Revt-129/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 129/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz M., zastupanog po punomoćnici D. C. B., odvjetnici u S., protiv tuženika M. d.d. M., zastupane po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-1159/04-5 od 2. svibnja 2005., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2891/2002 od 17. listopada 2003., dana 3. travnja 2012.,

p r e s u d i o j e :

I Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-1159/04-5 od 2. svibnja 2005. odbija se kao neosnovana.

II Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Trgovački sud u Splitu presudom poslovni broj P-2891/2002 od 17. listopada 2003. naložio je tuženiku M. d.d. M. isplatiti tužitelju J. B. iz M. 19.829,16 EUR sa zateznim kamatama koje S. b. d.d. S., kao banka u mjestu ispunjenja, plaća na štedne uloge u toj valuti po viđenju, a koja kamata teče od 5. lipnja 2003. do konačne isplate, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (točka 1. izreke).

Istom presudom djelomično je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 42.948,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama koje S. b. d.d. S., kao banka u mjestu ispunjenja, plaća na štedne uloge u toj valuti po viđenju, a koja kamata teče od 15. lipnja 2002. do konačne isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 19.829,16 EUR za vrijeme prije 5. lipnja 2003. (točka II izreke).

Rješenjem istoga poslovnoga broja odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti (točka I izreke) te prijedlog za osiguranje tužiteljeve novčane tražbine zabranom raspolaganja novčanim iznosom od 62.448,46 EUR na računima kod tuženikovih poslovnih banaka (točka II izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.109,90 kuna (točka III izreke).

Tako je sud odlučio u sporu radi isplate razlike ugovorene plaće tužitelja za rad u trgovačkom društvu M. d.d. M. u svojstvu jedinog člana uprave-direktora za razdoblje od 5. ožujka 1999., kada je sa radnog mjesta tajnika društva izabran za direktora, pa do opoziva s mjesta direktora 31. svibnja 2002., kada se tužitelj vratio na radno mjesto tajnika društva, te isplate ugovorene otpremnine zbog opoziva sa funkcije direktora društva.

Visoki trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pž-1159/04-5 od 2. svibnja 2005. djelomično je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke kojom je tužitelju dosuđen iznos od 19.829,16 EUR sa zateznim kamatama.

Prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu točke II izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 19.829,16 EUR za vrijeme prije 5. lipnja 2003., pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen.

Žalba tužitelja djelomično je uvažena pa je rješenjem ukinut dio točke II prvostupanjske presude u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu 42.948,46 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama i rješenje o trošku postupka i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog svih revizijskih (pogrešno navedeno žalbenih) razloga i predložio da Vrhovni sud RH ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženici naloži naknaditi tužitelju parnične troškove.

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da revizijski sud odbaci reviziju kao nedopuštenu jer s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije. Podredno je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naložiti da tužitelju naknadi trošak odgovora na reviziju u iznosu od 1.810,00 kuna.

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

Suprotno tvrdnji tužitelja revizija je dopuštena i to prema općem vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08) i čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) prema kojemu stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna.

Naime u ovom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 19.829,16 EUR-a, a ne radi se o sporu u kojemu se primjenjuju pravila za postupak u privrednim sporovima, bez obzira na to što je pobijana presuda donesena u sporu pred trgovačkim sudom između člana uprave trgovačkog društva i društva koji se tiču njegovog rada u društvu za koji je propisana stvarna nadležnost trgovačkog suda temeljem odredbe čl. 40. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09).

Treba naime imati u vidu da se odredba čl. 270. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 117/03) prema kojoj se mijenja odredba čl. 489. ZPP tako da se pravila o postupku pred trgovačkim sudovima primjenjuju u svim sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova osim u sporovima za koje je propisana posebna vrsta postupka primjenjuje samo na one postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu tog zakona (čl. 284. – prijelazne i završne odredbe ZID ZPP/03).

