Rev-285/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-285/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.-m. d. S., O., zastupanog po punomoćnicima D. S. i A. Č. odvjetnicima iz O., protiv tuženika I. P. iz O., zastupanog po punomoćnici D. P., odvjetnici iz O., radi isplate duga, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1622/96 od 10. travnja 1997. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj: P-436/93 od 27. svibnja 1996. godine, u sjednici održanoj dana 5. prosinca 2000. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog tog suda broj Pl-1/93 od 2. veljače 1993. godine u dijelu kojem je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 745.488,00 HRD i trošak platnog naloga u iznosu od 2.125,00 HRD, a isti platni nalog je ukinut u dijelu u kojem je tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 227.884,00 HRD, te u dijelu kojem je tuženiku naloženo plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana ispostavljanja računa do isplate.

Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju na iznos od 745.488,00 HRD plati zakonske zatezne kamate, koje teku od 28. studenog 1992. godine do isplate i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.560,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda s time da je ispravljena izreka prvostupanjske presude na način da su dosuđeni iznosu u HRD pretvoreni u kune, kao važeće platežno sredstvo.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu i

odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o praničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP), pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu duga na ime naknade za izvršene usluge tehničke pomoći i ležarine za tuženikovo vozilo.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio je pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih prozlazi:

- da je nesporno među strankama da je tuženik 15. prosinca 1991. godine stradao u prometnoj nezgodi, nakon čega je tužitelj 20. prosinca 1991. godine prevezao tuženikovo vozilo u krug svog poslovnog prostora, gdje se je nalazilo do izlaska tuženika iz bolnice, za koje vrijeme je na tuženikovom vozilu nastala šteta u svezi koje je ovdje tuženik vodio posebnu parnicu,

- da je dana 5. ožujka 1992. godine ovdje tuženik podnio prijedlog za osiguranje dokaza,

- da je temeljem pravomoćne presude tog suda broj P-486/92 od 27. listopada 1992. godine naloženo tužitelju da ovdje tuženiku naknadi štetu u iznosu od 1.501.920,00 tadašnjih HRD-a,

- da je na ročištu održanom 25. travnja 1996. godine utvrđeno nespornim među strankama da je tužitelj pozivao tuženika da preuzme svoje vozilo, te da mu je slao račune za čuvanje vozila,

- da je tužitelj 24. studenog 1992. godine ispostavio račun tuženiku za obavljene tehničke usluge utovara, prijevoza, istovara i ležarine za tuženikovo vozilo,

- da je tuženik nakon izlaska iz bolnice 20. veljače 1992. godine otišao kod tužitelja, radi preuzimanja vozila, ali nakon utvrđenih oštećenja na vozilu, isto nije preuzeo, niti je dao izjavu kojom bi se odrekao prava vlasništva tog vozila.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili propise materijalnog prava kad su djelomično održali na snazi izdani platni nalog.

Ovo iz razloga što su pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi da je tužitelj imao zakonsko ovlaštenja za uklanjanje oštećenog vozila tuženika s javne ceste, temeljem odredbe

čl. 40. i 44. Zakona o javnim cestama (“Narodne novine” broj: 20/90 – u daljnjem tekstu ZJC), Ugovora o obavljanju poslova Službe “Pomoć – informacije”, zaključenog između Hrvatskog autokluba i tužitelja dana 14. kolova 1991. godine, kojim su utvrđene obveze u obavljanju poslova javnih ovlaštenja i ti poslovi povjereni tužitelju, te čl. 12. Statuta tužitelja.

Odredbom čl. 44. ZJC propisano je da uklanjanje oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste na sigurno mjesto, koja nisu uklonili vlasnici odnosno korisnici vozila obavlja Služba “Pomoć – informacije”, a st. 2. tog članka propisano je da troškove uklanjanja i čuvanja vozila i stvari iz st. 1. snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila i stvari.

Kako iz utvrđenja sudova proizlazi da oštećeno tuženikovo vozilo nakon prometne nezgode nije uklonio vlasnik vozila s javne ceste (raskrižje ulica), niti osoba koju je on ovlastio, što upravo potvrđuje i sam tuženik u stranačkom iskazu (str. 31 spisa), pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tužitelj u konkretnom slučaju imao zakonsko ovlaštenje za uklanjanje tuženikovog vozila s javne ceste, koje je onemogućavalo preglednost na cesti, u skladu sa uvodno citiranim Zakonom i Ugovorom.

Neosnovano revident smatra da je tužitelj vozilo tuženika mogao ukloniti samo na temelju odluke organa Uprave, te da je u ovoj pravnoj stvari trebalo primijeniti Odluku o komunalnom redu, prema kojoj je određeno da ako vlasnik vozila ne ukloni vozilo u roku od 90 dana, da će se to vozilo smatrati napuštenim, te će ga ovlaštena organizacija prodati.

Kako je ovdje tuženik vodio posebnu parnicu radi naknade štete, te radi popravka predmetnog vozila, protiv tužitelja, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova o neosnovanosti prigovora tuženika da je tužitelj vozilo trebao prodati, a ne čuvati, jer je upravo iz sadržaja tako postavljenog tužbenog zahtjeva, koji je i prihvaćen razvidna tuženikova namjera popravka, a ne prodaje vozila.

Iz navedenih razloga, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su djelomično održali na snazi izdani platni nalog za razdoblje od završenog postupka osiguranja dokaza do ispostavljanja račun 24. studenog 1992. godine (ukupno 285 dana), budući da je im cjenikom i utvrđenim brojem dana za koje tužitelju pripada dosuđeni iznos u skladu s važeć

naknada za čuvanje vozila tuženika, a neosnovanim potraživanje tužitelja za čuvanje vozila u razdoblju od 20. prosina 1991. godine do 20. veljače 1992. godine, kad je zbog postupanja samog tužitelja došlo do oštećenja tuženikovog vozila.

Slijedom navedenog, a kako nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), odlučeno je kao u izreci, temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 5. prosinca 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.