Pž-6561/2010-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

44. Pž-6561/10-3

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Jagodi Crnokrak, u pravnoj stvari tužiteljice I. J. iz S., koju zastupa punomoćnica J. K., odvjetnica u S., protiv tuženika P. d.d. u stečaju, iz S., kojeg zastupa punomoćnica R. V. K., odvjetnica u S., radi utvrđenja osporene tražbine, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-533/10 od 26. kolovoza 2010., 18. studenoga 2010.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-533/10 od 26. kolovoza 2010. te predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljičina žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-533/10 od 26. kolovoza 2010.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je točkom I. izreke utvrđena tužiteljičina tražbina prema tuženiku s osnove otpremnine u iznosu od 1.000,00 kn u drugom višem isplatnom redu. Točkom II. izreke presude naloženo je tužiteljici u roku od osam dana tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.088,75 kn.

Pobijanim rješenjem je odbačena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje tražbine prema tuženiku iz osnove otpremnine u iznosu od 32.804,80 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda kao nedopuštena.

Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev na utvrđenje tražbine s osnove otpremnine u iznosu od 1.000,00 kn kao tražbine drugog isplatnog reda donio presudu bez održavanja glavne rasprave sukladno odredbi čl. 332.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08, u daljnjem tekstu: ZPP) uzimajući u obzir da između stranaka nisu više sporne odlučne činjenice. Naime, sud je izložio tijek postupka u ovoj pravnoj stvari koji je započeo tužbom 13. studenog 2001. (u obrazloženju pogrešno navedeno 2010.), radi utvrđenja osporene tražbine s osnove otpremnine u iznosu od 70.000,00 kn, te je sud izložio na koji je način tužiteljica disponirala tužbenim zahtjevom, tako da je podneskom od 6. veljače 2004. smanjila tužbeni zahtjev za utvrđenje tražbine s osnove razlike otpremnine na iznos od 1.000,00 kn, dok je kasnijim podnescima tužiteljica preinačavala tužbeni zahtjev ističući zahtjeve za utvrđenje tražbine s osnove razlike otpremnine u višim iznosima, i konačno tužbenim zahtjevom od 10. travnja 2007. nakon provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja, zahtijevala utvrđenje tražbine u iznosu od 33.804,80 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda.

Sukladno uputama ovog suda iz ranijih ukidnih rješenja u ovoj pravnoj stvari, prvostupanjski sud je ocijenio da je nakon smanjivanja tužbenog zahtjeva za utvrđenje tražbine na iznos od 1.000,00 kn prema tužiteljičinom podnesku od 6. veljače 2004., došlo do prekluzije prava na preinaku tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva odnosno zahtijevanjem utvrđenja tražbine s osnove razlike otpremnine u iznosu višem od 1.000,00 kn. Pri tome se sud pozvao na odredbu čl. 178. st. 5. Stečajnog zakona („Narodne novine“ 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06 i 116/10 – u daljnjem tekstu: SZ) te na odredbu čl. 181. st. 2. ZPP-a te je tužbu odbacio u dijelu u kojem se zahtjeva utvrđenje tražbine u iznosu od 32.804,80 kn u drugom višem isplatnom redu kao nedopuštenu.

Ocjenjujući dopuštenim smanjeni tužbeni zahtjev na utvrđenje osporene tražbine u iznosu od 1.000,00 kn s osnove razlike otpremnine, sud ocjenjuje taj tužbeni zahtjev osnovanim između ostalog i pozivom na rezultate provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, iz kojeg je utvrdio kao nespornu činjenicu da bi tužiteljici prema odredbi čl. 68. Kolektivnog ugovora pripadala razlika otpremnine u iznosu od 33.804,80 kn te da se u tom iznosu radi o tražbini koja tužiteljici nije priznata u okviru stečajnog postupka nad tuženikom. Pri tome je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica tužbu za utvrđenje osporene tražbine podnijela sukladno odredbi čl. 180. st. 1. SZ-a jer je i u prijavi tražbine zahtijevala utvrđenje tražbine s osnove razlike otpremnine, te je predmet tužbenog zahtjeva također tražbina s razlike otpremnine u iznosu i isplatnom redu kako je osporena u stečajnom postupku nad tuženikom, dok nije odlučno je li tužiteljica prijavila otpremninu po odredbi čl. 72. ili čl. 68. Kolektivnog ugovora, jer sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 3. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, pri čemu je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica podneskom od 6. veljače 2004. označila kao 1.000,00 kn sukladno odredbi čl. 180. st. 2. tada važećeg SZ-a.

