Revt-165/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 165/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. r. i. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. i. G. iz Z., protiv tuženika I. D. p.o. - v stečaju, S., Lj., zastupanog po punomoćniku B. F., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. i P. iz Z., uz sudjelovanje u postupku S. C. d.o.o. iz Z., kao umješača na strani tužitelja, zastupanog po punomoćnici B. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i. G. iz Z., radi izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-19/10-3 od 13. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2938/06 od 24. rujna 2008., u sjednici od 10. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II.Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika predati tužitelju „valjanu

.br. 633

tabularnu ispravu sposobnu za zemljišno knjižni prijenos nekretnina sagrađenih na k.č k.o. K., a koje u naravi predstavljaju poslovni prostor u stambeno poslovnom objektu u Z., …, u bruto izgrađenoj površini od 1.052 m², odnosno neto površini od 881,93 m², na ime i u vlasništvo tužitelja“ (koju ispravu u protivnom ima zamijeniti presuda) kao i naknaditi mu parnični trošak, dok je tužitelju naloženo na ime parničnog troška isplatiti tuženiku 160.247,30 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju „iz svih razloga navedenih u čl. 385. ZPP-a“, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana. Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP- a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi revidenta da u predmetu nije trebalo odlučnim uzeti vrijednost sporne nekretnine niti činjenicu da ova nije ušla u njegov temeljni kapital - obzirom osnov njegovom zahtjevu daje Akt o osnivanju i njegova odredba čl. 10, odnosno da su pogrešno ocijenjeni Ugovori o najmu na koje se tuženik poziva, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoja shvaćanja o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te shvaćanja o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - a primjenu kojih shvaćanja sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

Valja pritom prihvatiti i da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja i tako da bi ovaj bio zadovoljan, taj sud nije ostvario neku od postupovnih povreda.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženika predati tužitelju „valjanu tabularnu ispravu sposobnu za zemljišnoknjižni prijenos“ nekretnine sagrađene na k.č.br. 633 k.o. K., u naravi poslovnog prostora u stambeno poslovnom objektu u Z., …, u bruto izgrađenoj površini od 1.052 m², odnosno neto površini od 881,93 m², a sve kako bi je upisao na svoje ime i vlasništvo. Tužitelj, koji navodi da je osnovan kao društvo s ograničenom odgovornošću u društvenom vlasništvu, a sve prema odluci Radničkog savjeta prednika tuženika od 20. rujna 1989. - na temelju koje odluke je 4. prosinca 1989. upisan u sudski registar, drži da je prijepornu nekretninu stekao od toga tuženikova prednika kao tadašnjeg vlasnika nekretnine - i to temeljem odredbe čl. 10. Akta o njegovom osnivanju od 20. rujna 1989.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je prednik tuženika prijepornu nekretninu kupio od N. p.o., građevne radne organizacije iz Z., a prema Ugovoru o kupoprodaji od 19. veljače 1986.,

- da je prednik tužitelja osnovan na temelju Akta o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću u društvenoj svojini (dalje: Akta o osnivanju), i to donesenog po predniku tuženika (kao jedinog osnivača prednika tužitelja) 20. rujna 1989., pa je 4. prosinca 1989. upisan u sudski registar Okružnog privrednog suda u Zagrebu,

- da je u odredbi čl. 7. Akta o osnivanju naznačeno da: „Osnivač ulaže slijedeća osnovna i obrtna sredstva: - oprema 15.179.413.807,63 din“, prema spisku „opreme u prilogu akta“ - a prema kojemu spisku proizlazi da je upravo ukupna vrijednost osnovnih sredstava - i to samo opreme i bez nekretnina 15.179.413.807,63 tadašnjih dinara, odnosno da je prednik tužitelja osnovan s ukupnim iznosom sredstava osnivača od 15.179.413.807,63 tadašnjih dinara,

- da je u odredbi čl. 10. Akta o osnivanju naznačeno da nekretnine „upisane u zemljišne knjige, prenose se na poduzeće poslije upisivanja društva u sudski registar“,

- da je i u sudskom registru, a sukladno prethodno navedenoj odredbi čl. 7. Akta o osnivanju, prednik tužitelja upisan s ukupnim iznosom sredstava osnivača (osnivačkim ulogom) - samo upisanom opremom (bez nekretnina) u vrijednosti 15.179.413.807,63 tadašnjih dinara,

- da je u siječnju i veljači 1990., dakle nakon što je osnovan i upisan u sudski registar, prednik tužitelja kao samostalna pravna osoba s prednikom tuženika sklopio ugovore o najmu prijeporne nekretnine - a u kojima je istaknuto da je upravo prednik tuženika njezin vlasnik,

- da je nad tuženikom na temelju rješenja Temeljnog sodišća u Lj., S., broj St-1/90-13 od 5. veljače 1990., otvoren stečaj, a u stečajnom postupku nad tuženikom tužitelj nije prijavio da ima izlučno pravo u odnosu na predmetnu nekretninu,

- da je prednik tužitelja nudio tuženiku rješenje spornih odnosa u svezi s prijepornom nekretninom, pa je od ovoga tražio i da odredi kupoprodajnu cijenu te nekretnine - na što „se tuženik oglušio“,

