Rev-x-628/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 628/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, mr. sc. Lucije Čimić, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. B., Poduzeće za prijevoz putnika L., BiH, zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p. iz Z., Pisarnica M., protiv tuženih I. J. iz V., zastupanog po punomoćniku P. B., odvjetniku iz V. i C. o. d.d. iz Z., Filijala M., zastupanog po punomoćniku M. G., uz sudjelovanje umješača Z. A. iz K., zastupanog po punomoćniku V. R., odvjetniku iz D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Čakovcu broj Gž-894/09-2 od 25. ožujka 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Vrgorcu, broj P-14/07 od 13. ožujka 2009., u sjednici održanoj dana 16. veljače 2011.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbijaju se I-tuženik i umješač sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, te je naloženo tuženicima da tužitelju solidarno plate iznos od 147.744,80 kuna na ime naknade materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 1995. pa do isplate, kao i iznos od 6.586,92 kune na ime naknade materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 1995. pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženima da tužitelju solidarno plate daljnji iznos od 8.218,93 kune na ime materijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. travnja 1995. pa do isplate, dok je u toč. III. izreke prvostupanjske presude tuženima naloženo da tužitelju solidarno naknade i iznos materijalne štete od 92.961,31 kunu sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 1995. pa do isplate. U toč. IV. izreke prvostupanjske presude tuženima je naloženo da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 81.225,00 kuna. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tužitelju da na ime parničnih troškova plati umješaču iznos od 57.584,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom prihvaćene su žalbe tuženika, te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Drugostupanjskim rješenjem preinačeno je prvostupanjsko rješenje u odnosu na troškove parničnog postupka umješača na način da je tužitelj dužan umješaču naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.115,00 kuna, dok je sa preostalim iznosom od 44.469,00 kuna umješač odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju na način da preinači drugostupanjsku presudu i u cijelosti odbije žalbu tuženih i potvrdi prvostupanjsku presudu, a u odnosu na pobijano rješenje da preinači drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje na način da odbije zahtjev za troškove parničnog postupka umješača.

Prvotuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija kao neosnovana odbije, dok II-tuženik nije dostavio odgovor na reviziju. Umješač je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija prvenstveno odbaci kao nedopuštena a podredno da se odbije kao neosnovana.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete nastale na autobusu u vlasništvu tužitelja štetnog događaja 13. studenog 1994. kada je došlo do štete na autobusu tužitelja u prometnoj nezgodi.

U postupku je utvrđeno:

-da je štetni događaj i prometnu nezgodu prouzročio I-tuženik I. J. upravljajući kamionom registarske oznake … koje je bio osigurano kod II-tuženika, tako da je dana 13. studenog 1994. skrivio prometnu nesreću na način da je započeo prelaženje na lijevu kolničku traku u trenutku kada se tom trakom kretao autobus tužitelja, te istog izgurao sa ceste u provaliju, uslijed čega je došlo do oštećenja autobusa tužitelja,

-da je šteta na autobusu tužitelja 255.511,96 kuna od čega se 154.331,72 kune odnosi na ugrađene dijelove, 8.218,93 kune odnosi se na troškove lakiranja, a 92.961,31 kunu odnosi se na trošak popravka autobusa,

-da se protiv I-tuženika vodio kazneni postupak ali je isti obustavljen uslijed apsolutne zastare kaznenog gonjenja,

- da je tužitelj u mjesecu lipnju 1998. godine u kaznenom postupku stavio imovinskopravni zahtjev,

-da je 13. studenog 1994. kada se dogodio štetni događaj izvršen očevid na licu mjesta po istražnom sucu Županijskog suda u Gospiću te je sačinjen zapisnik o očevidu broj Kir- 117/94 od 13. ožujka 1994.,

