Rev-241/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 241/08-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - Ministarstvo financija, zastupano po zakonskom zastupniku, Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika B. d.o.o. H., zastupanog p direktoru I. P., a ovaj po punomoćnicima I. R. i V. G. K., odvjetnicima u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1489/05 od 2. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1812/03 od 26. siječnja 2005., u sjednici održanoj 15. listopada 2013.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, pa se ukida presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1489/05 od 2. studenoga 2007. i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1812/03 od 26. siječnja 2005. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos 466.664,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 3. studenoga 2004. do isplate i naknaditi parnični trošak u iznosu 27.170,00 kn.

ena

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđ prvostupanjska presuda.

Protiv presude drugostupanjskog suda reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.

Revizija tuženika je osnovana.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 52. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu s osnova ugovora o ustupanju potraživanja i ugovora o poslovnoj suradnji između tužiteljice i C. d.d. V., odnosno Z. d.d. Z., te ugovora o kreditu između C. d.d. i tuženika (koje potraživanje C. d.d. prenijela na Z. d.d., a ova ugovorom o ustupanju potraživanja prenijela na Vladu Republike Hrvatske).

Među strankama je nesporno da su tuženik i C. d.d. 24. veljače 1998. sklopili ugovor o kratkoročnom kreditu br. 4/98 na iznos 250.000,00 kn s rokom otplate do 10. veljače 1999. uz kamatnu stopu 17%, te 0,35% na ime naknade za korištenje kredita (čl. 3.), a ukoliko korisnik kredita u roku dospijeća ne izvrši svoju obvezu naplaćuje se zatezna kamatna stopa C. , koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 35%, zateznu kamatnu stopu, kreditor ima pravo obračunati i naplatiti na osnovicu koja čini ukupni dospjeli iznos duga, osnovica uvećana za ugovorenu kamatu, u trenutku dolaska kredita u zakašnjenje (čl. 6.). Nadalje, da su ugovorom o prijenosu dijela aktive i pasive C. d.d. i Z. d.d. prenijeli prava i obveze iz međusobnih odnosa C. d.d. i tuženika, a ugovorom o ustupanju potraživanja od 2. veljače 2001. Z. d.d. prenijela je na Vladu Republike Hrvatske pojedinačna potraživanja specificirana u prilozima. Nije sporno da tuženik nije u cijelosti ispunio svoju obvezu po citiranom ugovoru o kratkoročnom kreditu. Utvrđeno je da je C. d.d. 2. travnja 2002. pozvala tuženika da uplati dug po kratkoročnom kreditu (u iznosu 350.636,94 kn), što je ponovila opomenom 3. lipnja 2002.

Iz prednjih činjenica, sudovi su zaključili da je C. d.d. odnosno Z. d.d. izvršila ustup potraživanja Republici Hrvatskoj za potraživanje koje su imale prema tuženiku, po osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu sklopljenog između tuženika i C. d.d. br. 4/98. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio i dao razloge na prigovor tuženika glede prijenosa utuženog potraživanja na tužiteljicu, a koje razloge je prihvatio i drugostupanjski sud, sve pozivom na odredbe čl. 436. do čl. 445. Zakona o obveznim odnosima, posebno odredbu čl. 436. i čl. 438..

Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije (čl. 436. i čl. 438. Zakona o obveznim odnosima, “Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05).

Glede prigovora tuženika da je ugovorena stopa zatezne kamate u visini 35% ništava odnosno u jednom dijelu ništava, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik sam pristao i suglasio se da obračuna zateznu kamatu po stopi 35%.

Drugostupanjski sud prihvaćajući utvrđenja prvostupanjskog suda nalazi da u situaciji kada nije donesen posebni zakon, koji bi određivao najvišu ugovorenu kamatnu stopu, valjalo bi u svakom konkretnom slučaju utvrđivati da li ugovorena kamatna stopa (35%) ima element zelenaškog ugovora, a na koje okolnosti tužitelj nije ponudio dokaz.

