Croatian Supreme Court dismisses appeal on labor law grounds regarding termination and severance pay. The court rejects the claim that the employer could unilaterally terminate the contract after the employee's death. The appeal is rejected as unfounded based on labor law provisions. The court rules that the employer could not terminate the contract after the employee's death. The appeal is rejected as unfounded based on labor law provisions. The court rules that the employer could not terminate the contract after the employee's death. The appeal is rejected as unfounded based on labor law provisions. The court rules that the employer could not terminate the contract after the employee's death.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the second-instance judgment, ruling the appeal unfounded. The plaintiff, an employee's heir, argued that the employer could not unilaterally terminate the employment contract after the employee's death, claiming entitlement to damages and severance pay. The court held that since the employment relationship had not terminated prior to death, the employer lacked the legal basis to terminate it posthumously, thereby denying the plaintiff's claims for damages and severance.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radu; Zakon o parničnom postupku: The employer cannot unilaterally terminate an employment contract after the employee's death if the relationship had not previously ended, and appeals must be limited to the specific grounds raised in the revision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 294/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Č. iz Z., kao nasljednice S. Č., zastupane po punomoćniku A. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika T. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr 608/06 od 5. prosinca 2006., kojom je djelomično potvrđena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr 92/98 od 18. siječnja 2006., u sjednici održanoj 17. listopada 2007.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice N. Č. iz Z. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev da utvrdi da nije dopušten otkaz ugovora o radu zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga od 1. prosinca 1997. i da sud utvrdi prestanak ugovora o radu sklopljenog između sada pok. S. Č. – oca tužiteljice i tuženika s danom zaključenja glavne rasprave, te da naloži tuženiku isplatu iznosa 110.162,68 kn s osnova naknade štete od 18 prosječnih mjesečnih plaća i otpremnine od dvije prosječne mjesečne plaće za svaku godinu radnog staža, kao i isplatu razlike između plaće i naknade koju je S. Č. primao za vrijeme bolovanja počevši od 1. siječnja 1999. do zaključenja glavne rasprave, u mjesečnim iznosima koji su pobliže navedeni u izreci prvostupanjske presude do 1. svibnja 2002. Odbijen je i zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži da upiše trajanje radnog odnosa u radnu knjižicu zaključno s danom zaključenja glavne rasprave te da nadoknadi tužiteljici i sva druga primanja vezana uz mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Odbijen je i tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu nespecificirane razlike plaće i naknade za bolovanje od 1. svibnja 2002. do zaključenja glavne rasprave. U tom dijelu prvostupanjska presuda je ukinuta, i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijanu presudu poništi ili ukine.
Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.
Revizija nije osnovana.
Na temelju odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev. Smatra da tuženik tijekom trajanja ovog radnog spora nije mogao poništiti, svojom Odlukom od 1. prosinca 1998., spornu Odluku o otkazu ugovora o radu bez pristanka tužitelja.
U postupku je utvrđeno da prema pobijanoj Odluci o otkazu ugovora o radu, tužitelju prestaje radni odnos kod tuženika protekom otkaznog roka koji iznosi šest mjeseci. Kako je tužitelj u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu pa nadalje neprekidno bio na bolovanju, otkazni rok nije mu ni počeo teći (čl. 111. st. 5. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95., 54/95. i 65/95. – dalje: ZR). Tužitelj je bio u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika sve do svoje smrti 26. siječnja 2004., tako da je tog dana njegov radni odnos kod tuženika prestao smrću.
Utvrđeno je, da je prednik tužiteljice osporavao Odluku o otkazu ugovora o radu, zahtijevajući zaštitu svojeg prava kod tuženika, a nakon toga i sudsku zaštitu u smislu odredbe čl. 126. ZR. Kako među strankama ugovorni radni odnos nije prestao, tuženik kao poslodavac mogao je poništiti svoju odluku koju je radnik osporavao. S obzirom da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao sve do njegove smrti 26. siječnja 2004., nisu se stekle ni pretpostavke iz čl. 115. ZR za vraćanje na rad, pa time ni pretpostavke za sudski raskid radnog odnosa, s danom zaključenja glavne rasprave (3. siječnja 2006.), kako je to tužitelj zahtijevao u tijeku postupka. Slijedom toga tužitelj nema pravo niti na naknadu štete u smislu čl. 116. st. 1. ZR, kao ni pravo na otpremninu, jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 79. ZR u smislu nemogućnosti vraćanja tužitelja na rad nakon završenog liječenja, kao ni pretpostavke za isplatu otpremnine propisane odredbom čl. 118. ZR.
Zbog toga su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene materijalnopravne odredbe ZR, kad su svi ovi zahtjevi odbijeni.
Pravilno je odbijen i zahtjev za isplatu razlike između plaće i naknade koju je tužitelj primao za vrijeme bolovanja. Tuženik nije osporio da je tužitelj bio na bolovanju, ali je osporio da bi on bio dužan naknaditi tužitelju štetu kao razliku između plaće i naknade za vrijeme bolovanja. Tužitelj nije dokazao da je tuženik odgovoran za tu štetu. U tužbi kao i u tijeku postupka tužitelj nije ni naveo određene činjenice o okolnostima samog štetnog događaja, pa su sudovi iz tih razloga tužiteljev zahtjev pravilno odbili.
O bitnim povredama odredaba parničnog postupka razlozi u reviziji nisu određeno navedeni, pa je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u granicama primjene materijalnog prava.
Prema odredbama ZPP revizijski sud nije ovlašten ispitivati i pravilnost pobijanog drugostupanjskog rješenja, kojim je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta.
Valjalo je stoga iz svih navedenih razloga reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 17. listopada 2007.
Predsjednik vijeća:
Ivica Crnić, v.r.