Rev-2059/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2059/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Ivice Crnića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja D. V. iz D., protiv tuženice Općine Dubrovnik radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Dubrovniku od 6. lipnja 1990. godine, br. Gž-837/88-2, kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku od 27. listopada 1988, br. P-4/88, u sjednici održanoj dana 22. svibnja 1991,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja D. V. se prihvaća, te se ukidaju presude Okružnog suda u Dubrovniku od 6. lipnja 1990. godine poslovni broj Gž-837/88-2, i presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 27. listopada 1988. godine poslovni broj P-4/88 i predmet se vraća istom prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

II. Revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na presudu Okružnog suda u Dubrovniku od 6. lipnja 1990. godine poslovni broj Gž-837/88-2, kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Dubrovniku od 27. listopada 1988. godine poslovni broj P-4/88 kojim je odbijen prijedlog tužitelja za oslobođenje od plaćanja troškova postupka odbacuje se kao nedopuštena.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom i rješenjem prvostepenog Općinskog suda u Dubrovniku od 27. listopada 1988. godine poslovni broj P-

4/88, odlučeno je:

"Odbija se prijedlog za oslobađanje od plaćanja troškova postupka, tužitelju.

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. "Dužna je tužena Općina Dubrovnik u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja, isplatiti tužitelju, mr. V. D. iz D., u ime naknade štete zbog nekorištenja njegovog vozila radi nepravilnog postupka Uprave prihoda Općine Dubrovnik iznos od 1.848.000 dinara, mjesečno, i to za svaki mjesec, počam od 1.II.1985. godine pa do dostave zakonitog rješenja o već plaćenom porezu na promet rečenog vozila i do dana ovjere računa o vozilu, dakle do izdavanja dokumenata podobnih za registraciju vozila".

II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove."

Presudom drugostepenog Okružnog suda u Dubrovniku od 6. lipnja 1990. godine poslovni broj Gž-837/88-2, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prvostepena presuda i rješenje potvrđeno.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava time da je predložio da sud reviziju prihvati, ukine presude nižestepenih sudova i prvostepeno rješenje i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ali drugom vijeću prvostepenog suda.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Tuženica na reviziju tužitelja nije odgovorila, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio javni tužilac Hrvatske.

Revizija tužitelja protiv presude u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari je osnovana, a u dijelu kojim je odlučeno o prijedlogu za oslobođenje od plaćanja troškova postupka nije dopuštena.

Osnovano revident tvrdi da se pobijana presuda u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

U ovoj pravnoj stvari tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete temelji na tvrdnjama da mu je šteta počinjena nezakonitim i nepravilnim radom Uprave prihoda općine Dubrovnik kojem je prijavio nastanak porezne obveze i priložio u cilju određivanja poreza na promet dva originalna primjerka računa za vozilo Golf D koje je tužitelju uplatila sestra iz inozemstva, da Uprava prihoda općine Dubrovnik nije donijela rješenje o poreznoj obvezi ni ovjerila račune po primitku dokaza o plaćenom porezu, zbog čega tužitelj nije mogao registrirati i koristiti svoje motorno vozilo.

Nižestepeni sudovi odbijaju zahtjev za naknadu štete zbog toga što ocjenjuje da propust upravnog organa da tužitelju izda rješenje o plaćenoj obvezi ima isti značaj kao da je zahtjev tužitelja odbijen. Kako tužitelj, po ocjeni nižestepenih sudova ima mogućnost da temeljem odredbe čl. 218. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 47/86 - prečišćeni tekst -u daljnjem tekstu: ZUP), zbog šutnje administracije izjavi žalbu ocjenjuju da propuštanje upravnog organa da donese rješenje ne znači protupravno postupanje jer stranka ima mogućnost da se žali kao da joj je zahtjev odbijen, a odbijanje zahtjeva stranke da ne predstavlja protupravnu radnju.

Sa izloženim pravnim stanovištem nižestepenih sudova ne može se suglasiti ovaj sud.

Ovo iz razloga što tužitelj u ovom predmetu traži naknadu štete zbog nemogućnosti registracije kupljenog motornog vozila, jer da nije imao dokaz o plaćenom porezu na promet proizvoda.

