Gž R-441/2016-4 · Županijski sud u Splitu

Gž R-441/2016

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Luke Grgata kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I., iz S., L. …, zastupanog po pun. A. K., odvj. u S., protiv tuženika pod 1. G. S., i pod 2. V. d.d., Z., R. .., pp …, zastupano po pun. T. R., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pr-669/15 od 8. veljače 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 8. prosinca 2016. godine,

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pr-669/15 od 8. veljače 2016. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezani su tuženici solidarno isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade ukupni iznos od 984.389,19 kuna za razdoblje od 1. ožujka 1993. godine do zaključno s studenim 2011. godine uz zakonsku zateznu kamatu koja na pojedine mjesečne iznose i po stopi teče kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke.

U odluci pod točkom II. izreke obvezani su tuženici naknaditi tužitelju solidarno parnični trošak u visini od 213.003,50 kuna dok je za više zatraženi iznos od 39.082,63 kune zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

Protiv navedene presude žale se tuženici, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredaba članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

U ovoj fazi postupka između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj kao profesionalni vatrogasac radio kod tadašnje V. brigade O. S. te da je dana …….g. izvodeći vježbu skakanja na uskočni zračni jastuk na poligonu za vježbanje u krugu V. b. O. S., sa vatrogasnog tornja sa visine 4 kata, prilikom pada doživio ozljedu na radu kako to proizlazi iz prijave ozljede na radu

Isto tako nije bilo sporno da je tuženik pod 2. odnosno njegov prednik bio organizator i demonstrator zračnog jastuka, a što je razvidno i iz podneska V. br. od ….. godine priložen u spisu IIP-462/91 ( str. 98 tog spisa), a što je J. v. p. i potvrdila dopisom od ….. godine koji se nalazi na strani 251. spisa te da je tadašnja R.O. K. bila proizvođač zračnog jastuka.

Nakon što je Vrhovni sud RH u presudi pod br. Rev-x-438/14-2 od 19. studenog 2014.g. djelomično odbio kao neosnovanu reviziju prvotuženika u dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Splitu br. Gžx-1193/12 od 30. siječnja 2014.g., ispravljena rješenjem od 4. travnja 2014.g., a kojom je potvrđena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem 2 P 245/94 od 16. travnja 2012. u dosuđujućem dijelu zahtjeva s osnove naknade nematerijalne štete kao posljedice ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi, utvrđena je odgovornost tuženika za posljedice štetnog događaja koji tužitelj trpi.

Iz obrazloženja presude i rješenja VSRH proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 208. ZUR-a i odredbi čl. 1. st. 2., čl. 8., čl. 31. do 33., čl. 84., u vezi sa čl. 83. Zakona o zaštiti od požara (NN 11/91-pročišćeni tekst) koji u svezi obuhvaća Zakon o zaštiti od požara objavljen u NN 50/77, 47/89, 59/90), iz kojih proizlazi da su vatrogasne brigade O. S. u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja bile organizirane i financijski od O. S. kao društveno političke zajednice te da je prvotuženik G. S. ujedno pravni slijednik O. S. odnosno osnivača vatrogasne postrojbe, a koji odgovara tužitelju na temelju odredbe 208. ZUR-a uz pravilno primjenu materijalnog prava u smislu odredbe čl. 177.s t. 3. ZOO-a, te 376. st. 1. ZOO-a prilikom ocjene istaknutog prigovora zastare .

Međutim, Vrhovni sud RH je citiranom odlukom riješio na način da se prihvaćaju revizije stranaka te ukida presuda Županijskog suda u Splitu br. Gžx-1193/12 od 30. siječnja 2014.g. i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu izgubljene zarade. Naime, prema pravom shvaćanju VSRH za odlučivanje o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva po osnovi izgubljene zarade, bilo je potrebno utvrditi postoji li ili ne, uzročna veza između ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju i tužiteljeve nesposobnosti za rad i time nastale štete koju tužitelj trpi u vidu izgubljene zarade. Odredbom čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO) određeno je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, da mu je dužan naknaditi troškove oko liječenja ili druge potrebne troškove s tim u vezi a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je stavkom 2. određeno da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili mu su mu potrebe povećani ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjenje odgovorna osoba dužan je plaćati povrijeđenom novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

