I Kž-493/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 493/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr. Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Frančula mr. Rudolfa, Potrebica Ante i Drakulić Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.D., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Puli od 2. travnja 1992. K 40/91, u sjednici održanoj 18. studenog 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske P.M.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba javnog tužitelja, ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje, pred potpuno izmijenjenim vijećem.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom, temeljem čl. 350. t. 3. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("NN" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) opt. P.D. je oslobodjen optužbe da bi počinio kriv. djelo iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZH.

Temeljem čl. 99. st. 1. ZKP troškovi krivičnog postupka padaju na tetet budžetskih sredstava.

Protiv te presude podnio je žalbu javni tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem je predložio da se žalba javnog tužitelja odbije kao neosnovana, te zatražio obavijest o sjednici vijeća.

I Kž 493/92

Javni tužitelj Republike Hrvatske je predložio da se uvaži žalba javnog tužitelja u smislu žalbenog prijedloga.

Temeljem čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske stranke nisu obaviještene o sjednici vijeća, jer je citiranim propisom odredjeno da se odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju ("NN" br. 73 od 31. prosinca 1991. godine i br. 25 od 29. travnja 1992. godine).

Žalba je osnovana.

Kao prvo, potpuno je neprihvatljivo stajalište prvostepenog suda, kako to s pravom ističe javni tužitelj u žalbi, da se ne može iznijeti optužba na glavnoj raspravi, ako je činjenično stanje identično onom iz optužnice.

Javni tužitelj može izmijeniti optužnicu ako je po njegovom nalaženju činjenično stanje izmijenjeno na glavnoj raspravi, dovoljna je i nova subjektivna ocjena dokaza iz prethodnog postupka. Potrebno je samo da se radi o istovjetnosti u pogledu osnovnog dogadjaja, a kako je to u ovom slučaju i izmijenjenom optužnicom bilo očuvano, nepravilno je prvostepeni sud i bez iakakvog zakonskog uporišta odbio prihvatiti takvu optužnicu.

Nadalje, s pravom javni tužitelj u žalbi prigovara ocjeni i zaključcima prvostepenog suda u pogledu nepostojanja dokaza u odnosu na učin optuženog krivičnog djela.

Prvostepeni sud nalazi da, iako je optuženik kritične zgode upravljao vozilom pod utjecajen alkohola i brzinom većom od dozvoljene, da te činjenice nisu u uzročnoj vezi s predmetnom nezgodom, te prihvaća obranu optuženika da je do gubitka kontrole nad vozilom, slijetanja sa ceste i do prometne nezgode došlo uslijed toga što mu je pok. G.M., koji je sjedio iza njega, "jednom rukom zahvatio vidno polje ispred očiju", smatrajući da je takva situacija moguća i da se takva obrana ne može ničim isključiti.

Medjutim, takva ocjena rezultata provedene glavne rasprave i takvo utvrdjenje činjeničnog stanja, ne može se, bez nadopune rasprave, usvojiti kao pravilno. Prije svega, osnovano se u žalbi javnog tužitelja stavljaju prigovori u pogledu provedenog prometnog vještačenja.

Naime, nalaz i mišljenje prometnog vještaka ing. R.A. nije moguće ispitati, jer je isti nejasan i stručno nedovoljno argumentiran. Prometni vještak nije na adekvatan stručan način obrazložio svoje zaključke, već se njegov nalaz ustvari svodi na pretpostavke i procjenjivanja, iako u spisu postoje objektivno utvrdjeni podaci u zapisniku o uvidjaju i fotodokumentaciji na temelju kojih je bilo moguće utvrditi činjenice koje su odlučne za postojanje ili nepostojanje inkriminiranog krivočnog djela.

Zatim, prvostepeni sud nije uopće analizirao i cijenio iskaz svjedoka V.M. u odnosu na okolnost gdje je u automobilu sjedio pok. G.M., a niti je na glavnoj

I Kž 493/92

raspravi pokušao razjasniti zašto je svjedok u odnosu na tu okolnost različito iskazivao (u istrazi ovaj svjedok je izjavio - "G. je sjedio koliko se sjećam, iza P., na glavnoj raspravi je pak prvo odredjeno naveo da je ovaj oštećenik sjedio iza njega, a da je pok. M.D. sjedio iza vozača, odnosno optuženika, da bi zatim na posebno postavljeno pitanje neodlučno i bez ikakvog daljnjeg objašnjenja iskazao "mislim da je točno ono što sam rekao u istrazi".

Medjutim, taj dio iskaza ovog svjedoka u pogledu navedene odlučne okolnosti prvostepeni sud uopće ne ocjenjuje, već u svojim zaključcima citira samo obranu optuženika i paušalno zaključuje da je ona sa "životnog i logičnog aspekta" moguća.

Takodjer iz nalaza toksikološkog vještaka ing. M.V. (list 23) se ne vidi na koji je način vještak došao do promilne vrijednosti od 0,95‰ apsolutnog alkohola u krvi optuženika, uzorka imao 0,96‰ apsolutnog alkohola u krvi, a 1,49‰ kada je optuženik u času uzimanja

u mikraći.

Kako iz izloženog proizlazi da činjenično stanje, za sada, nije pravilno, a ni potpuno utvrdjeno, trebalo je uvaženjem žalbe javnog tužitelja prvostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, time da se nova glavna rasprava ima održati pred potpuno izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom postupku prvostepeni sud će biti dužan provodjenjem svih potrebnih dokaza utvrditi sve odlučne činjenice, te ih savjesno analizirati i ocijeniti, a posebno će biti potrebno provesti pravo toksikološko vještačenje, zatim obnoviti prometno vještačenje, ali s novim prometnim vještakom koji treba na osnovu materijalnih tragova (tragova vozila, oštećenja vozila, položaja u kojem je vozilo nadjeno, oštećenja na preprekama u koje je vozilo udarilo), a po potrebi provesti i rekonstrukciju na licu mjesta, utvrditi brzinu vozila i sigurnosnu brzinu prolaza zavojem, a potrebno će biti da se vještak izjasni i o ispravnosti vozila i njenom utjecaju na vožnju optuženika, kao i o obrani optuženika i njegovom prikazu dogadjaja, te stim u vezi o adekvatnosti njegovog reagiranja u takvim pretpostavljenim uvjetima vožnje (optuženik je u obrani naveo da je za sekundu ili dvije maknuo ruku pok. G.M. ) te ustanoviti uzrok ove prometne nezgode i donijeti zaključak o krivičnoj odgovornosti optuženika.

Zbog svih iznesenih razloga valjalo je riješiti kao u izreci na temelju čl. 385. st. 1. i 2. ZKP.

U Zagrebu, 18. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Novoselec dr. Petar, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)