Protiv presude i rješenja je tužiteljica podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga.

Smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 332.a ZPP-a te da je sud pogrešno donio pobijanu presudu bez održavanja glavne rasprave, jer za to nisu bili ispunjeni uvjeti koje propisuje citirana odredba ZPP-a.

Ističe da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredaba ZPP-a odbacio tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kako je navedeno u izreci, jer je pogrešno utvrdio da je tužiteljica svojim uređivanjima tužbenog zahtjeva tijekom postupka smanjila tužbeni zahtjev, odnosno sud je pogrešno utvrdio da je došlo do presumiranog povlačenja tužbe, jer se ne radi o slučaju iz čl. 465. i čl. 499. ZPP-a. Tužiteljica ističe da je tužbu podnijela u zakonskom roku od osam dana nakon što joj je dostavljeno rješenje o osporenoj tražbini, da je utužila i više od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a da je definitivni tužbeni zahtjev mogla postaviti tek nakon provođenja vještačenja. Ističe da je podneskom od 6. travnja 2004. tužiteljica tek aproksimativno uredila tužbeni zahtjev na što je imala pravo sve dok se ne provede vještačenje, a naročito s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev tijekom postupka uvijek bio u granicama prijavljenog i osporenog potraživanja. Stoga smatra da je rješenje o odbacivanju dijela tužbe nezakonito.

Žaliteljica ukazuje i na pogrešnu odluku o trošku postupka, te ističe da je sud propustio tužiteljici sukladno tužiteljičinom zahtjevu za naknadu parničnog troška obračunati trošak za sve poduzete radnje, pa je tako tužiteljici sud priznao samo trošak za sastav podneska od 8. ožujka 2003. kojeg tužiteljica nije niti sastavila, dakle za nepostojeći podnesak te trošak vještačenja, dok joj nije obračunat trošak sastavljanja tužbe, podnesaka, kao niti zastupanja na ročištima, dok je sud troškove zastupanja na ročištima za koja nije priznao trošak tužiteljici, obračunao tuženiku. Kako sud nije dao razloge zbog čega nije dosudio sve popisane troškove tužiteljici, to je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer odluka o trošku ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloge, a navedeni razlozi su nerazumljivi, nejasni i proturječni. Osim toga, u odnosu na odluku o trošku ostvaren je i razlog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer je sud tuženiku priznao neke troškove koje po citiranoj Tarifi nije mogao priznati pa tako za podneske od 8. srpnja 2005., 13. studenog 2006., 22. travnja 2008., 23. lipnja 2008. i 23. rujna 2009. sud je tuženiku priznao puni iznos od po 25 bodova iako tim podnescima tuženik niti ne odgovara na tužbu, niti se očituje na nalaz i mišljenje vještaka da bi mu pripadala nagradama prema Tbr. 8. st. 3. eventualno u visini od 25% nagrade iz Tbr. 7. Konačno, sud je propustio ocijeniti kvalitativni uspjeh tužiteljice u sporu jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, što je tuženik tijekom postupka neprekidno osporavao i dao povoda za tužbu. Slijedom navedenog, predlaže žalbu ocijeniti osnovanom i preinačiti pobijanu odluku te usvojiti tužbeni zahtjev u daljnjem iznosu od 32.804,80 kn u drugom višem isplatnom redu te tuženiku naložiti naknadu cjelokupnog troška tužiteljici, a podredno predlaže ukinuti odluku u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovan postupak i odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba protiv presude je osnovana, dok žalba protiv rješenja nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu i rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pri donošenju presude bez održavanja glavne rasprave sud ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. t. 5. ZPP-a, zbog čega je presudu valjalo ukinuti, dok je pobijano rješenje pravilno i zakonito.

