Rev-1860/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1860/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljat, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Augusta Husinec, Vladimira Drakulić i Vesne Milošević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.P. iz S., kojeg zastupa M.V., odvjetnik iz S., protiv tuženika Poduzeće "A.H. " S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 21. veljače 1992. br. Gž-3842/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Splitu od 16. svibnja 1991. br. I P-3/90, u sjednici održanoj dana 8. prosinca 1992. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Okružnog suda u Splitu br. Gž-3842/91 od 21. veljače 1992. godine odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Splitu br. Gž-3842/91 od 21. II. 1992. godine odbijena je žalba tuženika i potvrdjena je presuda Općinskog suda u Splitu br. I P-3/90 od 16. V. 1991. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od dinara 14.634 spp. Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju niti se o reviziji izjasnio javni tužitelj. Revizija nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi

Rev 1860/92

po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), kao ni bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju ukazuje revident, jer presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora jeste zahtjev za isplatu odgovarajućih kamata na unaprijed plaćeni iznos cijene automobila po ugovoru o kupnji automobila od 30. VI. 1989. godine. Pravni temelj zahtjeva predstavlja odredba iz toč. 4. st. 2. čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u području prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslavenskog tržišta u tom području ("Službeni list SFRJ" br. 43/76, 23/79, 54/81, 20/84 i 43/86; u daljnjem tekstu: Zakon). U ovom postupku povodom revizije sporno je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni citiranih odredaba, a iz razloga što, kako to ocjenjuje revident, tuženik nije špekulativno djelovao.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su, na utvrdjeno činjenično stanje - da je tužitelj po ugovoru od 30. VI. 1989. godine ugovorenu cijenu automobila u iznosu od dinara 7.000 platio dana 26.

VII. 1989. godine i 25. XII. 1989. godine, a da mu je automobil isporučen dana 25. XII. 1989. godine, te da mu tuženik nije priznao i obračunao odgovarajuće kamate na iznos cijene plaćene unaprijed - zauzeli pravni stav da je u konkretnom slučaju prodaja automobila uvjetovana uplatom ugovorene cijene unaprijed, pa da je tužitelj na temelju odredaba iz toč. 4. st. 2. čl. 16. Zakona u obvezi platiti tužitelju odgovarajuće kamate u visini utuženog iznosa. Pri tome sudovi izražavaju stav da je za primjenu ovih odredaba u izloženom smislu neodlučno što se prema ugovoru od 30. VI. 1989. godine isporuka garantira po cijeni na dan uplate.

Revizija smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba iz toč. 4. st. 2. čl. 16. Zakona, jer okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da tuženik prilikom sklapanja spornog ugovora o prodaji vozila nije špekulativno djelovao, tj. da ovaj ugovor nije zaključio radi postizanja imovinske koristi niti je takvu korist ostvario, budući je osigurao tužitelju vozilo prema cijeni u momentu uplate (sklapanja ugovora). Priznavanjem prava na spornu kamatu, prema shvaćanju revidenta, tužitelj se pogoduje, a što je protivno čl. 15. Zakona o obveznim odnosima.

Po ocjeni ovog revizijskog suda, utvrdjeno činjenično stanje opravdava pravnu ocjenu sudova prvog i drugog stupnja, da je u konkretnom slučaju tuženik prodaju vozila po ugovoru od 30. VI. 1989. godine uvjetovao plaćanjem unaprijed ugovorene cijene. Dosljedno tome, sudovi su pravilno o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučili primjenom odredaba iz toč. 4. st. 2. čl. 16. Zakona i ove odredbe pravilno su primijenili kada su odlučili da tužitelj ima pravo na odgovarajuću kamatu na unaprijed plaćeni iznos ugovorene cijene. Pravo na odgovarajuću kamatu prema citiranim propisima kupac ima pod pretpostavkom: 1. da prodavalac prodaju robe uvjetuje uplatom cijene unaprijed i 2. da prodavalac nakon isporuke robe kupcu ne prizna odnosno ne obračuna odgovarajuću kamatu na uplaćeni iznos. U konkretnom slučaju obje materijalnopravne pretpostavke su se ostvarile, tako da se upravo primjenom ovih odredaba materijalnog prava tužbeni zahtjev ukazuje osnovanim.

Prigovori revidenta da je Zakon prestao važiti nisu osnovani. Zakon je prestao važiti dana 1. X. 1989. godine, a obveza isplate odgovarajuće kamate nastala je u trenutku sklapanja ugovora, kada je Zakon bio na snazi, pa se izvršenje te obveze može zahtijevati i nakon što je Zakon prestao važiti.

Neosnovano se u reviziji ističe i prigovor da se priznanjem prava na kamatu po čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona vrijedja načelo jednakosti uzajamnih davanja iz čl. 15. Zakona o obveznim odnosima. Čl. 15. Zakona o obveznim odnosima sadrži osnovno načelo ugovornog prava, a ovo pravo - pravo na odgovarajuću kamatu na unaprijed plaćenu cijenu - proizlazi iz samog propisa koji je po svojoj naravi "ius cogens". Revizijski prigovor, da u pobijanoj presudi nije uzeta u obzir ugovorna odredba prema kojoj se tužitelj odrekao povlastice garantirane cijene u slučaju da zahtijeva kamate odnosno da je u tom slučaju ugovorena cijena na dan isporuke vozila, nije relevantan, jer tuženik (revident) nije istakao nikakav zahtjev iz osnova razlike u cijeni.

Ocjenjujući iz ovih razloga da nije ostvaren ni jedan revizijski razlog, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, reviziju je kao neosnovanu valjalo odbiti.

U Zagrebu, 8. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat v.r.