- da je u Ugovoru sklopljenom 27. svibnja 1991. između tuženika kao prodavatelja i C. r. i. d.o.o. iz Z., prednika umješača i vlasnika tužitelja, kao kupca, o kupnji poduzeća D. r. i. d.o.o., naznačeno (u čl. 2. Ugovora) da stranke ugovora „ustanovljuju“ da je prijeporna nekretnina vlasništvo I. D. u stečaju (tuženika) i da nije predmetom toga ugovora,

- da prijeporna nekretnina osim što nije procijenjena u osnivačkom ulogu prednika tužitelja, nije niti kasnije, nakon pretvorbe tužitelja, unijeta u temelji kapital tužitelja. Sporno je u revizijskom stadiju je li tuženik kao slijednik osnivača prednika tužitelja dužan tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na prijepornoj nekretnini, a sve obzirom na stvarni sadržaj odredbe čl. 10. Akta o osnivanju prednika tužitelja.

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelj nije dokazao da ima osnovu (pravo) za obvezivanje tuženika predati mu „valjanu tabularnu ispravu sposobnu za zemljišno knjižni prijenos“ prijeporne nekretnine (u naravi poslovnog prostora u stambeno poslovnom objektu u Z., …).

Shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

Naime, obzirom na naznačeni predmet spora, odluka o kojem predmetu zavisi od odgovora na pitanje je li tužitelj stekao valjani pravni osnov za obvezivanje tuženika predati mu navedenu tabularnu ispravu za upis prava vlasništva - i je li tuženik dužan trpjeti da se tužitelj temeljem presude upiše kao vlasnik te nekretnine (uz istodobno brisanje upisa svoga vlasništva), da bi uopće bilo potrebno razmatrati valjanost stjecanja prava vlasništva iste nekretnine po tužitelju u postupku pretvorbe njegovog prednika - društvenog poduzeća (obzirom na utvrđenje da nije unijeta u temeljni kapital tužitelja), tužitelj je, da bi uspio s postavljenim zahtjevom, prije svega trebao dokazati postojanje činjenica na kojima je zahtjev temeljio: da se odredbom istaknutog čl. 10. Akta o osnivanju prednik tuženika obvezao predati njegovom predniku prijepornu tabularnu ispravu i (s time u svezi) prenijeti mu u vlasništvo utuženu nekretninu.

Pritom je dokaze za utvrđenje navedenih činjenica tužitelj trebao predložiti tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima - i te činjenice dokazati prije revizijskog stadija postupka.

Međutim, obzirom su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza na koje se tužitelj pozvao do revizijskog stadija - ali i onih provedenih prema prijedlogu tuženika, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) - odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelj (koji je prema pravilu o teretu dokazivanja trebao predložiti dokaze za ono što tvrdi i na čemu temelji svoj zahtjev) nije dokazao istaknute činjenice (sadržaj Akta o osnivanju na kojem temelji zahtjev), odnosno da se ocjenom istih dokaza - te iz navedenih utvrđenja, ne može prihvatiti dokazanim da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu svoga obveznopravnog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave i stjecanje vlasništva prijeporne nekretnine, nisu imali razloga obveznopravni zahtjev tužitelja ocijeniti osnovanim.

Konkretno, polazeći od navedenih utvrđenja (od: sadržaja Akta o osnivanju i upisa u sudski registar - prema kojima ne proizlazi da je predmetna nekretnina činila osnivački ulog prednika tužitelja; ponašanja prednika tužitelja nakon što je osnovan - obzirom sklapanjem ugovora o najmu nekretnine nije iskazivao vlasničke ovlasti, a ove nije iskazao niti ponudama da je kupi; raspolaganja nekretninom po predniku tuženika - kada je prilikom kupnje poduzeća D. r. i. d.o.o. i on kao ugovorna strana ugovora o kupoprodaji naznačio u ugovoru da prijeporna nekretnina ostaje njegova i nije predmetom ugovora, izražavajući vlasničkopravne ovlasti – s kojima se suglasio kupac tužiteljevog prednika) i činjeničnog zaključka (iz tih utvrđenja) da tužitelj nije dokazao da je prednik tuženika odredbom čl. 10. Akta o njegovom osnivanju od 20. rujna 1989. preuzeo obvezu prenijeti njegovom predniku utuženu nekretninu i (u tome cilju) izdati mu tabularnu ispravu, odnosno da nije dokazao da je prednik tuženika tom odredbom izrazio volju za takvim obvezivanjem - a koje bi obvezivanje zahtjev tužitelja činilo osnovanim, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su taj zahtjev odbili.

Uostalom tužitelj u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje (tvrdnjom da je predmetna nekretnina jedina koju je tuženik imao u Z. u vrijeme donošenja Akta o osnivanju - pa je „evidentno“ da se odredbom čl. 10. Akta o osnivanju imalo u vidu prijepornu nekretninu, a da su u postupku pogrešno ocijenjeni ugovori o najmu predmetnog poslovnog prostora i ugovor kojim je C. r. i. d.o.o. sada S. C. d.o.o. kupio D. r. i. d.o.o. - budući ovima nije priznata činjenica da je tuženik vlasnik te nekretnine), a iz tog se razloga (imajući na umu i da je pitanje stvarnog sadržaja Akta o osnivanju i sadržaja volje osnivača prednika tužitelja činjenično pitanje) revizija s uspjehom ne može izjaviti.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 10. listopada 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.