Glede prigovora zastare tuženika, budući je tuženik kredit C. d.d. trebao vratiti do 10. veljače 1999., prvi dan zastarnog roka teče od 11. veljače 1999., a posljednji dan je 10. veljače 2002. (time da je 31. srpnja 2000. izvršena uplata 30.000,00 kn čime je dug priznat), to je u smislu odredbe čl. 387. ZOO počeo teći novi zastarni rok, a budući je tužba podnesena 11. srpnja 2003., znači podnijeta je unutar roka tri godine, pa su sudovi pravilno ocijenili neosnovanim prigovor zastare utuženog potraživanja.

Dakle, u revizijskom stadiju postupka sporna je stopa zatezne kamate (35%).

Ugovorom o kratkoročnom kreditu br. 4/98 od 24. veljače 1998. ugovorena je: a) ugovorna kamata po stopi od 17% (čl. 3. - list 18), b) zatezna kamata po stopi 35% (čl. 6 - list 19 spisa), tako da je u stavku 2. ugovoreno da "zateznu kamatnu stopu kreditor ima pravo obračunati i naplatiti na osnovicu koja čini ukupan dospjeli iznos duga (osnovica, plus ugovorena kamata) u trenutku dolaska kredita u zakašnjenje".

U ovom konkretnom slučaju, prema shvaćanju ovoga suda, nije sporna ugovorena kamatna stopa 17%, već je sporna stopa zatezne kamate 35%, stoga se pogrešno sudovi pozivaju na odredbe o ugovornoj kamati, o zelenaškom ugovoru i na pravila o teretu dokazivanja.

Prema odredbi čl. 277. st. 1. ZOO, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 3/94), dakle ne po stopi određenoj ugovorom nego samo po stopi uređenoj zakonom.

Prema odredbi st. 2. čl. 277. istog Zakona ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o zateznim kamatama ("Narodne novine" broj 28/96

čane obveze, duguje,

- stupio na snagu 20. travnja 1996.), dužnik koji kasni s ispunjenjem nov osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi koju Uredbom propisuje Vlada Republike Hrvatske. Dakle, zatezne kamate obračunavaju se isključivo primjenom zakonom (uredbom) propisane stope. U predmetnom razdoblju obračuna uredbama su propisane kamatne stope zateznih kamata, i to: 18% do 30. lipnja 2002., 15% od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. i 14% - (17%) od 1. siječnja 2008. na dalje.

Zatezne kamate nije dopušteno ugovarati niti po višoj niti po nižoj stopi od one koja je propisana prisilnim propisom. U konkretnom slučaju pravni sljednik tužiteljice (C. d.d.) svojim odlukama je sama utvrđivala visinu kamatnih stopa zateznih kamata (koje je upisivala u ugovore o kreditu), ali obzirom da prisilni propisi određuju visinu kamatne stope i način obračuna zateznih kamata, to se zatezne kamate mogu računati i isključivo primjenom tih (prisilnih) propisa.

Obzirom na navedeno, a imajući u vidu ponovljene navode tuženika, u odnosu na način obračuna zateznih kamata, (nalaz i mišljenje financijskog vještaka – list 14 do 24 spisa) prema kojem je vještak obračunao kamate po stopi 35% (tablica br. 4 nalaza i list spisa 22), ne po stopi propisanom Zakonom – Uredbom, a koji obračun je sud u cijelosti prihvatio, to je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje glede obračuna kamata pogrešno utvrđeno.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u konkretnom slučaju, tužitelju pripada kamata po ugovorenoj stopi od 17% i nakon što je tuženik došao u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze po navedenom ugovoru o kreditu (ukoliko je za njega povoljnije odnosno ukoliko stopa zatezne kamate u navedeno vrijeme nije bila viša).

Stoga je zbog pogrešnog pravnog stajališta nižestupanjskih sudova došlo do pogrešne primjene materijalnog prava zbog čega je i činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

Valjalo je stoga temeljem odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP reviziju tuženika prihvatiti i ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu, 15. listopada 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.