I Kž-198/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 198/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Horvatinovic mr. Ružice, Drakulić Milene, Plazonić Stanislava i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š. Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 9. ožujka 1992. K 7/92, u sjednici održanoj 27. svibnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja

Hrvatske mr. Vučković Milojka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. Š. Ž. kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Okružnog suda u Bjelovaru oglašen je krivim opt. Š. Ž. zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, za koje mu je na temelju istog propisa utvrdjena kazna zatvora u trajanju od pet godina i za teško djelo protiv opće sigurnosti, ugrožavanjem sigurnosti iz čl. 162. st. 1. KZH u vezi s čl. 153. st. 1. KZH, za koje mu je na temelju čl. 162. st. 1. KZH utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je na temelju čl. 48. st. 2. toč. 3. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91 - KZJ) optuženik osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, a u tu je kaznu na temelju čl. 50. st. 1. KZJ uračunato vrijeme pritvora od 23. prosinca 1991. nadalje.

Na temelju čl. 98. st. 1. Zakona o krivičnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91 - ZKP) naloženo je optuženiku i da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosima kako je to precizirano u izreci.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. Š. Ž. putem branitelja odvjetnika G. Z. iz B. iz, kako se navodi, svih žalbenih osnova, dok iz obrazloženja te žalbe slijedi da je ona stvarno podnijeta zbog nepotpuno i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja,

I Kž 198/1992-3

povrede krivičnog zakona, te zbog odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači "u smislu žalbenih navoda" a kojima se pledira za kvalifikacijom optuženikovog postupka samo po čl. 162. st. 2. KZH u vezi s čl. 153. st. 1. KZH i posljedično tome za osudom na blažu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Zamjenik javnog tužioca Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, pismeno predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Nije udovoljeno zahtjevu žalitelja da se njega i njegovog branitelja obavijesti o drugostepenoj sjednici, jer je čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske odredjeno da se čl. 371. ZKP ne primjenjuje.

žalba nije osnovana.

Neuvjerljivo pokušava optuženik dovesti u dvojbu utvrdjenje pobijane presude da je on postupao s namjerom da oštećenika liši života, kada je - a to nije sporno - ubacio oko 2 kg privrednog eksploziva "vitezit" u oštećenikovu kuću, čime je izazvao eksploziju, a oštećenik od niza teških i po život opasnih ozljeda koje je zadobio i prilikom eksplozije - poginuo.

Optuženik u žalbi negira da je htio ili makar samo pristao da opisanim postupkom - bacanjem i aktiviranjem navedenog eksploziva oštećenika liši života, jer tvrdi s jedne strane da je oštećenika mogao ranije lišiti života udarcima štapa, nastavljajući ga udarati nakon što je ovaj pao, ali to nije učinio, jer ga nije htio ubiti, a s druge, da nije gledao kamo baca eksploziv, odnosno u kojem će dijelu kuće doći do eksplozije, a da je oštećenik prema njegovoj predodžbi mogao i napustiti kuhinju.

Suprotno ovim žaliteljevim navodima, prvostepeni je sud glede osporavane činjenice - izravnog umišljaja na lišenje života - činjenično stanje utvrdio potpuno pouzdano. Naime, kada je utvrdjeno da je optuženik najprije štapom udario oštećenika više puta po glavi, da je ovaj od toga pao i ostao ležati na kuhinjskom podu, a optuženik odmah zatim izišao iz kuće i već pripremljeni eksploziv i to u količini od 2 kg bacio u oštećenikovu kuću onda nema dvojbe da je time htio oštećenika ubiti. Pri tome je svakako znao da eksploziv baca baš u kuhinju, gdje je netom prije tako izudarao oštećenika da je ovaj ostao nepomično ležati, kako priznaje optuženik jer se upravo u tu prostoriju najprije ulazi iz dvorišta, a optuženikova svijest je bila samo nebitno smanjena, ali ne isključena. Zato je izvan svake dvojbe da je optuženik bio ne samo svjestan da aktiviranjem tako velike količine eksploziva može usmrtiti oštećenika, a što je optuženik čak i izričito priznao (iskaz istražnom suču - list 20), nego da je upravo htio na taj način oštećenika usmrtiti. Okolnost što optuženik nije oštećenika dulje tukao štapom i tim ga načinom lišio života ne govori protiv utvrdjenog izravnog umišljaja, jer se optuženik očigledno odlučio da oštećenika liši života upravo bacanjem eksploziva, koji je način uostalom za nj.ega kao učinioca i jednostavniji i bezopasniji, zbog eventualnog otpora oštećenika.

I Kž 198/1992-3

Stoga u pogledu elemenata svijesti i volje u smislu htijenja da oštećenika liši života nema nikakvih dvojbi, te je činjenično stanje u tom pogledu utvrdjeno točno.

