Rev-2575/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2575/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz K., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku iz K., protiv tuženika HPT Zagreb, Palmotićeva 82, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 24. siječnja 1996. godine broj Gž-1113/95 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Kutini od 19. lipnja 1995. godine broj P-142/95, u sjednici održanoj dana 23. studenog 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku da isplati tužitelju naknadu štete u iznosu od 120.886,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 13.206,00 kn. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 34.662,48 kn tužitelj se odbija. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu u omjeru od 90%, a tužitelj u omjeru od 10%.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda, pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 112.000,00 kn kao i izgubljenu zaradu u iznosu od 2.319,16 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 12.200,00 kn. Sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija. Drugostupanjski sud smatra da je za štetu nastalu tužitelju isključivo odgovoran tuženik.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz svih razloga propisanih odredbom čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP) i predlaže da se pobijane presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj je zaposlen kod tuženika i dana 7.7.1993. godine pretrpio je nesreću na radu. Radio je u ekipi koju je predvodio poslovođa Z.C. Tog dana trebao se popeti na stup i izvršiti promjenu TT kabla preko kojeg je zbog nevremena pala grana s obližnjeg stabla.

U dokaznom postupku je utvrđeno, da je tužitelj prethodno provjerio čvrstoću stupa na način kako je bilo uobičajno u dotadašnjem radu ekipe i prisutnog voditelja ekipe i to penjačima i drmanjem stupa. Niži sudovi su utvrdili da takva praksa u provjeri čvrstoće stupa nije bila u skladu s odredbama pravilnika o sigurnosti za rad na TT kablovima, već je stup trebalo otkopati. Saslušanjem svjedoka Z.C. utvrđeno je, da se na terenu nije tako radilo i da je tužitelj provjerio čvrstoću stupa na uobičajeni način, koji je u ekipi bio prihvaćen već niz godina.

Razumljivo je stoga da je tužitelj, kao jedan u grupi radnika koji su obavljali poslove na terenu, postupao na uobičajeni način kako je postupala cijela ekipa i poslovođa, pa je pravilan zaključak suda drugog stupnja da je za štetu koja je nastala tužitelju puknućem i rušenjem stupa u času kad se popeo na stup i otkvačio kabel, isključivo odgovoran tuženik. Prema odredbi čl. 6. tada važećeg Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86, 46/92 i 26/93) poduzeće je dužno nadoknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

Tuženik ističe u reviziji, da ukoliko je tužitelj postupao na uobičajni način po nalogu poslovođe onda je do štete došlo radnjom samog tužitelja i treće osobe, što bi tuženika oslobađalo odgovornosti. Međutim, ponašanje poslovođe ne može se smatrati radnjom treće osobe, jer je on zaposlenik tuženika i sudjelovao je u izvršenju radnog zadatka povodom kojeg je došlo do štetnog događaja, pa se stoga ne može smatrati da je šteta nastala djelovanjem treće osobe.

Niži sudovi su, suprotno navodima revizije, dali u svojim presudama razloge o svim odlučnim činjenicama, pa nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

U postupanju nižih sudova nisu učinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, koje se ističu u reviziji. Naime, prigovori tuženika u odnosu na zadobivene ozljede i prethodnu bolest tužitelja u području slabinske regije, otklonjeni su nakon upozorenja datog u drugostupanjskoj presudi Gž-1151/94 od 23.1.1995. godine, dopunom nalaza medicinskog vještaka prof.dr.sci. V.A. od 31.3.1995. godine, a prigovori tuženika na okolnost samog štetnog događaja otklonjeni su na raspravi 19.6.1995. godine dopunskim saslušanjem Z.C. - poslovođe tuženika koji je na licu mjesta bio prisutan samom štetnom događaju i provjeri čvrstoće stupa.

Sama visina neimovinske štete s osnova pretrpljenih tjelesnih boli, straha i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti za 40%, te duševnih bolova zbog srednje naruženosti, pobijanim presudama pravilno je utvrenđa primjenom materijalno pravne odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91), što tuženik u reviziji posebno ni ne prigovara.

Kako nisu ostvareni razlozi za reviziju na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP, a ni razlozi na koje revident upućuje u reviziji, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 23. studenog 2000. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.