U odnosu na presudu

Osnovano žaliteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je sud ostvario donoseći presudu bez održavanja glavne rasprave u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja tražbine s osnove otpremnine u iznosu od 1.000,00 kn u drugom višem isplatnom redu. Naime, sud obrazlaže primjenu odredbe čl. 332.a ZPP-a time da je uzeo u obzir činjenicu da između stranaka više nisu sporne odlučne činjenice o visini razlike otpremnine koju tužiteljica potražuje te o primjeni čl. 68. Kolektivnog ugovora kao pravne osnove zatražene razlike otpremnine.

Odredba čl. 332.a ZPP-a koja propisuje mogućnost donošenja presude bez održavanja rasprave ako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, i ako ne postoje druge smetnje za donošenje takve presude, unijeta je u Zakon o parničnom postupku čl. 182. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 117/03). Prema odredbi čl. 284. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine odredbe čl. 182. tog Zakona, dakle i odredba kojom se dodaje čl. 332.a, dakle presuda bez održavanja rasprave, primjenjivat će se samo na postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu tog Zakona, odnosno nakon 1. prosinca 2003.

Iz spisa proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 13. studenog 2001., dakle prije izmjena i dopuna ZPP-a iz 2003. godine i prije uvođenja instituta presude bez održavanja rasprave, pa se već zbog toga nije mogla donijeta ta vrsta presude u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, sve da je i bilo moguće primijeniti odredbu čl. 332.a dakle, donijeti presudu bez održavanja rasprave, a s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da se ne radi o situaciji koja je predviđena tom zakonskom odredbom, dakle o situaciji kada tuženik u odgovoru na tužbu prizna odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva pa sud može bez održavanja glavne rasprave odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu.

U ovoj pravnoj stvari je bilo niz ročišta za glavnu raspravu, a niti je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice. Odlučne činjenice u parnici koja se pokreće radi utvrđenja osporene tražbine, kao nesamostalnoj parnici, na što s pravom ukazuje prvostupanjski sud, odlučne su činjenice je li tuženik priznao da se utvrđenje tražbine traži sukladno odredbi čl. 188. i čl. 180. SZ-a, dakle po osnovi, visini i isplatnom redu kako je tražbina ispitana odnosno osporena u stečajnom postupku. Upravo te odlučne činjenice je tuženik cijelo vrijeme osporavao pa i počevši od očitovanja na tužbu, jer je osporavao da bi se radilo o tražbini koju je tužitelj prijavio a tuženik ispitao u stečajnom postupku.

Dakle, osim što se citirana zakonska odredba ne može primijeniti s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, pogrešno je sud smatrao da bi se ta odredba mogla primijeniti i s obzirom na okolnost da između stranaka nisu sporne odlučne činjenice. Također je proturječno pozivati se na rezultate izvedenog dokaznog postupka pa tako i na rezultate provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, a pri tome donijeti presudu bez održavanja rasprave.

Zbog počinjene bitne povrede presudu je valjalo ukinuti sukladno odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a.

Valja reći da žalitelj s pravom ukazuje i na nerazumljivost odluke o trošku, odnosno da nedostaju razlozi o tome zbog čega je prvostupanjski sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastavljanje tužbe, pojedinih podnesaka i za zastupanja na ročištima dok je za ista ročišta tuženiku dosudio trošak. Također pravilno žaliteljica ukazuje i na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to u vezi s odredbom čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, jer je sud propustio dati razloge zbog čega je primijenio Tbr. 8. t. 1. za sastavljanje podnesaka kojima se ne odgovara na tužbu ili se ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka, pa presudu zbog toga za sada nije moguće ispitati niti u odluci o trošku.