U ovom predmetu tužba je podnesena 11. listopada 2002., dakle prije stupanja na snagu ZID ZPP/03, a prema odredbi čl. 489. st. 1. ZPP-a koji je vrijedio u trenutku podnošenja tužbe sudu pravila o postupku u trgovačkim sporovima primjenjivala su se u sporovima u kojima su obje stranke pravne osobe, neovisno o predmetu spora. U ovom slučaju ne radi se o sporu između dviju pravnih osoba, dakle ne primjenjuju se pravila za postupak u trgovačkim (tada privrednim) sporovima, pa ni ona pravila koja se tiču dopuštenosti revizije.

Zato je ovaj sud meritorno odlučio o reviziji te ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tuženik. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje ZOO/05), jer je obvezni odnos nastao prije stupanja na snagu ZOO/05, a sve u odnosu na tuženikove prigovore ništavosti Ugovora od 5. ožujka 1999. te u odnosu na pravnu prirodu tog ugovora i pravo tužitelja na isplatu svih preostalih razlika plaća nakon što je prije isteka mandata razriješen sa funkcije direktora društva.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog s tuženikom dana 31. ožujka 1996. obavljao poslove tajnika društva,

- da je skupština društva imenovala tužitelja jedinim članom uprave (direktorom) društva, a potom je tužitelj sklopio sa društvom novi Ugovor o radu 5. ožujka 1999. radi obavljanja poslova direktora, uz ugovorenu plaću u visini kunske protuvrijednosti od 3.500 DEM, s time što će odmah primati plaću u visini od 2.500 DEM u kunskoj protuvrijednosti, a razliku do punog iznosa zajedno sa zaostacima kada društvo ne bude imalo problema sa tekućom likvidnošću, odnosno kada se konsolidira,

- da je Nadzorni odbor tuženika Odlukom od 31. svibnja 2002. opozvao Odluku o imenovanju tužitelja za direktora društva, a dana 28. lipnja 2002. donio Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, a tužitelj da je prihvatio ponudu i sklopio novi Ugovor o radu za obavljanje poslova tajnika društva, koje poslove mu je tuženik bio dužan ponuditi za slučaj opoziva s radnog mjesta direktora,

- da je nakon stupanja na dužnost direktora društva tužitelj predložio otvaranje stečajnog postupka, pa je Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj VII-St-178/99 od 27. ožujka 2000. nad tuženikom otvoren stečajni postupak, ali tužitelju otvaranjem stečaja nije prestao mandat direktora jer je stečaj proveden pod osobnom upravom stečajnog dužnika, odnosno tužitelja kao njegovog direktora, s time što je stečaj okončan prihvaćanjem stečajnog plana, pa je tužitelj u kontinuitetu obavljao poslove direktora sve do opoziva (2002.),

- da je Ugovorom o radu od 5. ožujka 1999. ugovoreno pravo direktora na otpremninu u slučaju odluke društva o opozivu odluke o imenovanju tužitelja za direktora društva, i to u visini od 24 osnovne mjesečne plaće u visini plaće iz mjeseca koji je prethodio opozivu.

Polazeći od ovakvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da se odnos između stranaka temelji na Ugovoru o radu od 5. ožujka 1999., nalazeći u bitnome da ugovor nije ništav, pa s obzirom na to da je tužitelj nakon imenovanja jedinim članom uprave izvršavao poslove direktora kroz cijelo razdoblje do opoziva, uključivši i vrijeme dok je trajao stečajni postupak, ima pravo na naknadu pune ugovorene plaće u mjesečnom iznosu kunske protuvrijednosti od 3.500 DEM. Tužitelj je pristao da mu se privremeno, do konsolidacije društva, plaća isplaćuje u umanjenom iznosu i to u mjesečnom iznosu od 2.500 DEM u kunskoj protuvrijednosti. S obzirom na to da je društvo konsolidirano nakon prihvaćanja stečajnog plana sudovi su našli da je tada dospjela tuženikova obveza isplatiti tužitelju razliku do pune ugovorene plaće, što za sporno razdoblje iznosi 19.829,16 EUR u kunskoj protuvrijednosti, da nije nastupila zastara s obzirom na ugovoreno dospijeće, pa je u odnosu na razliku plaće tužbeni zahtjev prihvaćen.

