Rev-1794/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1794/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. B. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici P. Š. i M. J., odvjetnici iz S., protiv tuženika S. d.d. V., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 26. ožujka 1997. godine broj Gž-509/96, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 8. studenog 1995. godine broj P-2170/94, u sjednici održanoj dana 8. prosinca 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju 50.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. studenog 1995. godine do isplate, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 78.000,00 kn odbijen.

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je djelomično žalba tužitelja i djelomično je preinačena prvostupanjska presuda tako da je tužitelju dosuđen ukupni iznos naknade nematerijalne štete od 86.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. studenog 1995. godine do isplate, uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 10.022,20 kn, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 42.000,00 kn odbijen. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili preinačenje i umanjenje dosuđenih iznosa naknade.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

O svim ostalim povredama postupka, zbog kojih se revizija može izjaviti, revizijski sud je ovlašten voditi računa samo onda kada se navodima revizije upućuje na njihovo postojanje. Kako revident u obrazloženju ne opisuje nijednu od bitnih povreda, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovan je prigovor revidenta da je pri donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj saznao da boluje od azbestoze pleure 10 godina nakon odlaska u mirovinu,

- da azbestoza pleure kod tužitelja predstavlja profesionalnu bolest, jer su zadovoljena dva ključna kriterija za priznavanje profesionalne bolesti - jasan radiološki nalaz patoloških promjena pleure i više od petogodišnje izloženosti azbestnoj fibrogenoj prašini na radnom mjestu,

- da ne postoji drugo oboljenje koje bi imalo utjecaja na oštećenje pluća tužitelja,

- da je tužitelju zbog oštećenja plućne funkcije od 35% u istom postotku smanjena i životna aktivnost,

- da je tužitelj u zadnjih 3-4 godine osjećao lakše probadajuće i stezajuće bolove u prsištu pri srednje teškom i teškom fizičkom radu, te lakše probadajuće bolove kraćeg trajanja pri promjeni vremena odnosno nepovoljnim makroklimatskim okolnostima, da su ovi bolovi trajni s mogućnošću progresije,

- da kod tužitelja nema trajnih duševnih poremećaja jer nije postojao intenzivan strah, a bio je prisutan jači objektivni strah kroz vrijeme od par dana, strah srednjeg stupnja do dva mjeseca, a lakšeg stupnja trajno.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik odgovoran za štetu koju trpi tužitelj.

Naime, prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86 i 26/93) poslodavac je dužan naknaditi radniku štetu zbog profesionalnog oboljenja ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnje ili djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

Tuženik, dakle, odgovara po principu uzročnosti, pa kada je u postupku utvrđeno da je tužitelj kao njegov radnik zbog višegodišnje izloženosti azbestnoj fibrogenoj prašini profesionalno obolio od azbestoze, tada postoji odgovornost tuženika za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio kao posljedicu tog oboljenja. Tuženik nije dokazao postojanje nekog od razloga za isključenje svoje odgovornosti, niti se u reviziji poziva na takve razloge. Stoga je neosnovan i njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

Tvrdnjama da su se zdravstvene tegobe pojavile tek više godina nakon odlaska tužitelja u mirovinu, te da nije dokazano da se radi o profesionalnom oboljenju, tuženik osporava činjenična utvrđenja, čiju pravilnost revizijski sud nije ovlašten ispitivati, jer se prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nisu relevantni ni navodi revidenta vezani za mogućnost doticaja s azbestom, jer se odnose također na utvrđenje činjenica. Pozivanje revidenta na redovito provođenje mjerenja koncentracije azbesta u zraku, te njenu dopuštenost, ne utječe na odgovornost tuženika, jer propisivanje higijensko-tehničkih mjera zaštite ima za cilj smanjenje štetnih utjecaja materija koje se koriste u procesu rada na zdravlje radnika, ali i primjena tih mjera nikad posve ne isključuje te štetne utjecaje. Zbog toga postoji odgovornost za naknadu štete nastalu profesionalnim oboljenjem i u slučaju kad je poslodavac postupao u skladu s važećim propisima mjera zaštite za određenu djelatnost.

Neosnovan je i prigovor revidenta da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo dosudivši previsoku naknadu nematerijalne štete.

Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti u smislu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91. 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje ZOO), osobito jačinu i trajanje fizičkih boli i straha, opseg smanjenja životne aktivnosti i pojavne oblike u kojima se to smanjenje svakodnevno očituje, kao i dob tužitelja (rođen 1926. godine), drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da iznos od 11.000,00 kn za pretrpljene fizičke boli, 5.000,00 kn za pretrpljeni strah i 70.000,00 kn za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu.

Stoga je o reviziji tuženika, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno na temelju čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 8. prosinca 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.