Prema odredbi čl. 5. toč. 3. Pravilnika o registraciji motornih i priključnih vozila ("Službeni list SFRJ", br. 4/82) neće se registrirati vozilo za koje između ostalog nisu izvršene propisane zakonske i druge obveze (plaćena carina, izvršeno obavezno osiguranje, plaćen porez, plaćena taksa i dr.).

Pri registraciji vozila vlasnik vozila dužan je prema odredbi čl. 6. st. 3. toč. 2. i 3. spomenutog Pravilnika podnijeti dokaz o uplati propisanih taksa i namirenju drugih obveza i dokaz vlasništvu vozila, ako se vozilo prvi put registrira. Zakon o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu ("Sl. list SFRJ", br. 43/83 - prečišćeni tekst) u odredbi čl. 35. st. 5. propisuje zabranu registracije motornog vozila bez dokaza o plaćenom osnovnom posebnom porezu na promet.

Iz izloženog proizlazi da tužitelj nije mogao registrirati svoje motorno vozilo bez pružanja dokaza o plaćenom osnovnom i posebnom porezu na promet. Dokaz o plaćenom osnovnom i posebnom porezu na promet po ocjeni ovog suda predstavljalo bi rješenje upravnog organa o razrezu poreza i priznanica o izvršenoj uplati tog poreza od strane poreznog obveznika, odnosno klauzula upravnog organa o plaćenom porezu na promet ili klauzula da je porezni obveznik oslobođen od poreza na promet.

Prema navedenom proizlazi da priznanica iz koje je vidljivo da je 28. XII. 1984. godine tužitelj uplatio "akontaciju poreza na promet za vozilo Golf do prijema rješenja o poreznoj obvezi" ne predstavlja dokaz o plaćenom osnovnom i posebnom porezu na promet. To iz razloga što akontacijski iznos može, ali i ne mora biti jednak poreznoj obvezi.

Kako tužitelj, a što je među strankama nesporno, nije od upravnog organa primio povodom porezne prijave nikakvu ispravu koja bi mu poslužila kao dokaz o plaćenom porezu to se kao osnovno pitanje postavlja da li je postupanje upravnog organa u rješavanju o prijavi tužitelja bilo nezakonito ili nepravilno, a ako jeste da li je zbog takvog postupanja tužitelju nastala šteta te u kojoj visini.

Prema Zakonu o porezima građana koji je bio na snazi u vrijeme nastanka porezne obveze i pokretanja upravnog postupka, odnosno prema odredbi čl. 179. Zakona o porezima građana ("Narodne novine", br. 47/85, 12/86, 52/87, 13/89 i 57/89) koji se nalazi na snazi, propisana je supsidijarna primjena odredbi Zakona o općem upravnom postupku. Kako odredbe navedenih zakona o porezima građana ne propisuju rok u kojem je upravni organ dužan donijeti rješenje u postupku koji se pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, to se primjenjuje odredba čl. 218. st.

1. ZUP-a. Spomenutom odredbom ZUP-a propisano je da je nadležni organ u slučaju kada se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode, dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

U ostalim slučajevima, kad se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to interesu stranke, nadležni organ dužan je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Iz navedenog proizlazi da je upravni organ bio dužan donijeti i dostaviti tužitelju rješenje time da se te dužnosti ne može osloboditi nastupanjem zakonske presumpcije iz st. 2. čl. 218. ZUP-a. Naime, tom odredbom se daje pravo žalbe stranci kojoj upravni organ nije donio rješenje i dostavio ga u propisanom roku, kao da je njezin zahtjev odbijen.

Stjecanje prava stranke na žalbu u slučaju šutnje administracije ne znači i prestanak dužnosti upravnog organa da donese rješenje i dostavi ga stranci. Prema izloženom proizlazi da je upravni organ postupajući u upravnom postupku na opisani način postupao protivno odredbi čl. 218. st.

1. ZUP-a. Odredbom čl. 199. Ustava SFRJ propisano je da svatko ima pravo na naknadu štete koju mu u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog organa odnosno organizacije koja obavlja poslove od javnog interesa nanese svojim nezakonitim i nepravilnim radom osoba ili organ koji obavlja tu službu ili djelatnost. Razradu ove ustavne odredbe predstavlja čl.