Tuženik revizijom osporava ocjenu nižestupanjskih sudova da je Ugovor o radu od 5. ožujka 1999. (dalje: Ugovor) valjan, tvrdeći da se radi o ništavom ugovoru koji među strankama u pogledu plaće ne proizvodi pravne učinke. Revident smatra pogrešnim i zaključak sudova da je taj ugovor po svojoj pravnoj prirodi djelomično ugovor o radu a djelomično menadžerski ugovor, jer da ugovor ne može imati dvojaki karakter. S tim u vezi se osporava i utvrđenje u odnosu na sadržaj i dospjelost tuženikove obveze, sve vezano uz ugovornu odredbu po kojoj će se dio plaće (a koji je predmetom ovoga spora), isplatiti tek kada se društvo konsolidira, tvrdeći da tuženik ne duguje ništa, a ako i duguje da obveza nije dospjela jer da društvo nije konsolidirano.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, suprotno tvrdnjama revidenta, ugovor o radu na kojemu tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev nije zahvaćen razlozima ništavosti. Prema općem pravilu o ništavosti ugovora iz čl. 103 ZOO/91 ništav je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Okolnost što trgovačko društvo koje je u poteškoćama ugovorom daje određene pogodnosti novoizabranom članu uprave (primjerice u vidu ugovorene otpremnine ili više plaće) sama po sebi ne ukazuje na to da bi se radilo o ugovoru protivnom moralu.

Za ocjenu valjanosti ugovora nije odlučno ni to što je tužitelj nakon stupanja na dužnost predložio otvaranje stečajnog postupka jer se radi o radnji koja je poduzeta nakon sklapanja ugovora kojom je tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu prema odredbi čl. 39. st. 6. Stečajnog zakona („Narodne novine“, broj 44/96, 29/99, 129/00).

Odredbu ugovora po kojoj član uprave ima značajnu plaću te koji u slučaju opoziva imenovanja ima pravo na isplatu značajne svote ima tu svrhu da se zaštiti člana uprave od opoziva imenovanja te da tada član uprave kroz tu naknadu bude obeštećen. Takva odredba nije suprotna moralu da bi zbog toga bila ništava po čl. 103. st. 1. ZOO.

U odnosu na revizijski navod koji se tiče pravne prirode Ugovora napominje se da se u ovom slučaju radi o ugovornom uređenju dva odnosa koja paralelno postoje između društva i člana uprave, tj. (a) odnos koji nastaje između društva i člana uprave temeljem odluke o imenovanju za jedinog člana uprave i (b) odnos koji nastaje između člana uprave i društva temeljem ugovora, ako ga sklope (ugovora o radu, ugovora o djelu ili nekog drugog kombiniranog ugovora). Stranke mogu taj odnos urediti u dva odvojena ugovora ili u jednom ugovoru, kao što su to učinili u ovom slučaju.

Odredbe čl. 5. i 6. Ugovora su jasne u pogledu visine plaće i njene dospjelosti te ih ne treba posebno tumačiti da bi se utvrdila prava volja stranaka. Tuženik se obvezao isplaćivati tužitelju iz osnove radnog odnosa plaću u mjesečnom iznosu od 3.500,00 DEM u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, na koju će poslodavac plaćati poreze i doprinose određene zakonom. Tužitelj se ugovorom suglasio da mu se mjesečno isplaćuje samo dio plaće od 2.500,00 DEM, a razliku do pune plaće kada društvo bude konsolidirano, odnosno kada ne bude problema sa tekućom likvidnošću.

Tuženik revizijom dovodi u pitanje činjenična utvrđenja u odnosu na konsolidiranost društva, ali s obzirom na to da revizijom nije dopušteno pobijati presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova (koja su neproturječna) da je tuženik konsolidiran i time je dospjela obveza tuženika isplatiti tužitelju razliku plaće.

Zato je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za isplatu zaostale razlike plaće materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazala tužiteljica, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

Tužiteljev trošak odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio nepotrebnim, pa mu se taj trošak ne dosuđuje po čl. 154. i 155. ZPP.

U Zagrebu, 3. travnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.