U ponovljenom postupku sud će prvenstveno zakazati ročište za glavnu raspravu sukladno odredbi čl. 315. st. 3. ZPP-a s obzirom na činjenicu da se glavna rasprava u ponovljenom postupku nakon ukidnog rješenja ovog suda poslovni broj Pž-165/10 od 28. siječnja 2010. ima provesti pred drugim sucem pojedincem. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi prvostupanjski sud će nakon što se stranke o tome izjasne odlučiti da se sukladno očitovanju stranaka obnove dokazi koji su već izvedeni u postupku na način da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza, te će potom donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o kojoj će dati razloge o odlučnim činjenicama i ponovno odlučiti o trošku postupka. Odlučujući o troškovima postupka sud će određeno ocijeniti osnovanost kako tužiteljičinog tako i tuženikovog zahtjeva i to za svaku pojedinu radnju za koju je zahtjev postavljen sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP-a, te će, pravilno primjenjujući odredbu čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, dati razloge koje će troškove tužiteljici i tuženiku uzeti u obzir kao potrebne radi vođenja parnice, a također će uz primjenu odredbe čl. 154. ZPP-a odlučiti tko je dužan snositi konačno parnične troškove. Pri tome će sud imati u vidu i da je tužiteljica već podneskom od 6. travnja 2004. kojim je smanjila tužbeni zahtjev na iznos od 1.000,00 kn, a o kojem zahtjevu sud treba odlučiti u ponovljenom postupku, kao vrijednost predmeta spora navela upravo iznos od 1.000,00 kn sukladno tada važećem čl. 180. st. 2. SZ-a. Pri donošenju odluke o troškovima postupka sud će imati u vidu i činjenicu, na koju pravilno ukazuje žaliteljica, da je tužitelj cijelo vrijeme postupka osporavao osnovanost tužiteljičine tražbine, i da su se u većem dijelu postupka izvodili dokazi u odnosu na taj prigovor, a u jednom dijelu postupka i dokazi u odnosu na prigovor visine tužbenog zahtjeva. Pri donošenju nove odluke o trošku sud će odlučiti i o trošku žalbenog postupka.

U odnosu na rješenje

Nisu osnovani žalbeni razlozi u odnosu na osporeno rješenje kojim je tužba odbačena u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje osporene tražbine u iznosu od 32.804,80 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. Naime, već je i u ranijim ukidnim rješenjima višekratno ukazivano na činjenicu da je tužiteljica podneskom od 6. veljače 2004. smanjila tužbeni zahtjev jer je umjesto ranijeg tužbenog zahtjeva za utvrđenje tražbine s osnove otpremnine u iznosu od 70.000,00 kn tim podneskom izričito zatražila da joj se utvrdi tražbina s osnove osporene otpremnine u drugom višem isplatnom redu u iznosu od 1.000,00 kn. Kako je kasnijim podnescima tužiteljica sukladno odredbi čl. 191. st.

1. ZPP-a obavljala preinaku tužbe isticanjem povećanog tužbenog zahtjeva, pravilno je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 178. st.

6. SZ-a, ocijenio da je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji je podnijet podneskom od 10. travnja 2007. nedopuštena i to u dijelu koji je viši od iznosa od 1.000,00 kn jer je nastupila prekluzija prava na preinaku te tužbe. Naime, odredbom čl. 178. st.

6. SZ-a, kako je izmijenjen u Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ 82/06) propisano je da kad osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku od osam dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o novoj tužbi, jer je smanjenjem tužbenog zahtjeva 6. veljače 2004. na utvrđenje tražbine u iznosu od 1.000,00 kn tužiteljica povukla tužbu koja je bila ranije sadržavala zahtjev za utvrđenje tražbine u iznosu od 70.000,00 kn, dakle u odnosu na tražbinu u iznosu od 69.000,00 kn. Kako se tužba koja je povučena može ponovno podnijeti, to je tužiteljica mogla preinačiti tužbeni zahtjev pa tako i podneskom od 10. travnja 2007., ali je sud pri tome trebao sukladno odredbi čl. 178. st.

6. SZ-a ocijeniti dopuštenost takve tužbe, jer to proizlazi iz citirane zakonske odredbe. Pravilno je pri tome sud ocijenio da je tužba za utvrđenje tražbine u iznosu višem od 1.000,00 kn nepravovremena te je podnijeta izvan propisanog roka kako je određeno čl. 178. st.

6. SZ-a, a s obzirom na nespornu činjenicu da je tužiteljici rješenje o osporenoj tražbini dostavljeno tijekom 2001. godine, pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 282. st.

1. ZPP-a sud tužbu odbacio, jer je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Stoga žalbenim razlozima protiv pobijanog rješenja žaliteljica nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. U odnosu na žalbene razloge valja reći da Zakon o parničnom postupku ne poznaje uvjetno povlačenje tužbenog zahtjeva, što žaliteljica sugerira žalbenim navodima da je aproksimativno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 6. travnja 2004. te da je to bilo ovisno o rezultatu provedenog vještačenja.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a riješeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 18. studenog 2010.

SUDAC

JAGODA CRNOKRAK, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

BRANKICA CURMAN

.