-da je idućeg dana tj. 14. studenog 1994. sačinjen izvid štete u kojem su opisana oštećenja na autobusu tužitelja te je navedeno koje dijelove je potrebno zamijeniti a koji se dijelovi mogu popraviti a utvrđeno je i potrebno radno vrijeme za popravak autobusa.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, obzirom da je u postupku utvrđeno da je I-tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja i pričinjenu štetu tužitelju, a II-tuženik kao osiguravatelj vozila I- tuženika. Prvostupanjski sud pri tome otklanja prigovor zastare potraživanja naknade štete iz razloga što je podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku nastupio prekid zastare, a o imovinskopravnom zahtjevu nije odlučeno u kaznenom postupku. Drugostupanjski sud međutim prihvaća prigovor zastare potraživanja naknade štete istaknut od strane I i II-tuženika te preinačuje prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja jer je nastupila zastara potraživanja naknade štete.

Tužitelj u reviziji navodi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali nigdje ne obrazlaže u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka, slijedom čega se taj revizijski razlog niti ne može ispitati. Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji u bitnom smatra da zastara potraživanja naknade štete nije nastupila obzirom na odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 34/93 – pročišćeni tekst – dalje: ZKP). Tužitelj tako smatra da prema odredbi čl. 105. ZKP se imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku može podnijeti najkasnije do završetka glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, a što je tužitelj učinio u kaznenom postupku protiv I-tuženika u svezi štetnog događaja slijedom čega da je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara. Tužitelj također smatra da u smislu čl. 108. st. 2. ZKP je mogao podnijeti tužbu radi naknade štete u roku od tri mjeseca od dana kada je obustavljen kazneni postupak i kada je trebao biti upućen da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parnici.

Drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je na temelju čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93 i 3/94 – dalje: ZOO) utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja naknade štete. Naime, u smislu čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Tužitelj je za štetu i počinitelja saznao već na dan štetnog događaja 13. studenog 1994. ili najkasnije 14. studenog 1994. kada je sačinjen izvid štete. Obzirom da je imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku tužitelj podnio u lipnju 1998., ispunjene su pretpostavke iz čl. 376. st. 1. ZOO za zastaru potraživanja naknade štete obzirom da je istekao subjektivni rok od tri godine od kada je tužitelj doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila i prije podnošenja imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku.

Pogrešno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da je podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku došlo do prekida zastare, jer je već prije toga došlo do zastare potraživanja naknade štete iz čl. 376. st. 1. ZOO. Također je pogrešno pravno stajalište revidenta da potraživanje naknade štete nije zastarjelo obzirom na odredbe ZKP o postavljanju imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, odnosno upućivanju u parnicu u slučaju kad se šteta ne može utvrditi u kaznenom postupku. To iz razloga jer je kazneni postupak protiv I-tuženika obustavljen zbog zastare kaznenog gonjenja, slijedom čega se tužitelj ne može koristiti rokovima za zastaru naknade štete iz čl. 377. st. 1. ZOO, a također se ne može pozivati na odredbe ZKP o imovinskopravnom zahtjevu.

Nisu osnovani niti revizijski razlozi tužitelja u odnosu na drugostupanjsko rješenje o troškovima umješača, iz razloga jer se stranke u postupku nisu protivile stupanju umješača u parnicu na strani prvenstveno III-tuženika a do donošenja prve prvostupanjske presude u ovom predmetu. Prema pravnom shvaćanju ovog suda u slučaju kada nije doneseno formalno rješenje o odobrenju stupanja u parnicu umješača, a isti je poduzimao radnje u postupku čemu se stranke niti sud nisu protivili, treba smatrati kao da je sud i formalno odobrio umješaču stupanje u parnicu. Kod toga je pravilno drugostupanjski sud umješaču priznao i obračunao zatraženi trošak zastupanja u odnosu na troškove učinjene do donošenja presude kojom je spis završen za stranku kojoj se umješač i pridružio.

Stoga nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, slijedom čega je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP.

Prvotuženiku i umješaču na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nije dosuđen trošak odgovora na reviziju tužitelja iz razloga što taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu, 16. veljače 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.