U postupku je nedvojbenim utvrđeno da je rješenjem RF MIORH br. IN 52831 od 3. ožujka 1993.g. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti i to zbog ozljede na radu u omjeru od 50% te zbog bolesti u omjeru od 50%. U slučaju, kada je prema rješenju M. o umirovljenju tužiteljev gubitak radne sposobnosti uvjetovan djelom bolešću, a dijelom ozljedom na radu, poslodavac odgovora radniku za štetu zbog gubitka primanja uzrokovanih odlaskom u invalidsku mirovinu u dijelu u kojem je razlog umirovljenja upravo ozljeda na radu. Stoga, VSRH ističe kako su zbog pogrešnih pravnih shvaćanja niže-stupanjski sudovi u obrazloženjima svojih odluka izostavile razloge o odlučnoj činjenici koji je razlog tužiteljeva gubitka radne sposobnosti odnosno umirovljenja tužitelja, odnosno postoji li ili ne uzročna veza između ozljede koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju i tužiteljeve nesposobnosti za rad i time nastale štete koju tužitelj trpi u vidu izgubljene zarade to su prihvaćene revizije.

U nastavku postupka, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja, osnovom u postupku provedenog dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada dr. E. E., a na okolnost uzročno posljedične sveze između gubitka radne sposobnosti kod tužitelja, odnosno njegova umirovljenja s posljedicama ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, utvrdio kako su kod tužitelja, u predmetnom rješenju M.-a, dijagnosticirana oboljenja psihoze neurozis i promjene na komletnoj kraljižnici, u uzročnoj svezi s predmetnom nezgodom i razlogom tužiteljeva gubitka radne sposobnosti. Naime, sukladno pravnom stavu izraženom u odluci VSRH od 19. studenog 2014. godine upravo o navedenoj okolnosti ovisilo je i pravo tužitelja zahtijevati od tuženika kao štetnika naknadu s osnova izgubljene zarade, a koja se ogleda u razlici između ostvarene mirovine te plaće koju su ostvarili usporedni radnici na radnom mjestu na kojem je radio i tužitelj u vrijeme ozljeđivanja.

Međutim, za sada se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da bi se ovo pravo tužitelja ogledalo upravo u razlici između ostvarenih primanja s osnova mirovine, te plaće usporednih radnika na radnom mjestu vatrogasca. Naime, iz stanja spisa je razvidno da se stalni sudski vještak medicine rada dr. E. E. u svom nalazu i mišljenju reflektira i na, u međuvremenu, tijekom 1992. godine kod tužitelja dijagnosticirano oboljenje ucerozni kolitis-upalna bolest crijeva, koje, međutim, nije u uzročno posljedičnoj svezi s predmetnim štetnim događajem i nije uzrokom gubitka radne sposobnosti kod tužitelja. Navedena okolnost, međutim, od značaja je za ocjenu osnovanosti tvrdnji tuženika da tužitelj upravo zbog navedenog oboljenje ne bi bio u mogućnosti, neovisno o predmetnoj ozljedi i posljedicama iste, nastaviti raditi na radnom mjestu vatrogasca na kojem je radio u vrijeme štetnog događaja. Naime, upravo na ovu okolnost tuženik pod 1. predlagao je izvođenje dokaza dopunskim očitovanjem vještaka medicine rada, pa su utoliko u tom pravcu osnovani žalbeni navodi nepotpunosti odlučnih činjeničnih utvrđenja o kojima ovisi i pravo tužitelja, odnosno visina naknade ovoga prava.

Prvostupanjski sud je zbog svog drugačijeg pravnog pristupa propustio utvrditi sve činjenice relevantne za utvrđivanje visine pripadajuće naknade tužitelju s osnova izgubljene zarade, pa je u tom pravcu činjenično stanje u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno. Slijedom naprijed izloženog temeljem odredbe članka 370. ZPP-a pobijanu prvostupanjsku presudu je uvažavanjem žalbe tuženika valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će nadopuniti činjenično stanje sukladno iznesenim primjedbama i uputama rukovodeći se načelom o teretu dokaza te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja.

U Splitu 8. prosinca 2016. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Luka Grgat.