vezi s čl. 125. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst, dalje: ZR).

Iz odluke revizijskog suda broj Revr-1921/2009 na koju se tuženik poziva u reviziji proizlazi da je u tom predmetu sporazum kojim su se stranke sporazumjele o visini otpremnine sklopljen nakon što je otkazan ugovor o radu, dok je u ovom predmetu utvrđeno da su parnične stranke sporazum o visini otpremnine sklopile prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i prije prestanka radnog odnosa.

Budući da navedena odluka na koju se revident poziva nije donesena u usporedivoj situaciji, postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Ovo tim više što je revizijski sud glede isplate otpremnine na sjednici Građanskog odjela od 28. svibnja 2007. zauzeo sljedeća pravna shvaćanja:

" Kad je kod izmjene ili dopune ugovora o radu glede visine otpremnine ugovorena niža otpremnina od visine otpremnine određene Kolektivnim ugovorom, primjenjuju se na temelju čl. 7a. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03) odredbe Kolektivnog ugovora o visini otpremnine kao najpovoljnije pravo za radnika."

"Obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze." Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom i u većem broju odluka pa tako i u odluci broj Revr-228/11 od 20. travnja 2011. obveza plaćanja otpremnine u smislu čl. 125. ZR vezana je uz prestanak ugovora o radu tj. istek otkaznog roka. Prema navedenom shvaćanju pravo na otpremninu ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu i prije nego je na temelju otkaza prestao radni odnos (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti tražbina koja još nije nastala).

U konkretnom slučaju stranke su se sporazumjele o visini otpremnine prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i prije nego je na temelju otkaza prestao radni odnos, pa je nedvojbeno da tada još nije niti nastala obveza plaćanja otpremnine. Tužitelj, stoga, nije mogao raspolagati pravom na otpremninu na način kako je to učinio predmetnim Sporazumom.

Iz navedenog proizlazi da se drugostupanjska odluka temelji na pravnom shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem ovog suda.

Zbog svega navedenog, reviziju tuženika je valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 1. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.