22. Zakona o osnovama sistema državne uprave i o Saveznom Izvršnom vijeću i o saveznim organima uprave ("Sl. list SFRJ", br. 23/78, 58/79, 21/82, 18/85) koji se na odgovarajući način primjenjuje i u ovom slučaju.

Pretpostavke da bi oštećenik mogao osnovano tražiti naknadu štete su: da se radi o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog organa i da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada osobe ili organa koji obavlja tu službu ili djelatnost.

Pri tom valja istaći da se nezakonit rad očituje kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni s voljom ili pristankom da se trećem nanese šteta. Nepravilan rad se očituje kao činjenje ili nečinjenje protivno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećeg.

Zbog izloženih razloga ovaj sud ne može barem za sada prihvatiti pravno stanovište nižestepenih sudova u odnosu na odgovornost tuženice za štetu tužitelju. Naime, prihvaćanje pravnog stanovišta nižestepenih sudova imalo bi za posljedicu potpuno isključenje od odgovornosti za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom u slučajevima kada upravni organi propuste postupiti po odredbi čl. 218. st. 1. ZUP-a, a za takav zaključak ovaj sud ne nalazi osnov u zakonu. Da bi se moglo pravilno i zakonito odlučiti o postojanju ili nepostojanju odgovornosti tuženice za štetu tužitelju potrebno je uz već ocijenjenu okolnost da upravni organ nije donio rješenje o razrezu poreza i dostavio ga tužitelju ocijeniti i druge okolnosti o postupanju upravnog organa. Tako je primjerice potrebno ocijeniti da li su postojale kakve zapreke zbog kojih upravni organ upravnu stvar nije mogao riješiti poštivajući načelo efikasnosti propisano u odredbi čl. 6. ZUP-a i ekonomičnosti propisano odredbom čl. 13. ZUP-a. Potrebno je ocijeniti i postupanje upravnog organa u drugim istovrsnim upravnim stvarima, ocjenjujući pritom i rok u kojem je u prosjeku upravni organ rješavao takve upravne stvari, sve to ukoliko se može zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećeg.

Tek nakon utvrđenja ovih okolnosti i njihove ocjene moći će se dati ocjena o postojanju odnosno nepostojanju odgovornosti tuženice za štetu tužitelju.

Kako nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nisu ocijenili naprijed navedene okolnosti, to je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP revizija tužitelja protiv presude prihvaćena i nižestepene presude ukinute te predmet vraćen istom prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostepeni će sud utvrditi okolnosti navedene u ovoj presudi, izvršiti njihovu ocjenu i tek tada odlučiti o tome da li postoji odgovornost tuženice za štetu tužitelju.

Pritom valja istaći da ukoliko će nižestepeni sudovi ocijeniti da postoji odgovornost tuženice za štetu tužitelju te nakon što utvrde visinu štete ocijeniti da li bi tužitelj, ukoliko mu je neizdavanjem rješenja od strane upravnog organa kontinuirano nastajala šteta, podnošenjem žalbe temeljem odredbe čl. 218. st. 2. ZUP-a mogao smanjiti nastalu štetu, ili pak spriječiti nastanak daljnje štete. To iz razloga što postoji obveza samog oštećenika da svojim ponašanjem (pa i korištenjem prava koje mu po zakonu pripada) doprinese smanjenju ili sprječavanju nastale štete.

Tek nakon što prvostepeni sud postupi na način naveden u ovom rješenju moći će donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

Revizija tužitelja protiv dijela drugostepene presude kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno rješenje prvostepenog suda kojim je odbijen prijedlog tužitelja za oslobađanje od plaćanja troškova postupka nije dopušten. Tužitelj je prijedlogom od 5. I. 1988. godine (list 8) tražio oslobođenje od plaćanja troškova postupka koje obuhvaća oslobođenje od plaćanja taksa te oslobođenje od polaganja eventualnog predujma za parnične troškove.

Odlukom suda kojom je odlučeno o prijedlogu stranke za oslobođenje od plaćanja troškova postupka postupak se pravomoćno ne završava pa protiv takve odluke (rješenja) revizija nije dopuštena (čl. 400. st. 1. ZPP).

Zbog izloženih razloga, a temeljem odredbe čl. 392.

ZPP revizija tužitelja u tom dijelu odbačena je kao nedopuštena.

U Zagrebu, 22. svibnja 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović v.r.