Rev-811/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 811/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice F.B. iz N.M., koju zastupa B.P.-V., odvjetnica u V., drugotužiteljice T.Š. iz Z. i trećetužitelja G.J. iz P., protiv tužene P.K. iz P., koju zastupaju P.B. i P.Ž., odvjetnici u V., radi utvrđenja ništavosti oporuke, rješavajući reviziju tužene, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. rujna 1994. br. Gž 1082/94, kojom je potvrđena prsuda Općinskog suda u Novom Marofu od 22. travnja 1994. br. P 404/94, u sjednici održanoj dana 23. travnja 1996.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je oporuka pisana dana 8. siječnja 1984. godine pok. G.M. rođene B. ništava i ne proizvodi nikakav pravni učinak te je tužena obvezana naknaditi prvotužiteljici parnični trošak u iznosu od 1,628.000 HRD.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava predloživši njihovo preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva ili njihovo ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje sudu prvoga stupnja.

U skladu sa odredbom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, dalje ZPP) primjerak potpune, pravovremene i dopuštene revizije dostavljen je na odgovor protivnoj stranci i radi izjašnjenja nadležnom državnom odvjetništvu.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnilo nadležno državno odvjetništvo. U postupku koji je prethodio donošenju pobijanih presuda nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi i sada u reviziji tužena je isticala prigovor da nisu ocijenjeni svi iskazi svjedoka odnosno djelovi iskaza pojedinih svjedoka iz kojih bi, po njenoj

ocjeni,

proizlazilo

da

je ostaviteljica željela ostaviti oporuku te da je u momentu njenog sastavljanja bila sposobna za rasuđivanje. Ne ocijenivši ove žalbene navode drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP. Naime, u konkretnom slučaju činjenica da li je ostaviteljica bila sposobna za rasuđivanje nije s obzirom na ostala utvrđenja, odlučna za donošenje zakonite i pravilne presude, a sve odlučne žalbene navode prvostupanjski sud je ocijenio.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud u skladu sa odredbom čl. 386. istoga zakona pazi po službenoj dužnosti.

Ostali revizijski prigovori odnose se na pravilnost utvrđenja činjenica zbog kojih se revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti pismene oporuke pred svjedocima koju je dana 8. siječnja 1984. godine sastavila majka stranaka, pok. G.M.

Tužitelji tvrde da je predmetna oporuka ništava jer ostaviteljica u vrijeme njenog sastavljanja nije bila sposobna za rasuđivanje i jer potpis na oporuci nije ostaviteljičin. Odredbom čl. 64. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 52/71 i 47/78, dalje ZNO) propisano je da oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila šesnaest godina. U st. 2. istoga članka propisano je da je oporuka ništava ako u vrijeme njenog pravljenja oporučitelj nije imao šesnaest godina života i nije bio sposoban za rasuđivanje.

Prema odredbi čl. 67. istoga zakona, pravovaljana je ona oporuka koja je napravljena u obliku utvrđenom u zakonu i pod uvjetima predviđenim zakonom. U smislu odredbe čl. 69. st. 1. istoga zakona pretpostavka formalne valjanosti pismene oporuke pred svjedocima, uz ostalo, je i vlastoručni potpis ostavitelja.

Za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu dovoljno je bilo utvrditi da postoji makar i jedan od nedostataka na koji tužitelji ukazuju.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da potpis na oporuci nije vlastoručni potpis ostaviteljice.

Ovo utvrđenje revizijski sud je dužan uvažiti budući da pri utvrđivanju te činjenice sudovi nisu počinili bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Stoga su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 67. te čl. 69. ZNO udovoljivši tužbenom zahtjevu.

Slijedom iznesenog, činjenica da li je ostaviteljica u vrijeme sastavljanja oporuke bila sposobna za rasuđivanje nije odlučna za donošenje odluke te eventualni propust prvostupanjskog suda kod utvrđivanja te činjenice, kao i neocjenjivanje žalbenih navoda u tom pogledu od strane drugostupanjskog suda nisu imali za posljedicu donošenje nezakonite odluke, kako je već rečeno.

Kako nije ostvaren nitijedan od revizijskih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tužene valjalo je odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 23. travnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljka Šeparović, v.r.