Rev-2811/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2811/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza, kao članova vijeća u gradjansko- pravnoj stvari tužiteljice L. N. iz R., zastupane po J. D., odvjetnici iz Z., protiv tuženih V. Z. iz Z., zastupanog po M. Š., odvjetniku iz Z. i Udružena samoupravna interesna zajednica za ceste Z., zastupana po Republičkom javnom pravobranilaštvu, uz sudjelovanje umješača Radne organizacije za ceste V., radi naknade štete, rješavajući reviziju prvotuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 18. lipnja 1991. br. Gž 5270/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. studenog 1990. br. Pn 1015/89, u sjednici održanoj dana 26. ožujka 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija prvotuženika Z. V. kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom drugostepenog suda potvrdjena je presuda prvostepenog suda kojom je naloženo prvotuženiku da na ime naknade štete u vezi prometne nezgode plati tužiteljici iznos od 73.227 HRD sa zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 11.594 HRD.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude prvotuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje prvostepenom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, koji zakon je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Drugostepeni je sud u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode prvotuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na one njegove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije, prema tome, učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju prvotuženik, prema sadržaju svoje revizije, posebno ističe.

Sudovi su potpuno i istinito utvrdili sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva, pa nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 7. st. 1. ZPP, koju prvotuženik u svojoj reviziji takodjer opisno posebno ističe.

Razmotrivši rezultate redovnog postupka ovaj revizijski sud je našao da su niži sudovi postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjem (čl. 220. st. 2., čl. 304. st.

1. i dr.) pravilno ocijenili da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka o tužbenom zahtjevu pa protivni revizijski navodi nemaju opravdanje.

S obzirom na prigovore revidenta u vezi potonje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka treba ukazati i na to da nema nikakve zakonske zapreke da se podaci u spisu krivičnog predmeta koriste kao dokazni materijal u parničnom postupku. Kao dokazi u postupku pred parničnim sudom mogu se koristiti i utvrdjenja sadržana u krivičnoj presudi, a konstatacije o uzročnosti izmedju radnji i posljedice čak i vežu parnični sud ako se tiču osobe koja je bila optužena i potom pravomoćnom presudom osudjena.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema utvrdjenju sudova tužiteljica je dana 15. ožujka 1987. u M. teško tjelesno povrijedjena uslijed sklizanja s kolnika i prevrtanja njenog osobnog automobila kojim je ona upravljala, zbog zaledjene ceste od vode istekle na cestu iz puknute vodovodne cijevi gostionice I. vlasništvo prvotuženikove supruge, koju je tada u njenoj odsutnosti vodio prvotuženik i prvotuženik je pravomoćnom presudom Krivičnog suda oglašen krivim za taj štetni dogadjaj kao krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 167. st. 2. i 1. KZH (teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa ugrožavanjem javnog prometa opisanom radnjom).

Pravilan je zaključak sudova o isključivoj odgovornosti prvotuženika za naknadu štete tužiteljici, jer takav zaključak i opravdavaju činjenice navedene u izreci krivične presude koje ulaze u bitno obilježje navedenog krivičnog djela zbog kojeg je prvotuženik oglašen krivim i koje su bitne za postojanje krivične odgovornosti prvotuženika, kao i pouzdano utvrdjenje sudova da tužiteljica nije pridonijela nastanku konkretne štete nepropisnom vožnjom niti na bilo koji drugi način.

Parnični sud nije ni ovlašten ispitivati činjenice koje su utvrdjene kao elementi krivičnog djela i krivične odgovornosti, jer je za njih vezan u smislu čl. 12. st. 3. ZPP-a, pa su bez osnove prigovori revidenta kojima ih osporava, napose činjenicu da je do poledice na cesti došlo uslijed izlijevanja vode iz puknute vodovodne cijevi u njegovom šahtu odnosno šahtu gostionice koju je on tada vodio.

Sudovi su na temelju mišljenja liječničkih vještaka utvrdili da je tužiteljica kritične zgode zadobila komplicirane prijelome prvog, drugog i trećeg slabinskog kralješka uz prijelom lijevih poprečnih nastavaka I-III slabinskog kralješka te uganuće skočnog zgloba, s time da je sadreni steznik zbog toga nosila sve do 9. lipnja 1987. Zbog tih tjelesnih povreda tužiteljica je trpjela fizičke bolove jakog intenziteta i trajnog karaktera 10-15 dana, srednjeg intenziteta povremeno 15-20 dana i povremene bolove slabijeg intenziteta 5-6 mjeseci, zatim primarni strah jakog intenziteta u situaciji neposredne životne ugroženosti dok je ona trajala, te sekundarni strah jakog intenziteta 6-8 dana, srednjeg intenziteta 15-18 dana i tzv. kasni strah u vidu zabrinutosti i bojazni u trajanju od 4 mjeseca.

Takva jačina fizičkih bolova i straha i njihovo trajanje opravdavaju dosudjenu pravičnu novčanu naknadu za fizičke bolove u iznosu od 10.000 dinara i za strah u iznosu od 6.000 HRD.

Kao trajna posljedica povredjivanja tužiteljice u predmetnom štetnom dogadjaju, prema utvrdjenju u redovnom postupku, ostao je jači deformitet kralježnice koja je jako bolna i u visokom stupnju ukočena. Zbog čega je njena opća životna i radna sposobnost u dobi od 25 godina umanjena za 40%.

Trajne posljedice čini i naruženost tužiteljice srednjeg stupnja uslijed deformiteta kralježnice koje uzrokuje iskrivljeno držanje tijela i otežano kretanje.

Opisano smanjenje životnih aktivnosti i njihovo predvidivo trajanje, s obzirom na dob tužiteljice, opravdava dosudjenu naknadu za duševne bolove koje tužiteljica uslijed toga trpi u iznosu od 50.000 HRD, a opisana naruženost dosudjenu naknadu za taj oblike nematerijalne štete u iznosu od 60.000 HRD.

Uvidom u priloženu potvrdu RO T. pravilno je utvrdjena i visina štete koju je za vrijeme bolovanja pretrpjela tužiteljica na ime izgubljene zarade u iznosu od 227 HRD.

S obzirom na narav konkretnih povreda tužiteljice sudovi su pravilno zaključili da je opravdan njen zahtjev za naknadu štete zbog uništene odjeće u iznosu od 1.000 HRD.

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393.

ZPP, revizija prvotuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 26. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v.r.