Optuženik prigovara i tomu što nisu izvedeni dokazi radi utvrdjenja visine imovinske štete koja je nastupila na kući oštećenika, osporavajući da bi ta šteta prelazila iznos od 150.000 HRD, a koju visinu štete uzima egzistentnom prvostepeni sud. Istaknuti je prigovor lišen osnova, jer iz podataka sadržanih u zapisniku o uvidjaju, kao i fotografskog elaborata nesumnjivo slijedi da je kuća oštećenika veličine 16 x 5,20 m potpuno demolirana, zidovi napuknuti i djelomično izbačeni, izbijeni štokovi, vrata, razbacani i s krova izbačen crijep, razbijena sva prozorska stakla, kao i neki okviri prozora, a uz to potpuno uništen namještaj, što u svakom slučaju - i najmanje - čini štetu koja premašuje 150.000 HRD, kako je to ispravno bez provodjenja vještačenja (ili drugih specifičnih dokaza) utvrdio prvostepeni sud, a ovaj Vrhovni sud kao pouzdano prihvaća.

Stoga je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja valjalo odbiti.

Slijedom toga nije osnovana ni žalba zbog povrede krivičnog zakona, jer utvrdjeno postupanje optuženika nosi u sebi sva obilježja - objektivna i subjektivna - dva kriv. djela - ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH i teškog djela protiv opće sigurnosti, ugrožavanjem sigurnosti iz čl. 162. st. 1. KZH u vezi s čl. 153. st. 1. KZH u stjecaju, kako je to ispravnom primjenom zakona kvalificirala pobijana presuda, a ne samo jednog kriv. djela i to teškog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 2. KZH u vezi s čl. 153. st. 1. KZH, kako to neprihvatljivo zastupa žalitelj.

Kod kvalificiranog oblika kriv. djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 153. st. 1. KZH smrću, iz 81. 162. st. 2. KZH, krajnja je smrtna posljedica - smrt jedne ili više osoba - rezultat nehatnog postupanja, dok je u ovom slučaju utvrdjeno da je optuženik postupao s izravnim umišljajem da oštećenika liši života, a kao način lišenja života izabrao izazivanje ekspolozije kojom je ujedno prouzročio i opasnost za imovinu većeg opsega (oštećenikovu kuću) pri čemu je nastupila već spomenuta šteta, pa je takvim činom istovremeno ostvario dvije posljedice koje čine elemente dvaju kriv. djela - iz čl. 35. st. 1. KZH i čl. 162. st. 1. KZH u vezi s čl. 153. st. 1. KZH, pa nema povrede krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 4. ZKP, a ni bilo koje druge povrede zakona, na koju na temelju čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je odbijena i žalba zbog povrede krivičnog zakona.

Žalba zbog odluke o kazni je takodjer neosnovana, jer optuženiku nisu utvrdjene ni pojedinačne preblage kazne, a niti je to jedinstvena kazna na koju ga je osudio prvostepeni sud. Naprotiv, prilikom odmjeravanja pojedinačnih i osude na jedinstvenu kaznu prvostepeni je sud u potpunosti doveo do izražaja sve utvrdjene olakšavajuće okolnosti (raniju neosudjivanost, smanjenu - iako ne bitno - uračunljivost, pa čak i doprinos oštećenika) utvrdivši pojedinačne kazne na nivou najmanje mjere zakonom propisanih kazni. Još blažem utvrdjivanju pojedinačnih kazni nema mjesta niti kada bi bilo točno da su oboje osudjenikovih roditelja vrlo lošeg zdravstvenog stanja, kako se to tvrdi u žalbi (dok iz

I Kž 198/1992-3

priložene liječničke dokumentacije proizlazi da samo osudjenikova majka ima odredjene zdravstvene teškoće), te da se to odražava na njihovu radnu sposobnost pri obradi poljoprivrednog gospodarstva, tako da su ovisni o pomoći optuženika, o kojoj ovisi i njegova samo privremeno zaposlena supruga, jer se još blažim pojedinačnim, odnosno blažom jedinstvenom kaznom ne bi u slučaju ovako teških djela mogla ostvariti očekivana svrha, posebice generalne pravencije, koja je naglašena s obzirom na pojavu sličnih djela motiviranih u prvom redu osvetom.

Konačno, nije osnovana ni žalba zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, jer su imovinske prilike optuženika, koji ne samo da je zaposlen, nego i privredjuje na poljoprivrednom gospodarstvu roditelja, takve da je on u mogućnosti bez štete po svoje uzdržavanje ili uzdržavanje svog djeteta nadoknaditi troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 16.117 HRD.

Kako, prema tome, ne stoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostepenu presudu, valjalo je njegovu žalbu kao neosnovanu odbiti i tu presudu u cijelosti potvrditi.

U Zagrebu, 27. svibnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Pavišić dr. Berislav, v.r.